noge bole od hodanja a pupa od jedenja. cevapi, pite, tufahije... ali bilo je ovo i poučno iskustvo... Vještac se pokazao drugačijim od onoga što sam znala o njemu... moglo bi se čak i reći da me je na neki naičin razočarao a neću ni pretjerati da kažem da mi je slomio srce...
eto, nakon 6 godina veze ja tako fino bubnem nosom u tvrdo da me još i danas boli
nije čak više ni bitno kako, zašto i gdje, sad mi je trenutno bitnije šta dalje? iako mi je sinoć došlo da uzmem stvari i odem na željeznički kolodvor i kući i da se više nikada ne okrenem za sobom, a opet... ja sam ipak s njim već šest godina, dala sam sve u tu vezu i sebe i vrijeme i.... ma ne znam ni sama. znam samo da me ovo sad strašno muči. gledam u njega i vidim onoga koga znam a opet mi se čini kao netko totalno nepoznat... možda je to bio onaj osjećaj promjene o kojem sa pisala neki dan. ali eto, promjena nije bila na bolje.
iako sam mislila da će nam biti lijepo, ono hotel, sarajevo, nas dvoje ispalo je sve osim toga. bar što se nas dvoje tiče.
ne mogu se požaliti da mi u šetnjama gradom nije bilo lijepo, je, bilo je prekrasno a sutra ću početi sa fotkama. sada mi trenutno nije do toga, brijem da bi komentari slika bili previše depresivni....
sutra je novi dan a možda i novi početak, vidjet ćemo....
uživajte narode a ja ću se probati utješiti sutra još kojom tufahijom

ej narode, hvala svima na lijepim željama. upravo smo stigli u hotel koji i nije tako loš. utrpali smo se prenosnim računalom na njihovu mrežu pa vam se mogu javljati....
put je bio malo predug radi kiše i fucking šlepera koji ne idu brže od 40 ali neka smo došli.
sutra se bacamo na papanje svih onih silnih pita. i da, ako dođete u sarajevo nemojte naručiti burek od sira jer će vam se lokalna ekipa pokidat od smijeha, burek je samo od mesa sve ostalo su pite. a ćevap je ćevap
sutra ću se baciti i na fotkanje pa ću navečer objavljivati na foto bljogiću...
Vještac mi je kidnuo a kako sarajke nisu nimalo loše brijem da bi se bilo dobro baciti u potragu hihihihi
laku noć svima koji ste budni i bit ćete budni, čitamo se sutra

Ljudofi moji, želim vam ugodan produženi vikend. Da se odmorite, uživate i ne razmišljate o raznim tresovima tipa posao/škola itd.

Ja popodne krećem za Sarajevo pa se čitamo u ponedeljak. Idem prije puta još malo poslikati mog novog frenda Siria a i vi ga možete upoznati na mom Foto Bljogiću.

Uživajte

Neopisivo ne volim petrinju! Namjerno malo slovo. Taj grad svi znate po Gavriloviću i njegovim proizvodima. Grad kao grad nije loš, onako omanji, parkići zelenilo bla bla bla, ali svejedno bi ga ja porušila, zapalila i posadila rižu, žito itd.itd.
Godinu dana sam tamo radila (po kazni) i tada mi se ogadilo. Ljudi, stavovi, ponašanje. To je kao da ste ušli u neku sasvim petu galaksiju u udaljenom svemiru van našeg.
Kada je lik prošle godine, u pola bijelog dana ubio ženu, pa njezinu prijateljicu, pa otišao trećoj pa upucao i nju, tijela su ležala po centru petrinje dok se murja uopće pokrenula.To je bila zadnja kap i prešla sam raditi u moj lijepi mirni Sisak.
Ovdje je najjači zločin kada netko provali u kiosk i uzme par šteka cigareta i bonove za mobitelj. A petrinja je druga priča. Tamo policija zbilja ima posla. Jer tamo je sve ludo. Ne znam jesu li u pitanju nekakva svemirska zračenja, podzemne vode ili koji jarac ali ekipa tamo nije normalna. Majke mi!

