nekako u zivotu vidim odredjeni uzorak, takoreci pattern. nije prvi put da se desilo slicno sranje. i vec se iskreno pitam da li sam mozda za sve ja kriva. svaku svadju, svaki prekid, svaku grubost prema meni... jer nemoguce je da naletim svaki put na osobe iskljucivo predane tome da me povrijede. mora da ja to napravim od njih.
cinjenica je da u zadnje vrijeme gubim puno ljudi oko sebe. cemu je razlog, ne znam. ali kao da mi ova godine ne ide. dodje mi da nazovem sve prijatelje koji su mi preostali i kazem ih da me se klone, da ne napravim i njima isto. ali ne vidim razloga za sve to. stvarno, da sam bitch i da samo vrijedjam i mislim iskljucivo na sebe, ne bih rekla ni rijec. ali nije tako.

i nije da se radi o novim poznanstvima niti o polupoznatim ljudima. radi se o ljudima s kojima sam godinama dobra, i koji me poznaju kakva sam. mislila sam da me takvu i vole.
mislila sam krivo. jer ti isti ljudi me ne bi nakon sto sam im iskrena rekli da sam sve psihopatski izmislila, da sam lazljiva kuja, da ce me ubiti (do te granice da sam u jednom trenu morala otici iz grada od straha da se to doista ne dogodi), da im ne trebaju prijatelji koji ih zafrkavaju, da me ostave samu u nepoznatom... pitam se otkud sve to?

mozda sam ja stvarno potpuno luda. mozda sam super neko vrijeme i onda postanem gadura koja sve upropasti, i time pokazem da „nisam prava prijateljica“.
ali zasto onda nisu svi pobjegli? zasto neki i dalje ostaju?

i onda mi bude tesko biti pozitivna kakva sam inace. tesko mi je ici dalje sama. jer treba doci pred djecu sa dozom samouvjerenosti, treba doci pred zbor i biti neka vrsta uzora, a opet ne biti grozna i stroga, jer to nije muzika. muzika je blagost, njeznost, ljubav. a kako da budem pozitivna kada nemam s kim pricati o tom? a ako se i nadje neki jadnik koji mora slusati o tom od mene, onda obicno ne razumiju. nije da ih time podcjenjujem, samo lijepo je dijeliti neke stvari s ljudima koji znaju sto znaci svaka rijec koju si izgovorio. i svaka metafora. i koji te dignu kada padnes, i spuste na zemlju kad previsoko letis.
polako gubim. svaku bitku koju sam ikad vodila. cak i sama sa sobom. cak i protiv onog sto raste u meni.
protiv vlastitih demona.
protiv tuge.
protiv bolesti.
protiv ponovnog pada.

a kada se sve skupa zbroji, i dalje ce netko govoriti da sam to zasluzila. samo je pitanje da li je vrijeme da ponovno odstupim od sebe, pogazim svoje osjecaje i napravim „pravu stvar“?

da da...