Na kavi s prijateljicom

Moram se uz današnju kavicu osvrnuti na jednu pojavu koja mi, s obzirom na broj poziva, nevjerojatno podiže tlak u posljednje vrijeme.

Radi se o telefonskim javljanjima, koja se najčešće događaju u nevrijeme, u doba ručka ili popodnevnog odmora, i premda ne spadam u one koji se izvale nakon posla i dovoljan im je desetominutni drijemež da se revitaliziraju, znam da postoji ono nepisano pravilo neuznemiravanja do pet popodne.

Razgovor obvezno počinje s nekakvim nepoznatim imenom koji je pri telefonu, onda shvatite da je osoba ili iz osiguravajuće kuće, ili prodaje talijanski namještaj, medicinske preparate za masažu, ili da ste upravo osvojili nekakav jastuk i da trebate doći na prezentaciju gdje će vam uvaliti i pokrivač. Ponekad se radi i o anketama za koje također nemam sluha ni volje.

E sad, ja znam da je to ljudima način da zarade svoj kruh i žao mi je kad ih otpilim, ali ne mogu shvatiti dvije stvari: vrijeme u koje zovu, bez da se izvinu za ometanje, i način kad počnu isti tren pričati svoju priču, a ti si možda u situaciji da ti je netko ne daj bože teško bolestan, da ti kipi juha ili da si nakon noćne smjene jedva ulovio malo odmora.

Kap koja je prelila čašu i zbog koje pišem ovaj post je poziv osobe koja me je ravno triput nazvala isti dan, zaboravivši da me je već zvala, i ponudivši mi da će mi u dvadesetominutnoj konsultaciji ispričati sve o novim uvjetima osiguranja, ne odustajući ni kad sam rekla da se mogu informirati i na internetu.

Da li i vas nerviraju ti pozivi?

*Sinoćnja blogerska kavica je smirila moju nervozu od napornog tjedna (postalo mi je već glupo ispričavati se kako zbog obveza ne stižem do vas, ali samo pomislite koliki zaostatak imam nakon tri mjeseca odsustva), tako da bih danas mogla bez problema odgovarati na ankete…

Iza mene je pakleni radni tjedan, od onih kad se u ponedjeljak navečer već pitaš kad će petak. Primjetili ste da me nema ni na blogu, jedva sam stizala pročitati vaše komentare i mogu reći da ste se baš lijepo raspisali.

Pokoja iskrica je frcnula između blogera i blogerica, Sagittarius je nas žene dobrano «potkačio» i isprovocirao, ali i nasmijao svojim osebujnim komentarima, i moramo se složiti da je zahvaljujući njemu cijela priča bila puno zabavnija.
Iz svega sam zaključila da ako nisi Bambi (u prijevodu «mlado meso»), ili nemaš Bambija pokraj sebe, jedino što te može spasiti da prevališ krizu je humor, bilo vlastiti bilo okoline. To me je i navelo na temu današnjeg posta.

«Važno je samo da ne larma mnogo», rekla nam je prijateljica, koja se prva udavala iz našeg ženskog društva. To je bio odgovor na naše čuđenje kad je, nakon svih glavnih frajera s kojima je izlazila, odabrala za život ćutologa.

S druge pak strane, postoje osobe koje podižu atmosferu u društvu svojim pričama i duhovitošću. Tako su neki od blogera iznimno duhoviti, pa mi i dnevna događanja lakše padnu kad pročitam neki njihov tekst ili asocijaciju na zbivanja koja nas okružuju.

Nadam se da nije neskromno ako kažem da i sama spadam u osobe čija prisutnost se osjeti u društvu, čak su mi i kolege rekli kako su jedva čekali da se vratim na posao, jer im je bez mene bilo kao da su na karminama.
Istina, glasna sam (poželjno za predavača), ekstrovertirana (samo naizgled), ukratko - moraš me primjetiti (ili čuti).
Mislim da je to nasljedno, i moja mama često zna reći da joj je dosadilo ići na «sastanke generacije» da bi tamo sama sebe zabavljala.

Ipak, ponekad i takve osobe znaju zasmetati. Moja prva ljubav je bio najduhovitija osoba koju znam, ali vremenom se jedino ja nisam smijala njegovim dosjetkama, zaljubivši se u suštu suprotnost, čija me mirnoća i nekakva tajanstvenost očarala.
(Jesmo li nekad, ako se ne varam, raspravljali o tome kako ono što te privuče kod nekoga često postane razlogom kasnijeg odbijanja?)

Kakav ste vi tip i kakvi vam se tipovi dopadaju?

Na prvi dio priče o krizi srednjih godina dobar dio blogerica je dao savjet da se treba zaljubiti.
Meni osobno je dosta zaljubjivanja, ili izjavljujem to danas jer sam mrgud kojeg su stegla križa.

Pitali ste i za drugi dio, baš me interesira hoćete li biti tako “široke ruke” i istog savjeta se držati kad su muškarci u pitanju:

„Eto kakve smo mi žene, od četrdesete pa nadalje krenemo s preispitivanjem da li smo i kada pogriješile, kako smo iskoristile sve ono što nam je život nudio i zar je doista sve odredila samo sudbina.
Iscrpljujemo se polovicu života na takvim pitanjima, i u nekakvoj potisnutoj tuzi guramo dalje, trudeći se da nitko od najbližih ne primjeti naše unutarnje lomove.
Činimo to u tišini, samo na trenutke odsutne, ne povjeravajući svoja razmišljanja nikome, iz straha da nas ne bi razumjeli. I rijetko presiječemo. Ali, ako smo ostavljene, nakon razdoblja patnje i traženja moguće vlastite krivice, svom snagom krećemo naprijed, prvo poradivši na promjeni vlastitog izgleda.

