prvo da odgovorim svima koji su navijali za onaj poljubac: nista od toga. i drago mi je da se iza toga nista nije dogodilo. jer bi upropastila sansu za nesto vece, ljepse, posebnije, gotovo pa savrseno...
da, i bila sam na kontroli. i nista mi nisu nasli. malo nizi tlak i to je to. mislim da sam ih sve zbunila.
ali mene je vise zbunilo ono sto se dogodilo nakon toga svega.
nocima ne spavam. nemam potrebu za tim. slobodno vrijeme provodim ili na putu, ili lezeci na krevetu i sanjareci.
kao da opet imam 12 godina i po prvi puta sam se zaljubila.
samo, jesam li?
moj vidikovac prestao je biti samo moj. nekome je taj pogled znacio koliko i meni. netko tko je uzivao u tome i nije odlazio do zore.
kao i ja nekad.
netko cija osobnost me natjerala da budem nervozna pred susret, i da gnjavim seku i prijatelje jer mi frizura nije uspjela kako treba. da biram cak pola sata sto cu obuci (to je za mene izrazito puno, obicno obucem prvo na sto naletim). i da brojim minute do sastanka.
netko tko izgovara stvari koje ja mislim, a opet ne razumije svaku moju rijec. netko tko je prosao toliko toga, a i dalje misli pozitivno.
netko zbog koga sam probdjela 3 noci u 5 dana. i nije mi zao ni trenutka. opet bih napravila isto.
ali i netko zbog koga sam se danas rasplakala.
doista. nisam mislila da ce mi se ovakvo nesto dogoditi. ne sad. u biti, mozda ne vise nikad. cak sam se i pomirila s tim. i bilo je u redu. pa sto? biti cu sama. nisam se bojala da me nece opet netko voljeti. bojala sam se da ja vise necu voljeti. mislila sam da sam sve dala. a imam jos toliko toga u sebi. samo se vrh ledene sante otopio. ostatak je jos tu.
i kako mi se cijeli svijet okrenuo naglavacke u 6 dana...
samo oprez mi nalaze ne ponoviti ono sto sam danas vec rekla. ono o zaljubljenosti.
ili... je li to stvarno moguce?
budite dobro!!!!!
Post je objavljen 14.06.2007. u 17:33 sati.