O istoj temi je već mnogo blogera napisalo post, ali nije na odmet ponavljati jer je «ponavljanje majka učenja».
Dakle, posljednjih dana mi tlak raste srazmjerno odvijanju predsjedničke kampanje. Prebrojavam reklame i plakate i preračunavam u ljekove, ECMO aparate za pluća (cijena milijun kuna za dva aparata), školarine i prijevoz za djecu, hranu i ogrijev za bolesne stare ljude.
Dobro, solidarnost među ljudima uvijek postoji, duboko vjerujem da svi koliko možemo pomognemo pri svakoj donatorskoj akciji, ali nije normalno da sve ovo gledamo bez roptanja, ako je opća kriza neka nas ne razjaruju suludo utrošenim novcem na kampanje, kao da ih ne znamo pa se moraju prezentirati, već dvadeset godina su na političkoj sceni. Puna su im usta za što će se zalagati, ali se nitko nije odrekao novaca u korist pomoći potrebitima.
I usput se pitam jesmo li i sami krivi za ovo stanje? Ne mislim da trebamo dizati revoluciju, ali barem na neki način dati do znanja što mislimo.
Hoće li se pokazati točnim izjava Ante Tomića da smo u mnogočemu nepouzdan narod, ali da se na naš idiotizam uvijek može računati?
Post je objavljen 25.11.2009. u 12:46 sati.