Tamo žene vežu muževe za šljivu i ubijaju ih letvama tako zavezane, popovi svih vrsta i nacionalnosti imaju ljubavnice po čitavom gradu a djeci se broj ne zna, svaku večer po kafićima tuče, pištolji i slična sranja.

A jučer je lik, inače poznati ubojica, koji je haračio po Sisku i petrinji po naredbi lokalnih političara ubijao, klao i boga pitaj šta sve nije, e taj je fino otišao svojoj curi/ženi i prvo je ubio njezinu mamu, ona je pokušala pobjeći a on ju je ganjao i ubio sa dva metka. Bila je u visokoj trudnoći.
S druge strane se lik ubijao bacanjem sa trećeg kata, a jutros je pronađeno mrtvo novorođenče u škrinji iza obiteljske kuće. Tamo se kurve jebavaju, rađaju i bacaju. E za nju bi ja primjenila čupanje jajnika van, rukama i na živo, a da se više nikada ne bi mogla kurvati još bi je i zašila žicom. Također na živo.
Ma fuj! I onda meni dođe moj pametni otac i nudi mi svoj stan u petrinji. Istina, stan je odličan ali ne bi otišla živjeti u petrinju pa makar na klupi spavala a za kruh žicala po kafićima.

Grozno.... kako ne volim kada mi dan počne smrću, nasilnom i još su u pitanju djeca.... grozno....

Promjene. Volite ih ili ne? Ja osobno bas i ne, a da bi stvar bila blesavija ne volim ni monotoniju. A osjećam se kao da se mjenjam iznutra i da će nastupiti velika promjena sa odrazom na okolinu. A svaka akcija povlači reakciju. Zakoni su takvi.
Osjećam se kao da mi se mjenjaju stavovi, pogledi na ljude, situacije. Kao da sam postala drugačija. Jasno je da se sve to u čovjeku mora formirati, ne možemo uvijek biti klinci kojima se sve mjenja kao i ovo ludo vrijeme, ali mislila sam da sam to prošla. Osjećam svojevrsni strah od te promjene.
Mogu li je zaustaviti ili zaobići? Ako je zaustavim šta ću propustiti? Hoće li biti na bolje ili na gore???

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa pucat ću si u oko!!!!

Dođoh, vidjeh, padoh!

E tako je protekao ispit jučer. Nisam mogla vjerovati kada su nam rekli rezultate a još veći šok je uslijedio kada sam vidjela zašto sam pala!
U jednoj definiciji, iz didaktike i metodike, nisam napisala zadnje dvije stvari ; grupni rad i rad u parovima, a na dijelu ispita vezanog uz promet, kresnuli su mi bod na najglupljem mogućem pitanju; ja sam napisala ; zabrana prometa za sva vozila na motorni pogon bla bla bla, a točan odgovor je kao fol bio ; zabrana prometa svim motornim vozilima! A vi meni recite tko je tu lud!
I jedno pitanje sam sama progriješila i to je bio pad! Jer od 20 pitanja za prolaz se traži 18 točnih odgovora! A ja sam imala 17 točnih.... a tako to ide kod mene

Ali zato sam se nazujala po Zagrebu, kupila super presvlake za kutnu koje mi odgovaraju uz novi tepih i sad se mogu uhvatiti učenja Da, baš! Hehehe nisam se ni za ovaj ispit ubila od štrebanja a kao za idući rok hoću....ma naravno

06.06.2005. sam počela pisati blog. Još malo pa godina dana. Heh, kad se sjetim kako mi je bio gušt ujutro doći na posao i prvih pola sata provesti uz čitanje blogova i kavicu. I sada mi je to još navika, ne tako redovita, ali stoji. Jer sada imam "popis" kvalitetnih ljudi koje redovito pratim. Istina bog, nemam uvijek kvalitetan komentar pa onda ne pišem ništa. Ali tu sam. Ja sam blog-voajer. Čitam vas i na taj način sam uvijek prisutna u vašim životima

