Prije tjedan dana umro nam je član najuže obitelji.
I ne samo da nikad nisi pripremljen na takvu situaciju bez obzira na bolest, već se suočiš s gomilom problema i obaveza koje moraš obaviti, iako te uhvati „mala snaga“.
Ipak, najmanje sam očekivala da ćemo morati puna dva dana provesti u beskonačnim razgovorima i raspravama da bismo pronašli svećenika koji će reći nekoliko riječi na pogrebu. Jednostavno se nisu mogli dogovoriti da li je to dužnost svećenika prema mjestu stanovanja ili onog s drugog kraja grada gdje je obiteljska grobnica. Usmjeravali su nas od jednog do drugog „crkvenog šaltera“, držali nam predavanja, ljutili se na „kolege“, a ujedno nam i tražili potvrde o krštenju (prije osam decenija) ili vjenčanju (prije više od pedeset godina). Prijatelji su nam nudili „pomoć“ ali doista nisam mislila da nam i za to treba „veza“. Nismo odustali jedino iz razloga da ispunimo posljednju želju i na kraju je ipak dobro završilo.
Međutim, ne mogu da se ne zapitam da li je to sve u redu, da li na primjer netko tko nije kršten a kasnije u životu shvati da je vjernik nema pravu na posljednju riječ, da li je moguće da te u trenucima gubitka izlude do krajnjih granica „crkvenom birokracijom“...
Iz obitelji sam gdje su samo stariji išli redovito u crkvu ali su se oduvijek slavila dva Božića i dva Uskrsa, u jednoj crkvi krštena a u drugoj pohađala vjeronauk, i ni sama ne znam da li sam vjernik ili nisam, ali znam da mi ne trebaju ovakvi posrednici u mom odnosu s Bogom.
Ako imate neki pozitivan primjer bilo bi lijepo da ga čujemo.
Ja se jedino mogu sjetiti patera Cveka koji je za mene oličenje onog što bi svećenik trebao biti.
Post je objavljen 13.11.2009. u 12:20 sati.