Pjesme o mojoj ljubavi...
18.05.2008., nedjelja
.............
|
Njeno istrošeno tijelo je drhtalo Nije imala snage Ustati Pobjeći Izvući se iz tog dubokog blata Svakim je korakom propadala Sve dublje i dublje... U ponor U vječnu tamu... Podignula je glavu Bijela mjesečina Nježno joj obasjavala lice. Pružila je krvave ruke Visoko Prema nebu Željela je poletjeti U to vječno savršenstvo U to blaženo prostranstvo... Bila je tako žedna ljubavi... ljudske topline. Samoća ju je ubijala. A bila je tako snažna Tako bolno lijepa Što je to toliko Mračno Prokleto Demonski Što ju je uspjelo Ubiti... ...Ljubav... Znala je da je ponovo Sama I da je jedini dodir koji će ikada imati Ovaj hladan i blatnjav zagrljaj U kojeg je bila uronjena... |
