klasicna subota... vjezbanje, jos vjezbanja, kava, trening, izlazak. u biti poprilicno dosadno i monotono.
samo... jedan mladic se pojavio koji je odlucio sebi pripisati zasluge za razvoj dogadjaja.

naravno, opet nisam pila. ne pijem kad vozim, ili vrlo rijetko. ne volim osjecaj nesigurnosti i straha pred policijom, makar bih se vjerojatno kao zensko lagano izvukla. "i'm so sorry...", kao u Friendsima. ali moja sigurnost, ne zbog mene same, koliko zbog moje okoline, ipak mi je bila vaznija.
dok se on nije nagnuo u toku plesa prema meni i poljubio me. nisam to ocekivala, uhvatio me potpuno nespremnu. da se mene pitalo, sumnjam da bi se to dogodilo. sumnjam da bi se ista od svega dogodilo. ali nije me se pitalo tad.
uglavnom, nije proslo ni 3 minute, meni se pocelo vrtiti. naglo i jako. uspjela sam sjesti na obliznji stolac dovoljno brzo da me nije zavrtilo po klubu. ali nije mi bilo bolje. pa sam uhvatila frendicu i rekla: micika, nije mi dobro, vodi me van. a ona je pomislila da samo zelim pobjeci od tipa koji se nije micao od mene.
pokusala sam hodati, ali nisam vidjela ljude oko sebe. nisam mogla naci put van, iako me micika vodila cijelo vrijeme polako me gurajuci prema vratima.
slijedeca scena: budim se na terasi. sto radim tamo, nemam pojma. znam da nemam jednu cipelu, i da netko spominje hitnu. naravno, moja prva recenica bila je: nemojte zvati hitnu, nema mi cipele, nemrem takva u bolnicu. i imala sam osjecaj kao da me netko probudio iz najdubljeg sna. i nije mi bila jasna frka u prvi cas. a onda su mi rekli da se nisam budila dobre tri minute. kako su me izvukli van, kako sam pala, tko je pomogao, tko me nosio ili vukao, kako su me pljuskali... nista to ne znam. znam samo po pricama.

dali su mi vode i otisli kupiti nesto za papati, makar sam jela prije izlaska. i na kraju su cure vozile doma moj auto, a mene je vozio mladic s pocetka price. koji je naravno odmah komentirao: zaboga, ja poljubim curu, a ona se onesvijesti. sad mi se digla cijena!i pazio je na mene. potpuno nevino i njezno.

bilo mi je tako zao sto sam svima to priredila. ni sama jos ne znam kako se to dogodilo, kako nisam na vrijeme reagirala i izasla van. jer se sve dogodilo u 2 minute.
a kad pomislim sto bi bilo da nisam imala svoje prijatelje kraj sebe... odmah mi se opet pocne vrtiti.
Micika, Mariuci, Vanci, Ludjo... hvala vam. ljubim vas! (al se nemojte onesvijestiti!!!)

cijeli dan sam u nekom filmu. valjda mi je tijelo jos pod sokom od svega. ali ovu anegdotu sam morala zapisati... mislim da ce se ona i unucima prepricavati...

budite dobro i ljubite se oprezno!!!