da, jesam!!! sad sam i sluzbeno profesorica. drago mi je da je to gotovo, makar mi je zao sto se nisam vise potrudila.

a sad, jer nemam vremena opisivati cijeli tijek dogadjanja, evo jedna prica:

cijeli dan. cijeli dan je opet bila s njim. i vise-manje sve je bilo savrseno. i jednim komentarom sve se zaboravilo.
sjedila je u autu i pustila da joj suza kapne na majicu, jos slanu od mora i njegovih dodira. nije ju pustila dok je bio kraj nje jer nije htjela da vidi kako place. gledala je kako odlazi. nije zastao. a onda je upalila auto.
brda iznad tog grada su u noci izgledala posebno zlokobno. uplasila ih se. kao da su prevelika i preteska da bi ikad presla preko njih i otisla svojoj kuci. a onda je shvatila da u biti uopce ne zeli ici doma. zaboga, tamo sve zna! zeli biti s njim. da, to je to. to je to!! pa se na naplatnim kucicama okrenula i posla natrag. nasla ga, ne zna ni sama kako, zagrlila i ostala. a on? on je razumio. jer je ona razumjela njega.
and they lived happily ever after.

no, istina je ipak bila malo drukcija. shvatila je da ne zeli ici kuci. ali i da nema izbora. pa je stavila glazbu na najjace, koliko god je mogla poglasniti a da ne sprzi zvucnike u autu. kako je ziva dosla do metropole, ne zna. vozila je kao zombi, i samo zahvaljujuci autima koje je slijedila nije poginula. iako je imala osjecaj da jest. da je sve bio samo san iz kojeg se budi. a unutar tog sna se zabila negdje u neki zid i sad sanja da je ziva i da dalje vozi. kao da sama ne moze prihvatiti sto se dogodilo. kao da ne moze vjerovati da je rekao sve sto je rekao.
znala je da se vraca u praznu kucu. i da ce biti sama. i da ce se bojati. pa je na crpki kupila kolu i cigarete.
doma je sjela, i napisala jos nekoliko poruka. cinile su se kao greska. jer je bilo kasno da se ispravi i njegova i njezina povrijedjenost.

napisala je jos tri pjesme, popusila cigaretu i zaspala pred televizorom. opet. kao nekad.
i pitala se sto joj sutra donosi.

and the day starts, again, once more
and all that stuff, i’ll have to store
in my brain
and the sun is coming out to see
what will happen today to me
in vain


budite dobro!!!

27.06., srijeda, u 20 sati, Preporodna dvorana, Opaticka 16, Gornji grad...

dakle, vrijeme je da Majta diplomira!

i sve vas zovem. dodjite, trebat ce mi maksimalna potpora!!!
a i ulaz je besplatan...
a sad dalje na vjezbanje!


budite dobro!!!

prvo da odgovorim svima koji su navijali za onaj poljubac: nista od toga. i drago mi je da se iza toga nista nije dogodilo. jer bi upropastila sansu za nesto vece, ljepse, posebnije, gotovo pa savrseno...
da, i bila sam na kontroli. i nista mi nisu nasli. malo nizi tlak i to je to. mislim da sam ih sve zbunila.

ali mene je vise zbunilo ono sto se dogodilo nakon toga svega.
nocima ne spavam. nemam potrebu za tim. slobodno vrijeme provodim ili na putu, ili lezeci na krevetu i sanjareci.

kao da opet imam 12 godina i po prvi puta sam se zaljubila.

samo, jesam li?

moj vidikovac prestao je biti samo moj. nekome je taj pogled znacio koliko i meni. netko tko je uzivao u tome i nije odlazio do zore.
kao i ja nekad.

netko cija osobnost me natjerala da budem nervozna pred susret, i da gnjavim seku i prijatelje jer mi frizura nije uspjela kako treba. da biram cak pola sata sto cu obuci (to je za mene izrazito puno, obicno obucem prvo na sto naletim). i da brojim minute do sastanka.

netko tko izgovara stvari koje ja mislim, a opet ne razumije svaku moju rijec. netko tko je prosao toliko toga, a i dalje misli pozitivno.

