da, da. ima dana kada se doista nista ne dogadja. a ima dana kada se toliko toga dogodi da ne znas kuda sa sobom od dojmova.
jucer je bio jedan od onih prvih dana. standardno. proba, misa, rucak, prospavano poslijepodne radi nadoknade svih neprospavanih noci, kava predvecer, negdje i malo vjezbanja i to je to.
a danas...

pocelo je tako obicno. vjezbanje, kava, posao, dogovor za malo cage navecer. a sve se prolongiralo. prvo, nismo na cagu isle samo seka i ja (seka kao moja sogorica, tako ju zovem jer nikad nisam imala sestru, a uvijek sam ju htjela), kako je bilo planirano, vec i moja dobra prijateljica micika koja je i sama bila malo down. pa nismo krenule u 8, nego skoro u 9 jer nam se pred nosom dogodila saobracajka. kako se sve odvilo, vidjela sam, ali nesvijesno. jer sam, prema rijecima micike, na prvi zvuk lomljave stakla pokrila oci rukama i usutila. nisam ni bila svijesna toga. kao malo dijete koje se boji neugodnih zvukova. ali naravno da smo izasle iz auta da vidimo jel treba zvato hitnu, jel se netko porezao ili je u soku. i zavti policiju. naravno, nakon prvih minuta smijeha i uzdaha olaksanja, jednog clana nesrece je ipak pustio adrenalin, pa je osjetio sok i trzaj kraljeznice. ipak, i najmanji udar nije bezazlen. a lupila su se dva auta pri brzini od 10km/h. pa onda zovi hitnu i bracu koji zivi u toj ulici, a koji je isto doktor. pa iskazi, pa podaci, pa bla...

na cagu smo dosle tek oko 9. i micika se odlucila isprobati. bitch, uspjela je u prvom pokusaju napraviti gotovo sve elemente koje sam ja mjesecima vjezbala. stvarno, koliko samopouzdanje ima ulogu u svemu. i naravno, navukla se. sad i ona hoce plesati. a ja sam ovaj put sama izvela penjanje i spustanje naglavacke, tzv. zmiju. potpuno sama. i osjetila se kao kraljica. a kad je seka zaplesala... kako je ona mene u subotu nakon mojeg plesa samo zagrlila i pustila da se isplacem, jer mi je jednostavno bilo previse boli i emocija u meni, tako sam ja nju zagrlila i rekla da ju volim. nista drugo nije bilo potrebno...

odajem polako svoju tajnu. vide ju ljudi u meni. samo ljubav i njeznost, bez prkosa... al to sam samo ja. mozda netko drugi nije takav. ali volim iskrenost. svatko je poseban.

out of the darkness and into the sun
but i won't forget the place i come from
i gotta take a risk, make a wish, take a chance
and breakaway...


budite dobro!!!

i opet me nije dugo bilo. zasto? i drugi braco mi se ozenio! a ja sam imala posla koliko i on, jer je sve jadan morao sam organizirati.
ova svadba je bila mnogo blaza od one prijasnje. valjda sam se vec naucila emocionalno nositi s tim. pa cak nisam ni plakala. i ne bi covjek vjerovao, cak sam dobila poziv na ples. na onoj prije mjesec dana nisam, pa sam se osjecala malo tuznjikavo. al sam onda primjetila da ni moje s-prijateljice nisu dobile nijedan poziv, pa sam se odmah osjetila laksa i veca. pa nije to zato sto nikom nije do plesa sa mnom, nego zato sto sam preveliki komad pa se boje...

a samoj svadbi je prethodilo moje sisanje. da, da, imam frizuru pomalo kao Uma Thurman u Kill Bill, samo sto mi je kosa blago valovita pa je nesto veca, iliti voluminoznija. meni se svidja, drustvu se svidja, malo me zivciraju siske jer sam navikla da mi je kosa maknuta s lica, ali proci ce i to.

toliko toga se izdogadjalo, toliko pretrpljeno, toliko oslobodjeno, toliko, toliko...
a ja ne zelim pisati isprazne postove u nabrajanju.
samo cu vam odati malu tajnu: u novim cipelama sam visoka skoro 2 metra. a kad se popnem na vrh svijeta... mozda se i usudim odati vam svoj svijet, s nadom da cete ga vidjeti onako kako ga ja vidim, bez predrasuda. jednostavno, kad mi je tesko, kako mi je u zadnje vrijeme cesto, samo pobjegnem tamo i opet sam svoja. kad bi bar svi to tako vidjeli...

budite dobro!

jos jedno jutro bez njega, pomislila je. jos jedno jutro bez jutarnje poruke na mobitelu. ovaj put je stvarno gotovo.

a jucer....

jutro je bilo gadno. opet se probudila sa kamenom u zelucu i pobjegla u kupaonu da ju nitko ne vidi kako place. zasto skriva svoje suze? jer su joj se smijali kad je plakala. jer su se rugali njezinim osjecajima. jer nitko vise nece vidjeti njene suze. nikad.
a onda je otvorila ormar, i vidjela pulover. plavi. duboko plavi. daleko prevelik za nju. i odlucila je po zadnji put pokusati spasiti ono malo ljubavi sto je ostalo. pa ga je nazvala i pitala jel zeli pulover natrag. "o ljubavi, poklanjam ti ga!" ali cim je spomenula unistavanje njegovih stvari jer su prebolne, trazio ga je natrag. i naravno, izbila ja svadja. jer trebala ga je. a on nije bio tu za nju.
iz protesta je sjela u auto i odvezla se s puloverom k njemu. nadala se da nije doma, da ce ga ostaviti na kucnom pragu. ali otvorio je vrata. suze su krenule same od sebe. samo mu je prisla i rekla: "molim te, zagrli me". i ridala je u njegovim rukama, glasno jecajuci. a on joj je objasnjavao kako ju vise ne voli, zasto ju vise ne voli, kako se udaljio tisucu kilometara od nje i kako nema natrag. mislila je "zaboga, nakon tri godine, nakon svih problema i svega sto je napravio, on mene ostavlja. on mene vise ne voli." i onda se slomila. i molila je, i plakala toliko grcevito da joj se vrtilo. ali nema natrag.

izasla je iz kuce bez poslijednjeg poljupca, potpuno unistena. donekle laksa, jer je ipak to bila muka, ali unistena. cijelo njezino tijelo je pripadalo njemu. svaki centimetar koze, svaka bora, svaka pjega i madez. a on to vise nije htio.
kroz dan je prosla kao zombi. radeci nagonski i bez ikakvog osjecaja. uz umjetne osmijehe i pretvaranje da joj je stalo.
noc je probdjela buljeci u televiziju. zaspala je tek pred jutro, zatomljavajuci jecaje da ju nitko ne cuje, sama u svom krevetu, sa Kishonom u ruci...

i ona se pridruzila jednima od nas koji samo trajemo...