magarac blog

Bilo bi dobro najprije pročitati ovo: http://www.vjesnik.hr/html/2007/01/22/Clanak.asp?r=gos&c=1

Dakle uz prosječnu plaću bi se radnik, kad ode u mirovinu mogao nadati mirovini od 1700 kn, ali pošto treba težiti većem izdvajanju, mnogi preporučuju 10 %, i pošto svaki postotak povećava mirovinu za 300 kn, to bi trebalo značiti da bi prosječna mirovina morala iznositi 3200 kn samo iz drugog stupa.
To zvuči dobro, zar ne? Sami smo štedili, i sami ćemo uživati u plodovima svoga rada, a ne da kao do sada mi plaćamo tuđe mirovine. Svakome prema zasluzi.

E sad, reforma se provodi zbog sve većeg broja umirovljenik, zbog sve lošijeg omjera između zaposlenih i umirovljenika, i ovo bi trebalo biti rješenje koje nudi održivost (konačno rješenje umirovljeničkog pitanja). Pošto je to riješeno ne moramo se više puno mučiti oko nataliteta i povećanja zaposlenih jer ionako je svak odgovoran za sebe.
Pretpostavimo da će tamo negdje oko 2040 godine svi umirovljenici primati mirovinu iz prvog i drugog stupa i da će broj umirovljenika ostati približno isti, oko 1 milijun.
To znači da bi uz prosječnu mirovinu iz drugog stupa uz 5% izdvajanja u drugi stup primati 1700 kuna kako kažu oni koji se u to bolje razumiju od mene. To bi značilo da bi mirovinski fondovi morali svaki mjesec isplatiti 1 700 000 000 (slovima. JEDNU MILIJARDU I SEDAMSTO MILIJUNA KUNA!!!) što bi godišnje bilo 20 400 000 000 (slovima: DVADESET MILIJARDI I ČETIRISTO MILIJUNA KUNA !!!) i tako svaku godinu i to ne bi utjecalo na naše financijsko tržište jer kako su mi objasnili, mi imamo individualiziranu štednju i moja štednja ne ovisi o drugima.

Naravno da bi bolje funkcionirao drugi stup trebalo bi izdvajanja povećati na 10% pa bi prosječna mirovina bila 3200 kn što bi mjesečno iznosilo 3 200 000 000 (slovima: TRI MILIJARDE I DVJESTO MILIJUNA KUNA !!!), što bi godišnje bilo 38 400 000 000 (slovima: TRIDESETIOSAM MILIJARDI I ČETIRISTO MILIJUNA KUNA !!!), i tako svaku godinu i to ne bi trebaloo uzdrmati naše financijsko tržište jer mi imamo individualiziranu štednju i moja štednja ne ovisi o drugima.

Uz 10% ( prosječno 700 kuna) izdvajana i podjednaki broj zaposjenih kao i danas (oko 1,5 mil ljudi) godišnje bi se u fondove uplatilo 12 600 000 000 kn znači iz financijskog tržišta se isisava 38,4 mlrd kn, a u njega se ulaže 12,6 mlrd i to ne bi trebalo utjecati na financijsko tržište.
Znači imamo rupu od 25,8 mlrd kuna koje će nadoknaditi drugi ulagači, ma neka se u fondove ulijeva umjesto 12,6, neka ulazi 22,6 mlrd. kuna opet imamo ogromnu rupetinu koju netko treba popuniti.

Što nas to čeka? Kakvo gospodarsko čudo, koje će proizvoditi tolike milijarde svake godine, a da to ne ruši naše financijsko tržište i cijelu ekonomiju, već će još i davati stalne i stabilne prinose i osigurati morovine i u kriznom vremenima?
Kakvo ćemo mi to gospodarstvo imati koje će podupirati tako snažno financijko tržište? Kolika će kapitalizacija biti naše burze da bi izdržala odlijevanje tolikih milijardi, i još nosila dobit i rasla? Tu su još prinosi od ulaganja u drugi stup i prinosi i dobiti investicijskih fondova.

Kakve ćemo mi to firme imati koje će davati tolike dividende da namire potrebe fondova i da opravdaju visoke cijene dionica na burzi. Kako će biti raditi u firmi koja treba ogromne dobiti da namiri potrebe fondova? Kolika mora biti produktivnost radnika da svaki od njih osim za sebe zaradi i za firmu, državu i mirovinske fondove.

Koliki će biti dug države u izdanim obveznicama čiji će prinosi namiriti potrebe mirovinskih fondova, i koliko ćemo to mi imati jako gospodarstvo koje če moći otplaćivati tolike dugove i još omogućiti ogroman gospodarski rast?