netko zbog koga sam probdjela 3 noci u 5 dana. i nije mi zao ni trenutka. opet bih napravila isto.

ali i netko zbog koga sam se danas rasplakala.

doista. nisam mislila da ce mi se ovakvo nesto dogoditi. ne sad. u biti, mozda ne vise nikad. cak sam se i pomirila s tim. i bilo je u redu. pa sto? biti cu sama. nisam se bojala da me nece opet netko voljeti. bojala sam se da ja vise necu voljeti. mislila sam da sam sve dala. a imam jos toliko toga u sebi. samo se vrh ledene sante otopio. ostatak je jos tu.

i kako mi se cijeli svijet okrenuo naglavacke u 6 dana...

samo oprez mi nalaze ne ponoviti ono sto sam danas vec rekla. ono o zaljubljenosti.

ili... je li to stvarno moguce?

budite dobro!!!!!

klasicna subota... vjezbanje, jos vjezbanja, kava, trening, izlazak. u biti poprilicno dosadno i monotono.
samo... jedan mladic se pojavio koji je odlucio sebi pripisati zasluge za razvoj dogadjaja.

naravno, opet nisam pila. ne pijem kad vozim, ili vrlo rijetko. ne volim osjecaj nesigurnosti i straha pred policijom, makar bih se vjerojatno kao zensko lagano izvukla. "i'm so sorry...", kao u Friendsima. ali moja sigurnost, ne zbog mene same, koliko zbog moje okoline, ipak mi je bila vaznija.
dok se on nije nagnuo u toku plesa prema meni i poljubio me. nisam to ocekivala, uhvatio me potpuno nespremnu. da se mene pitalo, sumnjam da bi se to dogodilo. sumnjam da bi se ista od svega dogodilo. ali nije me se pitalo tad.
uglavnom, nije proslo ni 3 minute, meni se pocelo vrtiti. naglo i jako. uspjela sam sjesti na obliznji stolac dovoljno brzo da me nije zavrtilo po klubu. ali nije mi bilo bolje. pa sam uhvatila frendicu i rekla: micika, nije mi dobro, vodi me van. a ona je pomislila da samo zelim pobjeci od tipa koji se nije micao od mene.
pokusala sam hodati, ali nisam vidjela ljude oko sebe. nisam mogla naci put van, iako me micika vodila cijelo vrijeme polako me gurajuci prema vratima.
slijedeca scena: budim se na terasi. sto radim tamo, nemam pojma. znam da nemam jednu cipelu, i da netko spominje hitnu. naravno, moja prva recenica bila je: nemojte zvati hitnu, nema mi cipele, nemrem takva u bolnicu. i imala sam osjecaj kao da me netko probudio iz najdubljeg sna. i nije mi bila jasna frka u prvi cas. a onda su mi rekli da se nisam budila dobre tri minute. kako su me izvukli van, kako sam pala, tko je pomogao, tko me nosio ili vukao, kako su me pljuskali... nista to ne znam. znam samo po pricama.

dali su mi vode i otisli kupiti nesto za papati, makar sam jela prije izlaska. i na kraju su cure vozile doma moj auto, a mene je vozio mladic s pocetka price. koji je naravno odmah komentirao: zaboga, ja poljubim curu, a ona se onesvijesti. sad mi se digla cijena!i pazio je na mene. potpuno nevino i njezno.

bilo mi je tako zao sto sam svima to priredila. ni sama jos ne znam kako se to dogodilo, kako nisam na vrijeme reagirala i izasla van. jer se sve dogodilo u 2 minute.
a kad pomislim sto bi bilo da nisam imala svoje prijatelje kraj sebe... odmah mi se opet pocne vrtiti.
Micika, Mariuci, Vanci, Ludjo... hvala vam. ljubim vas! (al se nemojte onesvijestiti!!!)

cijeli dan sam u nekom filmu. valjda mi je tijelo jos pod sokom od svega. ali ovu anegdotu sam morala zapisati... mislim da ce se ona i unucima prepricavati...

budite dobro i ljubite se oprezno!!!