Putovanje je završilo, vratila sam se izgorena kao rak, iz istog razloga loše spavala ali neka, to mi je trebalo. Odmak od okoline i mala promjena. Nešto posebno i nisam trošila lovu ali vidjela sam svašta nešta što mi se jako svidjelo pa mi i nije žao što si nisam napravila dug na kartici
Što se tiče fotografskog zapisa i kratkih objašnjenja to ću sve prebaciti na Foto Bljogić .

U ovom postu bi spomenula ono što me se najviše dojmilo. Nešto što nisam naučila u školi i što mi nitko nije spomenuo do sad. Možda vi znate ali ja nikada nisam bila neki detaljni štreber pa sam možda i propustila taj detalj koji i nije tako mali.
Naime, radi se o mjestu gdje su u II. svjetskom ratu, Ivanu Goranu Kovačiću neprijatelji iskopali oči.
Biografiju manje više svi znate, tko ne zna neka nađe na netu, pa vas neću zamarati time. Znate da se borio sa partizanima i po Bosni pa tako smo i došli do tog mjesta. Na slici vam je mjesto gdje je navedeni ostao bez očiju i iz čega je nastala, meni osobno, jedna od najlijepših njegovih pjesama.


A u zadnjem ratu na istom mjestu je ubijeno 2000 civila, nevinih ljudi. A preživjeli starci, koje sam uspjela pohvatati su rekli da je mjesec dana tekla crvena voda nakon tog pokolja. Oni kažu da je rijeka plakala a ja kažem da su izvori sa tog brda, kojih je milion, ispirali svu prolivenu krv. Kako bilo, osjeti se jeza kada gledate sa mostića u tu neobičnu boju vode. Kao da vas hipnotizira.


~JAMA~
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

Za one koji žele pjesmu pročitati u cijelosti, to mogu napraviti klikom na ovu stranicu