nocas sam po prvi put nakon dugo vremena sanjala. pritom mislim lijepo sanjala, jer nocne more imam gotovo svaku noc, i precesto se budim u vrisku i suzama...

sanjala sam njega. moram priznati da je to bilo doista neobicno. sanjati osobu koju prakticki i ne poznajes, a toliko ste bliski...
sanjala sam zajednicki zivot, da se budim kraj njega ujutro... a da je to tek prvi kontakt koji smo imali... i da je cijeli svijet znao prije nas sto se dogadja u nasim glavama i srcima, a mi smo to zadnji saznali...
sanjala sam da me poljubio... neobicno. nisam to tako zamisljala. nisam to u biti uopce zamisljala. da lezim pored njega u krevetu, da me gleda ravno u oci. bez pretvaranja. i onda me poljubio.
sanjala sam da smo proveli noc zajedno, samo u zagrljaju, samo da osjetimo blizinu nekog tijela, necije otkucaje srca. i da smo ujutro pogledali jedno drugo sa smijeskom. i osjecali se dobro.
sanjala sam da smo zajedno isli iz kuce, ali da nismo nikom zeljeli reci da smo sad mi, a ne on i ja. i da smo pred svima bili samo prijatelji, kolege. a svi su znali prije nas da se volimo, i da je samo pitanje vremena kada cemo to shvatiti.
sanjala sam stepenice i ulaz u sobu, i djecu u toj sobi. i da ih zajedno volimo. makar ne bila nasa.

sanjala sam...