over my shoulder...

priznajem vam svima da imate pravo, ali ponekad se testo rijesiti snova i razocaranja... volim vas!!!

pa sam se jucer nervozno vozila po gradu, tocnije po brdima, slusajuci novi mix od poznanika, i naletila na ovu pjesmu. i po glavi su mi se pocele vrtiti smijesne situacije iz proslosti. osim divnih veceri na Unijama, Tisnom, Istri, Zagrebu, najvise sam se iznenadila kad sam se sjetila svoje iskrenosti. i to u totalno krivim situacijama! evo primjer:

recimo gospodin xy mi se svidja vec duuuuugo, ali nikako nista. i tako ja po stoti put kod njega, pricamo uz znacajne poglede u oci, i u jednom trenutku osjetim njegovu ruku na nozi. ako cemo precizirati, na listu. da napomenem, imala sam suknju, a bilo je ljeto. i ukocim se. zasto? njegov zbunjeni pogled zbog moje ukocenosti dao mi je do znanja da mogu biti iskrena. pa sam naglas komentirala da mi je jedino na pameti da li sam dobro zdepilirala noge. i pocnem se smijati od cuda sto sam to naglas rekla. a on se nasmijesio (i vjerojatno mislio da sam potpuno luda) i rekao da nema veze. a ja sam se do kraja veceri pitala da li je to znacilo da je osjetio nesto pikavo ili ne.
ili bih se sad trebala pitati zasto s njim na kraju nije bilo nista ozbiljno???

ili kad smo imali koncert u Italiji, s direktnim prijenosom na tv, a meni je palo gudalo usred najtiseg dijela kompozicije, pa se culo samo "tup" o violu, pa o pod, i moje "sranje, di je??!"

ili kad sam se sa kolegom zezala, pa smo malo previse popili, u jednom se trenutku zagrlili, ali ipak imali dovoljno razuma da sam se ja prestala micati, a on me odgurnuo uz rijeci "daj bjezi"... zar je potrebno spomenuti da smo oboje bili solo onda?

eh te heureke noci...

ljubim vas sve! budite dobro!

nekako u zivotu vidim odredjeni uzorak, takoreci pattern. nije prvi put da se desilo slicno sranje. i vec se iskreno pitam da li sam mozda za sve ja kriva. svaku svadju, svaki prekid, svaku grubost prema meni... jer nemoguce je da naletim svaki put na osobe iskljucivo predane tome da me povrijede. mora da ja to napravim od njih.
cinjenica je da u zadnje vrijeme gubim puno ljudi oko sebe. cemu je razlog, ne znam. ali kao da mi ova godine ne ide. dodje mi da nazovem sve prijatelje koji su mi preostali i kazem ih da me se klone, da ne napravim i njima isto. ali ne vidim razloga za sve to. stvarno, da sam bitch i da samo vrijedjam i mislim iskljucivo na sebe, ne bih rekla ni rijec. ali nije tako.

i nije da se radi o novim poznanstvima niti o polupoznatim ljudima. radi se o ljudima s kojima sam godinama dobra, i koji me poznaju kakva sam. mislila sam da me takvu i vole.
mislila sam krivo. jer ti isti ljudi me ne bi nakon sto sam im iskrena rekli da sam sve psihopatski izmislila, da sam lazljiva kuja, da ce me ubiti (do te granice da sam u jednom trenu morala otici iz grada od straha da se to doista ne dogodi), da im ne trebaju prijatelji koji ih zafrkavaju, da me ostave samu u nepoznatom... pitam se otkud sve to?

mozda sam ja stvarno potpuno luda. mozda sam super neko vrijeme i onda postanem gadura koja sve upropasti, i time pokazem da „nisam prava prijateljica“.
ali zasto onda nisu svi pobjegli? zasto neki i dalje ostaju?

i onda mi bude tesko biti pozitivna kakva sam inace. tesko mi je ici dalje sama. jer treba doci pred djecu sa dozom samouvjerenosti, treba doci pred zbor i biti neka vrsta uzora, a opet ne biti grozna i stroga, jer to nije muzika. muzika je blagost, njeznost, ljubav. a kako da budem pozitivna kada nemam s kim pricati o tom? a ako se i nadje neki jadnik koji mora slusati o tom od mene, onda obicno ne razumiju. nije da ih time podcjenjujem, samo lijepo je dijeliti neke stvari s ljudima koji znaju sto znaci svaka rijec koju si izgovorio. i svaka metafora. i koji te dignu kada padnes, i spuste na zemlju kad previsoko letis.
polako gubim. svaku bitku koju sam ikad vodila. cak i sama sa sobom. cak i protiv onog sto raste u meni.
protiv vlastitih demona.
protiv tuge.
protiv bolesti.
protiv ponovnog pada.

