zimski dan
pjesma uz ovaj post - ukoliko je želite poslušati, zgasite player dolje desno ispod brojača i pokrenite ovaj player
"čarobnjaci ne vjeruju u smrt.
u svjetlu svijesti sve je živo.
nema ni početaka ni završetaka.
čarobnjaku su oni samo mentalne konstrukcije.
da biste bili potpuno živi, morate biti mrtvi za prošlost..."
u svjetlu svijesti sve je živo.
nema ni početaka ni završetaka.
čarobnjaku su oni samo mentalne konstrukcije.
da biste bili potpuno živi, morate biti mrtvi za prošlost..."
deepak chopra, put čarobnjaka, pouka peta
hladan i siv, siječanjski dan... makeda sjedi u svojoj sobi pored prozora i promatra djelić vanjskoga svijeta, onoliko koliko ga otkriva prozorsko okno. sivkasto nebo, krovovi kuća dijelom prekriveni ostacima snijega, oblačak dima iz dimnjaka i... mir, tišina, baš kao da nije prijepodne radnoga dana.
makeda nije otišla na posao, jer nije uspjela otopiti led s automobila koji je toga jutra, prekriven debelim slojem čistoga leda, izgledao kao neka vrsta igloo-a na četiri kotača. i, nije joj baš teško palo što je bila prisiljena ostati kod kuće. u ovo doba godine najradije bi se zavukla u krevet i hibernirala par mjeseci, do proljeća.
makeda ne voli zimu. zima u njoj izaziva tjeskobu i strah. teško se pokreće i osjeća kako ne uspijeva obaviti niti najjednostavnije zadatke. hladno joj je, izvana i iznutra, nikako se ne uspijeva zagrijati. i nekako joj se čini kako u ovakvim danima i sam život gubi smisao. njen vlastiti život čini joj se poput nekakvog sna kojemu nikako ne može odrediti svrhu i cilj.
nikada nije osobito osjećala da pripada ovom svijetu i nije baš sigurna zašto je tu. radi ono što je naučila raditi, kreće se, obavlja zadatke koje treba obaviti, ali svrha svega i dalje joj ostaje nepoznanica. čemu sve to? ponekad joj se čini da je sve ovo što vidi oko sebe samo san... san koji sanja netko drugi, netko širi, veći i sveobuhvatniji od nje, a ona je u tome snu samo jedna od likova.
gleda u svoje ruke... dotiče lijevu desnom kako bi provjerila da osjeća taj dodir. osjeća ga, ali i dalje joj se čini da je taj dodir učinio i njene ruke promatra netko izvan nje... jeste to ona, makeda... ali, nekako kao da ona nije ona, nego netko drugi...
i kada tako doživi sebe i sve oko sebe, onda joj postaje neshvatljiva sva borba, grčevita nastojanja da se preživi, stekne, posjeduje, osigura za sebe, za mlade naraštaje, za budućnost. neshvatljive su joj svađe, razmirice, zamjeranja, ratovi... sve to može pojmiti umom, ali joj je besmislena zabrinutost i strah... strah od budućnosti, strah od nemanja, strah od smrti...
strah od smrti... koliko je ljudi kod kojih sama pomisao na smrt izaziva zebnju... ali ne i kod makede. za nju ne postoji smrt, samo prijelaz. za makedu taj prijelaz znači oslobođenje iz okova ovog tijela, ovog života, emocija, strahova, briga, borbi, bolova, oskudice, gladi, tuge... nije makeda sklona suicidu i ne priželjkuje ona prijelaz odmah i sada. prije toga mora uraditi, vidjeti i osjetiti još puno toga... dug je put još pred njom. puno je još stranica u knjizi njenog života koje treba okrenuti i još će dugo njene oči promatrati oblike ovoga svijeta i još će njeno srce voljeti... ali kada dođe vrijeme za prijelaz, makeda će biti spremna. a nakon toga, vratit će se onamo odakle je i došla... u svijet anđela... eh!
osjeća kako joj je zaigralo srce i dan je postao za nijansu svjetliji. više se ne čini tako hladan i siv kao do prije nekoliko časaka. nasmiješila se, i hrabro krenula u vanjski svijet. treba otopiti led s automobila.
15.01.2009. u 03:21 | 0 Komentara | Print | # | ^
