Na prvi dio priče o krizi srednjih godina dobar dio blogerica je dao savjet da se treba zaljubiti.
Meni osobno je dosta zaljubjivanja, ili izjavljujem to danas jer sam mrgud kojeg su stegla križa.
Pitali ste i za drugi dio, baš me interesira hoćete li biti tako “široke ruke” i istog savjeta se držati kad su muškarci u pitanju:
„Eto kakve smo mi žene, od četrdesete pa nadalje krenemo s preispitivanjem da li smo i kada pogriješile, kako smo iskoristile sve ono što nam je život nudio i zar je doista sve odredila samo sudbina.
Iscrpljujemo se polovicu života na takvim pitanjima, i u nekakvoj potisnutoj tuzi guramo dalje, trudeći se da nitko od najbližih ne primjeti naše unutarnje lomove.
Činimo to u tišini, samo na trenutke odsutne, ne povjeravajući svoja razmišljanja nikome, iz straha da nas ne bi razumjeli. I rijetko presiječemo. Ali, ako smo ostavljene, nakon razdoblja patnje i traženja moguće vlastite krivice, svom snagom krećemo naprijed, prvo poradivši na promjeni vlastitog izgleda.
Muškarci, za razliku od nas, nemaju takovih problema. Njihovo prvo nezadovoljstvo nije uvjetovano nekim unutarnjim propitivanjem, već uglavnom primjećivanjem promjena vanjštine.
Pojava prvih sijedih vlasi ih toliko ne zabrinjava, to ionako daje dodatni šarm i upućuje na nekakvu zrelost, ali kad se kosa krene prorijeđivati nastupa prava panika. Cijelu vječnost provode pred zrcalom nakon tuširanja, hrane svoju kosu «Vichy» ampulama i svim mogućim energetskim šamponima, zatim slijede pomno birane kremice protiv bora i za tamniji ten, pa onda gomila vitaminskih preparata koje kupuju nakon svake odgledane reklame, jer možda im baš nedostaje cinka ili magnezija u organizmu, da bi na kraju sve završavalo uvlačenjem u uske traperice ili trenirke poznatih marki, u kojima se šepure po teniskim terenima, udvarajući se usput na šanku mladim konobaricama.
Rijetki su oni koji prihvaćaju ono što život donosi, kojima je prevenstveno stalo da ne unesu nemir u svoje obitelji, koji razmisle dobro prije negoli sve dotadašnje stave na kocku.
Muški strah od starenja je bezgraničan, da bi pobjegli od tog osjećaja u stanju su sve okrenuti natraške, niti djeca ih ne mogu zadržati, jer «djeca će shvatiti jednog dana da je sve to život i da se protiv ljubavi ne možeš boriti», i tada jure na izvor eliksira mladosti, ne primjećujući da su još umorniji, jer su im nova žena i novo dijete iscrpli još ono malo preostale energije.
Ali, oni se bar ne muče, sve rade stihijski, rukovođeni testosteronom, ne vode unutarnje monologe dok gledaju ljubavne filmove, ne opterećuje ih prošlost, ne uspoređuju, ne traže opravdanje.«
Što općenito mislite o muškoj krizi?
Post je objavljen 10.02.2008. u 08:56 sati.