Muškarci, za razliku od nas, nemaju takovih problema. Njihovo prvo nezadovoljstvo nije uvjetovano nekim unutarnjim propitivanjem, već uglavnom primjećivanjem promjena vanjštine.
Pojava prvih sijedih vlasi ih toliko ne zabrinjava, to ionako daje dodatni šarm i upućuje na nekakvu zrelost, ali kad se kosa krene prorijeđivati nastupa prava panika. Cijelu vječnost provode pred zrcalom nakon tuširanja, hrane svoju kosu «Vichy» ampulama i svim mogućim energetskim šamponima, zatim slijede pomno birane kremice protiv bora i za tamniji ten, pa onda gomila vitaminskih preparata koje kupuju nakon svake odgledane reklame, jer možda im baš nedostaje cinka ili magnezija u organizmu, da bi na kraju sve završavalo uvlačenjem u uske traperice ili trenirke poznatih marki, u kojima se šepure po teniskim terenima, udvarajući se usput na šanku mladim konobaricama.
Rijetki su oni koji prihvaćaju ono što život donosi, kojima je prevenstveno stalo da ne unesu nemir u svoje obitelji, koji razmisle dobro prije negoli sve dotadašnje stave na kocku.
Muški strah od starenja je bezgraničan, da bi pobjegli od tog osjećaja u stanju su sve okrenuti natraške, niti djeca ih ne mogu zadržati, jer «djeca će shvatiti jednog dana da je sve to život i da se protiv ljubavi ne možeš boriti», i tada jure na izvor eliksira mladosti, ne primjećujući da su još umorniji, jer su im nova žena i novo dijete iscrpli još ono malo preostale energije.
Ali, oni se bar ne muče, sve rade stihijski, rukovođeni testosteronom, ne vode unutarnje monologe dok gledaju ljubavne filmove, ne opterećuje ih prošlost, ne uspoređuju, ne traže opravdanje.«

Što općenito mislite o muškoj krizi?

Kažu da se to zove «kriza srednjih godina».
Prihvatila sam dijagnozu, vidjevši da i moje prijateljice imaju isti problem. Doduše, neke i veći, s obzirom da su ih muževi zamjenili za mlađi model, pa su još morale proživljavati svakakve bračne brodolome i nanovo stjecati vještine samoodržanja.

Sreća što je ponuda iscjeljiteljskih metoda ogromna, možeš birati između reikija, meditacija, joge, ili se iscrpljivati na aqua-aerobiku ili pilatesu, a možeš se jednostavno pasivno prepustiti slijepom maseru, ili, pak, Ukrajinki koja postiže čuda istodobno te rješavajući i psihičkih tegoba i celulita.

Naravno, uz to idu neizbježne knjige poznatih svjetskih psihoterapeuta «Kako iscjeliti duh i tijelo», «Melem za dušu 1,2,3,4,5» , «Vaginini monolozi», a kad njih apsloviraš onda slijede one sofisticiranije «Djevojka s bisernom naušnicom» ili «Pustinjski cvijet», koje ti pomažu da prebaciš fokus sa svoje na njihove sudbine, i shvatiš da ono što ti proživljavaš je «bijelo perje» u odnosu na trpljenja tih žena.

U međuvremenu ti tijelo sve više šalje signale kao rezultat nagomilanog nezadovoljstva, u vidu migrena, pritiska u grudima, takozvanih «barka-vrtoglavica», i tu se počneš tješiti kako je u pitanju «stres», nova magična riječ koja je zamijenila one dvije nekadašnje dijagnoze «viroza» i «na nervnoj bazi», koje su liječnici najčešće rabili.

I što se onda imaš buniti, sve je kristalno jasno, «stres» plus «kriza srednjih godina» su od tebe napravili ovo kakva si sada.
I tada se nemoćno počneš vrtiti u krug, raščlanjuješ uzroke i posljedice, pokušavajući pronaći nekakav izlaz.

Naravno, u cijelu situaciju se nezaobilazno uključuje slušanje različitih savjeta:

«A da se uključiš u grupu za kiparstvo ili slikanje?»

«Nemam za to smisla, uvijek sam crtala konja ravnalom.»

«Da preurediš interijer stana?»

«Ne interesira me to, u našoj kući je Marin taj koji ima više ukusa.»

«Možda da negdje otputuješ?»

«Čovjek svoju glavu nosi sa sobom i u Zanzibar.»

«Nekakva humanitarna aktivnost?»

«Volim pomagati ljudima, ali nemam snage komunicirati s onima koji su u takvim organizacijama.»

«Možda ti nedostaje dijete?»

«Kako mogu znati da mi nešto nedostaje što nikad nisam ni imala.»

I na kraju slijedi slušanje zaključaka tipa prerano-prekasno:

«Prerano je da se osjećaš tako depresivno da bi najradije pobjegla na pusti otok.»

«Prerano je da već imaš klimakterične simptome.»

«Prerano je da ti nije stalo do seksa.»

«Prekasno je za nekakvu promjenu posla.»

«Prekasno je za usvojiti dijete.»

«Prekasno je za nošenje takve mladenačke frizure i odjeće.»

Dajte se više dogovorite, je li prerano ili prekasno?

Doduše, ta idiotska dvosmjerna situacija valjda i obilježava razdoblje koje se zove «kriza srednjih godina».

***

Desetodnevni boravak gostiju mi je iscrpio svaku inspiraciju, pa prenosim tekst iz spisateljske zimnice.

Kako se vi nosite s krizom srednjih godina?