Na kavi s prijateljicom

O istoj temi je već mnogo blogera napisalo post, ali nije na odmet ponavljati jer je «ponavljanje majka učenja».

Dakle, posljednjih dana mi tlak raste srazmjerno odvijanju predsjedničke kampanje. Prebrojavam reklame i plakate i preračunavam u ljekove, ECMO aparate za pluća (cijena milijun kuna za dva aparata), školarine i prijevoz za djecu, hranu i ogrijev za bolesne stare ljude.

Dobro, solidarnost među ljudima uvijek postoji, duboko vjerujem da svi koliko možemo pomognemo pri svakoj donatorskoj akciji, ali nije normalno da sve ovo gledamo bez roptanja, ako je opća kriza neka nas ne razjaruju suludo utrošenim novcem na kampanje, kao da ih ne znamo pa se moraju prezentirati, već dvadeset godina su na političkoj sceni. Puna su im usta za što će se zalagati, ali se nitko nije odrekao novaca u korist pomoći potrebitima.

I usput se pitam jesmo li i sami krivi za ovo stanje? Ne mislim da trebamo dizati revoluciju, ali barem na neki način dati do znanja što mislimo.
Hoće li se pokazati točnim izjava Ante Tomića da smo u mnogočemu nepouzdan narod, ali da se na naš idiotizam uvijek može računati?

Nedavno smo pomakli sat unatrag.

Svake godine kad to činimo sjetim se jedne davne noći kad sam bila jako zaljubljena i neizmjerno sretna zbog dobitka od jednog sata.
Događaj je vremenom sve više dobivao na značaju zbog činjenice da je to bio definitivni oproštaj, kao i zbog toga da su me kasnije teže usrećivale mnogo veće i značajnije stvari.

Imate li vi neko slično iskustvo, da vas neka naizgled usputna situacija potakne na sjećanje?

Prije tjedan dana umro nam je član najuže obitelji.
I ne samo da nikad nisi pripremljen na takvu situaciju bez obzira na bolest, već se suočiš s gomilom problema i obaveza koje moraš obaviti, iako te uhvati „mala snaga“.

Ipak, najmanje sam očekivala da ćemo morati puna dva dana provesti u beskonačnim razgovorima i raspravama da bismo pronašli svećenika koji će reći nekoliko riječi na pogrebu. Jednostavno se nisu mogli dogovoriti da li je to dužnost svećenika prema mjestu stanovanja ili onog s drugog kraja grada gdje je obiteljska grobnica. Usmjeravali su nas od jednog do drugog „crkvenog šaltera“, držali nam predavanja, ljutili se na „kolege“, a ujedno nam i tražili potvrde o krštenju (prije osam decenija) ili vjenčanju (prije više od pedeset godina). Prijatelji su nam nudili „pomoć“ ali doista nisam mislila da nam i za to treba „veza“. Nismo odustali jedino iz razloga da ispunimo posljednju želju i na kraju je ipak dobro završilo.

Međutim, ne mogu da se ne zapitam da li je to sve u redu, da li na primjer netko tko nije kršten a kasnije u životu shvati da je vjernik nema pravu na posljednju riječ, da li je moguće da te u trenucima gubitka izlude do krajnjih granica „crkvenom birokracijom“...

Iz obitelji sam gdje su samo stariji išli redovito u crkvu ali su se oduvijek slavila dva Božića i dva Uskrsa, u jednoj crkvi krštena a u drugoj pohađala vjeronauk, i ni sama ne znam da li sam vjernik ili nisam, ali znam da mi ne trebaju ovakvi posrednici u mom odnosu s Bogom.

Ako imate neki pozitivan primjer bilo bi lijepo da ga čujemo.

Ja se jedino mogu sjetiti patera Cveka koji je za mene oličenje onog što bi svećenik trebao biti.

Dobre sam volje jer se konačno izborih s poslom i internetskom vezom, pa mogu skuhati jednu laganu kavicu.

Priča prva:

Dobar prijatelj bloger mi je prije godinu dana prilično ljutito ispripovjedao kako je nakon višemjesečnog virtualnog druženja s jednom djevojkom njihovo upoznavanje neuspješno završilo, izjavila je da nije osjetila «ono nešto».

Priča druga:

Sjedimo nedavno nas tri blogerice na kavi u Opatiji i razgovaramo (uglavnom) o muškarcima.
(Zato volim blogerske kavice jer se tu najmanje priča o problemima, politici i svakodnevnim obvezama.)
I dok nam jedna opisuje susret s novim udvaračem pitamo je kratko:
Jel' ima «ono nešto»?


Dakle, izgleda da je najvažnije da netko ima «ono nešto», pa onda i ti osjetiš «ono nešto». Sreća da je «ono nešto» širok i nedefiniran pojam jer bismo u protivnom bili u gabuli.

U čemu je tajna?