U samom početku mi ništa nije bilo jasno, kao npr. cool liste, almost cool, šta možeš, šta ne možeš. Sad sam kao blogonarasla pa se kužim makar u odabir onoga što ću čitati. Nisu mi više bitne te liste. Čitam sve što je imalo kvalitetno. Kvalitetno prema mojim standardima, a to je orginalnost. Ok, i relativna pismenost . Ne kao u lektoriranim književnim djelima, već onako da shvatim što je pisac želio reći. Vratimo se na orginalnost. U svim mogućim sferama je cijenim i sada se osjećam zakinutom jer na blogovima sada možete naći sve drugo, osim orginalnosti. Naravno da se to ne odnosi na onih 20-tak blogova koje relativno redovito pratim.
96519 blogova a ja čitam njih 20. Hmmm, jel problem u meni ili u autorima....
Ajd da se usudim izvaliti da je meni blog kao umjetnost, a umjetnost je jebeno subjektivna stvar Ili ja jednostavno nisam 93idu uz to, ja jesam za to, jesam za pravo govora/pisanja ali uz određena pravila (bit će da ipak nisam anarhist u duši)

Kao npr. nekoliko pravila....

*Ako ti se nešto ne sviđa, produži dalje. Ukusi su različiti, pa češ naći nešto i za sebe. Nemoj sipati otrovne komentare kojima hraniš svoj ego misleći kako si najpametniji/najpametnija jer realno gledajući, ispadaš totalni kretnio/kretinka

* Budi orginalan/orginalna. Nitko te neće cijeniti zato što znaš šta je copy/paste ili još gore, ako prepričavaš tuđa razmišljanja. I opet te ego levati, mišliš da si najnajnajcool i da za tebe mora postojati posebna lista, a u biti si...kao što već rekoh - kretino

* Orijentiraj se na svoju dobnu skupinu. Ako imaš 13, ne idi dalje od 16. To je drugi svijet, druga razmišljanja, pogledi na svijet i svojim komentarom tipa "ja sam u pravu, a ti ne" nečeš ništa postići. Dječice draga, niste u glavi toliko razvijeni da bi savjetovali nekoga od 35 i još iz toga napravili svađu.
Blogeri ne vole svađe, toga imaju i u realnom životu (a neki i previše)

* Vjerujte mi da niste kompetentni da pljujete bilo čiji rad. Bila to pjesma, tekst ili slika - nemate nikakvo pravo pljuvati po tome. Zamislite npr. izložba Picassa. Ja se stvorim tamo sa tucetom jaja i počnem ih bacati po slikama jer ja ne volim navedenog autora? E upravo to vi radite sa svojim kvazi spikama tipa -ja-sve-znam-i-smijem-te- popljuvati jer me roditelji nisu bolje odgojili.
Ako ti se štogod ne sviđa na nekog blogu, zuji dalje. Da ponovim broj blogova ; 96519 - od tog broja, aktivnih je (karikiram); 93019 - u tom broju češ naći svojih 20-tak.

Ma smislila bi ih ja još, ali brijem da nema neke svrhe. Neodgojenost i dalje ostaje takva, umobolnici i dalje umjesto specijaliziranih mjesta biraju virtualni svijet, dječica i dalje misle da ako su napunili 16 da im je svijet pod nogama....

Ovo blogomjesto samo potvrđuje tvrdnju ;
Taman kad upoznaš čovjeka
za kojeg misliš da je najveći kreten
kojeg si upoznao u životu...
pojavi se novi...

Sjećate li se prvih ljubavi? Onog osjećaja da je on baš taj s kime ćete provesti život? Pa nakon par dana taj on je zamijenjen sa nekim novim koji će biti do kraja života? I tako godinama dok se ne uhvatite da u njemu/njoj/njima tražite neke sasvim druge kvalitete i da u potpunosti shvaćate da ljubav nije bajka?

Može li mi netko definirati rečenicu "znati voljeti". Koga? Gdje? S kim? Čim? Kako?
Do sada sam mislila da znam šta to znači. Sigurno znam da se ljubav ne može mjeriti u materijalnim stvarima? Može li se mjeriti u duhovnim? Ako može, onda kako? Svaka osoba u vašem životu ima 50% zašto ga možete voljeti i 50 zašto ga ne možete voljeti? Kako voljeti 100%?
Ima li ljubav veze sa poštovanjem nekoga? Brijem da nema...
Ako je ljubav prava, zašto nestaje s vremenom? Mislim da je to u biti potrošna roba, kao i sve ostalo. A možda i nije ako možete reći da ste nekoga, istinski i iskreno voljeli uvijek. Ne na način da sam tom osobom razvijate nešto, već onako, voljeti u sebi. Pa makar ga i ne poštivali ali voljeli?

