jos jedno jutro bez njega, pomislila je. jos jedno jutro bez jutarnje poruke na mobitelu. ovaj put je stvarno gotovo.
a jucer....
jutro je bilo gadno. opet se probudila sa kamenom u zelucu i pobjegla u kupaonu da ju nitko ne vidi kako place. zasto skriva svoje suze? jer su joj se smijali kad je plakala. jer su se rugali njezinim osjecajima. jer nitko vise nece vidjeti njene suze. nikad.
a onda je otvorila ormar, i vidjela pulover. plavi. duboko plavi. daleko prevelik za nju. i odlucila je po zadnji put pokusati spasiti ono malo ljubavi sto je ostalo. pa ga je nazvala i pitala jel zeli pulover natrag. "o ljubavi, poklanjam ti ga!" ali cim je spomenula unistavanje njegovih stvari jer su prebolne, trazio ga je natrag. i naravno, izbila ja svadja. jer trebala ga je. a on nije bio tu za nju.
iz protesta je sjela u auto i odvezla se s puloverom k njemu. nadala se da nije doma, da ce ga ostaviti na kucnom pragu. ali otvorio je vrata. suze su krenule same od sebe. samo mu je prisla i rekla: "molim te, zagrli me". i ridala je u njegovim rukama, glasno jecajuci. a on joj je objasnjavao kako ju vise ne voli, zasto ju vise ne voli, kako se udaljio tisucu kilometara od nje i kako nema natrag. mislila je "zaboga, nakon tri godine, nakon svih problema i svega sto je napravio, on mene ostavlja. on mene vise ne voli." i onda se slomila. i molila je, i plakala toliko grcevito da joj se vrtilo. ali nema natrag.
izasla je iz kuce bez poslijednjeg poljupca, potpuno unistena. donekle laksa, jer je ipak to bila muka, ali unistena. cijelo njezino tijelo je pripadalo njemu. svaki centimetar koze, svaka bora, svaka pjega i madez. a on to vise nije htio.
kroz dan je prosla kao zombi. radeci nagonski i bez ikakvog osjecaja. uz umjetne osmijehe i pretvaranje da joj je stalo.
noc je probdjela buljeci u televiziju. zaspala je tek pred jutro, zatomljavajuci jecaje da ju nitko ne cuje, sama u svom krevetu, sa Kishonom u ruci...
i ona se pridruzila jednima od nas koji samo trajemo...
Post je objavljen 08.05.2007. u 10:40 sati.