a kada se sve skupa zbroji, i dalje ce netko govoriti da sam to zasluzila. samo je pitanje da li je vrijeme da ponovno odstupim od sebe, pogazim svoje osjecaje i napravim „pravu stvar“?

da da...

kako su neki (bravo Ana!!!) dobro pretpostavili, ja odoh u Salzburg! 5 sata lagane voznjice, na ulazu u Austriju me docekala duga koju sam i fotografirala, al mobitelom, pa cete ju vidjeti neki drugi put.
moram priznati da je dom Mozarteumaca vise nego ekskluzivan, pravi mali hotel! mramorni podovi, staklena vrata, totalno fensi-shmensi.
i da, bila sam kod vorJa-a. pricali smo, gledali neke komedijice na kompu, spavali u istoj sobi, sve je bilo divno krasno. osim kraja.
kraj je bio samo tuga, bijes i razocaranje. vjerojatno i s njegove strane, ali doista ne mislim da sam ista krivo napravila. sto je tocno bilo, ne tice se u biti nikog osim nas dvoje. sutnja i pogled bio je dovoljan da odem bez pozdrava, tek sa zahvalom na pomoci i gostoljubivosti. cijelim putem natrag sam plakala i zalila sto sam uopce isla. ali sto je tu je. natrag vise nema.
uglavnom, potrosila sam i vise nego sto sam smjela, sto na note, Mozart-kugle, zice i sl.... ali i dalje je jeftinije nego u zagrebu.

u biti ne zelim sad nista vise pisati, imam sto za vjezbati, a mozda padne i neka bela... ionako sam pretuzna za pisanje o tom.

budite dobro

prije nego se krenem pakirati i srediti sve do kraja, evo mali postic!

sve je u redu, samo smo imali seminar za suzuki, pa sam cijele dane bila tamo.
nazalost, prosli post se nije ticao nikog posebnog. u biti, u snu je bila odredjena osoba, ali u biti je bio mix. i zao mi je sto moram reci da san nije bio smirujuci, vec uznemirujuci...

cijeli dan sam vodila rat sa svojima jer po njima sam premlada i preneiskusna da krenem sama na tako dalek put. al izborila sam se za sebe. oni nazalost ne znaju koliko sam puta u biti ja vec putovala diljem lijepe nase i okolo. eto, sta cete. ali ipak idem.

a sada dalje na posao! slijedeci put kad se javim, nadam se da ce to biti iz... ma necu vam reci!

do skoro, budite dobro!

nocas sam po prvi put nakon dugo vremena sanjala. pritom mislim lijepo sanjala, jer nocne more imam gotovo svaku noc, i precesto se budim u vrisku i suzama...

sanjala sam njega. moram priznati da je to bilo doista neobicno. sanjati osobu koju prakticki i ne poznajes, a toliko ste bliski...
sanjala sam zajednicki zivot, da se budim kraj njega ujutro... a da je to tek prvi kontakt koji smo imali... i da je cijeli svijet znao prije nas sto se dogadja u nasim glavama i srcima, a mi smo to zadnji saznali...
sanjala sam da me poljubio... neobicno. nisam to tako zamisljala. nisam to u biti uopce zamisljala. da lezim pored njega u krevetu, da me gleda ravno u oci. bez pretvaranja. i onda me poljubio.
sanjala sam da smo proveli noc zajedno, samo u zagrljaju, samo da osjetimo blizinu nekog tijela, necije otkucaje srca. i da smo ujutro pogledali jedno drugo sa smijeskom. i osjecali se dobro.
sanjala sam da smo zajedno isli iz kuce, ali da nismo nikom zeljeli reci da smo sad mi, a ne on i ja. i da smo pred svima bili samo prijatelji, kolege. a svi su znali prije nas da se volimo, i da je samo pitanje vremena kada cemo to shvatiti.
sanjala sam stepenice i ulaz u sobu, i djecu u toj sobi. i da ih zajedno volimo. makar ne bila nasa.

sanjala sam...