Meni to ništa nema smisla....

Svima sretan Uskrs sa zakašnjenjem.

Danas je bilo teže doći na posao nego ikad. A to je samo jedan u nizu razloga zašto ne volim praznike.
Što se tiče uskrsa, ako još jednom netko spomene kolače ili šunkicu ja ću vrištati! A o gostima da ne pričam. Nisam sigurna šta mi je veća tlaka, imati goste kod sebe doma (ja sam očajna domačica) ili ići u goste ili iščekivati iste kod svekrve... bljah....

Ostali razlozi su ti što nitko ne priča o normalnim stvarima već svi samo trkeljaju o jajima, šunkici, mladom luku i žderanju kolača. Od navedenog ja jedem samo mladi luk Ili još gora verzija od priče o hrani je nutkanje istom. I nema veze ako ste se najeli, prejeli, ako ste natrpani svim i svačim ljudi vas neumorno tjeraju da žderete još. A ništa me ne može razpametiti kao osobe koje jednostavno vaše NE, ne čuju! Ili se prave da ga ne čuju. Oke, realno gledajući to je oke, ono kao pristojnost i ta shema ali diže mi živac!

Nismo nikuda otputovali kao većina, jer financije to ne dopuštaju, treba još love utući u motor. Ali ne bunim se.I doma je bilo lijepo. Spavanac, pa ručak kod svekrve (da se ne bi još ubijala po kuhinji), pa bris doma i uživancija, Vještac i ja, solo... a onda stigne sms koji uprska stvar "Doći ćemo oko 20h, nakon mise" Ma jel hoćeš?!?!?

Preživjeli smo i to. Ja se veselim neradnim danima koji padaju na radne dane, imitaciji hedonističkog života a neki opet klopici i piću....
Sto ljudi, sto ćudi... dvjesto sisa hihihihi (ovome nisam mogla odoljeti)

Idem probati učiti sad. 24. je nevjerovatno blizu a ja niti učim a bome niti pamtim, ovaj ispit će biti provod

Izjavu dječaka iz časopisa prije par godina, mislim da je mila bila u pitanju ili tako nešto, uglavnom izjava je išla ovako, klinac od sedam godina ;
" Završio sam prvi razred, sada mogu biti policajac!" ah, žalosne li istine

24. mi je polaganje stručnog ispita a suvišno bi bilo govoriti kako nemam pojma ni gdje mi je knjiga a kamoli da sam nešto iz nje i učila.
Tako mi se više ne da štrebati, učiti, polagati ispite.... Pun mi je kufer toga a u dva ne bi stalo....
Ma svega mi je pun kufer .... Idem na sjeverni pol. Živjet ću sa pingvinima i možda i razvijem plivaće kožice. Tada ću se vratiti da budem ženski duje draganja hahahaha

Gledala sam smogovce jučer, nakon sto godina. I sjetila se kako smo i mi nosili plave kute i sve općenito me vratilo sjećanjem u djetinjstvo... Bilo je zakon! Današnji klinci nemaju takvo bezbrižno djetinjstvo. Sada brigu brinu oko pokemon ili kako se već zovu te karte, oko onih gadnih kornjača, mobitela, tko će bolju tehniku donesti u školu i tome slično....
A nekada... nama je bila najveća briga kako da skupimo za coca colu, koja je tada bila u staklenoj flaši od litre. Onda smo smislili da igramo nogač i ona ekipa koja izgubi pobjednicima kupuje colu. A čim bi netko dobio koji dinar od familije u gostima odmah bi se trčalo u knjižaru po krede u boji pa bi zašarali kilometar ulice. Otišli bi i dalje al očito familija nije bila široke ruke
Ja osobno sam krala pincete i hvatala one male naranđasto-crne bube koje plaze po drveću, mi smo ih zvali buba švabe. A kako su tada bili aktualni filmovi sa partizanima i švabama ja sam bila uvjerena da bube ispod oklopa imaju kukasti križ. To tog sam zaključka došla nakon gledanja filma kada jaganjci utihnu. I onda sam pincetama osakatila miljon buba švaba u potrazi za kukastim križem. Zamislite koje razočaranje kada ih nisam našla.
Iako su u to doba počeli stizati videorekorderi mene to nije zanimalo. Ja sam otkrila da kad ubacišmrava u solnu kiselinu on nestane. Moram li spomenuti da su starci podigli police u kupaoni na tu visinu da se i sada moram penjati na kadu da dohvatim nešto
A koje je tek veselje bilo kada sam skužila da ista ta kiselina u spoju sa alkoholom stvara kemijsku reakciju

Današnjim klincima je najvažnije da imaju PSX ili kako se to već piše, da sam tri četiri godine imaju mobač od par tisuća kuna....
Pitam se...da li je problem u dječici ili u starcima koji misle da ljubav i pažnju možeš nadomjestiti materijalnim stvarima. Imaju li pojma pod koji stres oni stavljaju tu svoju djecu? O svašta od mene.... zabrijala sam

Putovanje je završilo, vratila sam se izgorena kao rak, iz istog razloga loše spavala ali neka, to mi je trebalo. Odmak od okoline i mala promjena. Nešto posebno i nisam trošila lovu ali vidjela sam svašta nešta što mi se jako svidjelo pa mi i nije žao što si nisam napravila dug na kartici
Što se tiče fotografskog zapisa i kratkih objašnjenja to ću sve prebaciti na Foto Bljogić .

U ovom postu bi spomenula ono što me se najviše dojmilo. Nešto što nisam naučila u školi i što mi nitko nije spomenuo do sad. Možda vi znate ali ja nikada nisam bila neki detaljni štreber pa sam možda i propustila taj detalj koji i nije tako mali.
Naime, radi se o mjestu gdje su u II. svjetskom ratu, Ivanu Goranu Kovačiću neprijatelji iskopali oči.
Biografiju manje više svi znate, tko ne zna neka nađe na netu, pa vas neću zamarati time. Znate da se borio sa partizanima i po Bosni pa tako smo i došli do tog mjesta. Na slici vam je mjesto gdje je navedeni ostao bez očiju i iz čega je nastala, meni osobno, jedna od najlijepših njegovih pjesama.


A u zadnjem ratu na istom mjestu je ubijeno 2000 civila, nevinih ljudi. A preživjeli starci, koje sam uspjela pohvatati su rekli da je mjesec dana tekla crvena voda nakon tog pokolja. Oni kažu da je rijeka plakala a ja kažem da su izvori sa tog brda, kojih je milion, ispirali svu prolivenu krv. Kako bilo, osjeti se jeza kada gledate sa mostića u tu neobičnu boju vode. Kao da vas hipnotizira.


~JAMA~
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

Za one koji žele pjesmu pročitati u cijelosti, to mogu napraviti klikom na ovu stranicu

Petak. Dan za plakanje! Ja plačem svaki petak. Zašto? Nemam blagog pojma. U mojoj glavi se petak zove PMS jer obicno je dovoljan krivi pogled, kriva riječ i ja sam gotova. I onda cmoljim i sama sebe ispitujem koji mi je jarac. Ne znam si odgovoriti ali tulim kao da su pomrli svi ljudi koje znam

Tako je i danas. Budim se s nekim osjećajem praznine u sebi. Nešto fali. Ne znam šta i osjećam se kao da nemam onog svog prirodnog zaštitnog oklopa oko sebe. Ranjiva sam. Danas je dan, unatoč suncu, jedan od onih kada se poželite zakopati ispod dvadeset dekica, negdje na sredini kreveta i stišati disanje da vas netko ne otkrije. To sam radila i kada sam bila klinka.

Još jučer me je sve veselilo do ludila a danas... ravno kao Slavonija.

Ne volim se tako osjećati. Ja nisam depresivac. I ne želim biti.

Sutra idem u Bosnu, možda će mi šoping popraviti raspoloženje

Još dok smo bili klinci navukli smo se na kupovinu onih malih srećkica za par kuna tada, par dinara. Nekada su bile neugledne smeđe, pa su prešle u roze. Sada imaju printove zekana, ribica i inih slatkih gadišta. Sve se promjenilo osim moje ovisnosti da kupujem srećkice.
Skužila sam da namjerno skupljam sitniš na dnu torbe i onda svako jutro se samo nacerim prodavaču na trafici i on mehanički trga jednu ili dvije

Naravno, mislim da je nepotrebno spominjati da vec 20 godina (?!?!) nisam ništa dobila. Jebote, kako sam ja ostarila ali to sad nije bitno... dobitci su uvijek četiri kune, osam kuna, četiri kune, osam kuna i to naravno mjenjam za nove srećkice.....
A suprotno tome, igranje lota, binga i inih gluparija mi totalno nemaju smisla.
Čudne li ovisnosti. Jedna u nizu. Da ih pobrojimo;
- ovisnost o cigaretama,
- ovisnost o kavi,
- ovisnost o čitanju večernjaka (iako već 10 godina nisu napisali ništa pametno)
- ovisnost o srećkama
- ovisnost o muzici
- ovisnost o piskaranju svega i svačega u bilježnice...

Ma ima toga još ali se ne mogu sjetiti..... Nije ni bitno.... Zbrka mi je u glavi....

Večeras bi trebala stići vilica za motor pa se možda i provozamo. Odmah sam zamolila lika i da mi donese maramu za trbušni ples, tursku, one su ljepše i bogatije. Ako mi je donese stavit ću fotku, naravno, da se pohvalim

Idem se igrati sa slikicama pa da stavim nešto na Foto Bljog :)

Nemam nešto puno inspiracije.... Jučer je vještcu bio ročkas pa smo se zabavljali do kasno a danas se vide posljedice

Šta sam radila do "proslave" možete pogledati na momFotoBlogiću

a za kraj bi samo stavila citat meni jedne jako drage ličnosti ;

"Žena mora biti čvrsta kao dinamit, čista kao kristal i prefrigana kao vještica!"

Ž. Jelinek

Uživajte moj vještičji narode

I opet ponedeljak, dan koji svi mrze... ili da kažem ne vole ga pretjerano. Bome ni ja. Probudila sam se sa glavoboljom a to je dovoljan razlog da zamrzim ponedeljak. I više od uobičajenog.

Vikend je prošao oke, malo rada, malo odmora, malo gostiju. Išla sam naručiti vilicu za motor pa sam se odmah ogrebala kod lika da mi dofura maramu za trbušni. Malo je umirao od smijeha jer se prije toga vodio razgovor o motorima, dijelovima, bajkerima, moto susretima i slicnom. I onda ja u pola te nazovimo "stručne rasprave" bubeknem sa maramom.

Nekako se čudno osjećam. Ne mogu pratiti tok misli. Uhvatila sam se da hodam u krug po stanu i onda mi je sinulo. Sjetim se nečega i krenem npr. u kuhinju, na pola puta mi sine nešto peto i okrenem se i krenem u spavaću sobu, na pola puta opet nova misao i okret prema kupaoni. Tako natučem tri kilometra hodanja a da nisam dotakla jednu stvar ili realizirala i jednu misao.
Kao da mi tijelo ne može dovoljno brzo pratiti tok misli. A ono što mi je najčudnije je to da onaj unutarnji "svijet" koji svi imamo u sebi, ona naša razmišljanja, pitanja, stavovi... to kao da je nestalo, kao da je velika praznina u meni.... nemam pojma šta je, al ful je čudan osjećaj.....

Konačno sam se uhvatila fotića i poskidala sve fotke poslikane do sada, napravila sam si foto blog, pa će te moći tamo gledati Sisak, naravno, oni koje bude zanimalo mogu uvijek kliknuti i pogledati Foto blog

Idem se sada dalje igrati sa fotkama pa se čitamo.... pa pa ekipa