Ne znam puno o ulaganjima u financijska tržišta, ali čuo sam da bi ljudi tamo trebali ulagati samo ono što im je višak, da je to štednja i da treba biti strpljiv i nekad čekati i godinama da povrate uloženo i ostvare dobit. Kakve ćemo mi to imati fondove koji će osiguravati puste milijarde i u vremenima krize kad vrijednosti padaju? Ne mogu reći penzionerima "znate sad je kriza i ne isplati nam se trgovati, jesti će te za tri godine kad kriza prođe".

Kakvo ćemo mi to snažno gosodarstvo imati, stotine milijuna eura odlaze vani vlasnicima naših banaka, telekoma, ine... i još ćemo zaraditi dovoljno za sebe.

Što se to tako veliko sprama a da meni stalno promiče, da nisam to sposoban vidjeti?
Čujem vijesti o kontrarevoluciji, o tome da u poljoprivredi ne može biti puno radnika, da imamo ogromne viškove ljudi u neprosperitetnim industrijama i državnom sektoru, ali ne vidim te velike firme koje će nam donijeti tolike dobiti i napredak.

Rečeno je da se previše izdvaja za mirovine da je to neodrživo, ali za tridesetak godina će naše gospodarstvo morati zaraditi 38 mlrd, za mirovine drugog stupa, ali izdvajanja od 20% (10%+10%) iz plaće će i dalje ostati i opterećivati cijenu rada. Neka su izdvajanja kao i sada to bi bilo oko 25 mlrd kuna. znači samo za morovine bi gospodarstvo trebalo zaraditi 63 mlrd kuma(25+38) to bi bilo opterećenje koje bi nam nametnuo naš mirovinski sustav.

Ne znam kako je s vama, ali mene je strah.

Dok me ne umirite i objasnite kako nema razloga za strah i da sam sve krivo shvatio ja ću lagano pjevušiti : ...tuu...du..du..tudududududuu... ... nema nam pomoći...

Tržišni fundamentalisti

Zgražamo se nad ignorancijom, fundamentalizmon i dogmatskim pristupom kad govorimo o drugima. Rijetko kad se te iste stvari vide kod sebe, u vlastitom pogledu na svijet. Zato će mnogi osuditi, zatucanost, dogmatizam i fundamentalizam u nekoj vjeri ili nečiji rasizam i nacionalizam, ali sami ne mogu vidjeti da to isto rade u pogledu tržišne ekonomije i upornog ponavnjanja i vjere da će tržište sve riješiti samo od sebe. Da će ako ga pustimo da slobodno radi samo od sebe doći u ravnotežu i ispraviti pogreške. Da bi dokazali ispravnost vjere u slobodno tržište stvaraju se sve kompliciranije i nevjerojatnije teorije i objašnjenja.
Soros je tržišne fundamentaliste i njhovo ustrajanje na egzogenim udarima kojima su objašnjavali učestala pobijanja ekonomske teorije usporedio s predkopernikanskim astronomima koji stvarali sve kompliciranija objašnjanja i teorije o sferama i intervenciji božanskih sila, kojima su objašnjavani položaj planeta da bi dokazali kako se Zemlja nalazi u centru Svemira. Jednom kad se stvari stave u pravi kontekst kad se Zemlja stavi na svoje mjesto u Svemiru stvari postaju jednostavnije, a razne sfere nepotrebne. To ne znači da smo riješili sva pitanja u vezi astronomije, to je tek uvjet da se može pričati o novim i složenijim stvarima.

U nakon pada komunizma, u vrijeme jeftinog novca, rasta financijskog tržišta činilo se da nam sva rješenja nudi tržište. Novac i slobodno kretanje roba i novca (čega naravno nikad nije bilo, ali su se mnogi pravili da je). To je pomoglo populariziranju ideja da probleme koje ima država i koje država i zajednica može i mora rješavati, treba rješavati tržište te da će ono dati najbolja rješenja.
Tako je valjda došlo i do te blesave ideje da ljudi trebaju, moraju dio svog novca ulagati u mirovinske fondove. Umjesto solidarnosti nudi se nekakav individualan pristup gdje bi svakome mirovina dijelom ovisila o njegovoj štednji u drugom (i trećem stuupu). U teoriji sve to izgleda lijepo, našim novcem se financira tržište i gospodarski rast, a mi ujedno štedimo za starost. Vjerojatno su i te sfere u teorijama predkopernikanskih astronoma izgledale lijepo, šteta što ni jedna ni druga teorija ne funkcioniraju u stvarnom životu.

Ovaj drugi stup bi mogao funkcionirati slično kao i tržište nekretnina u Americi prije njegovoga sloma. Tamo je vlada osiguravala dovoljno jeftinog novca koji su razni agenti koristili za igranje kreditima i nekretninama, a rizik što se kredit odobrava bilo kome se je rješavalo nekakkvim osiguravanjima, komadanjima hipoteka i raznima drugim muljažama i teoretski sve to mora funkcionirati i zarade rastu i sve je sigurno i zemlja je ravna ploča u središtu Svemira.

Ulaganje u drugi stup je također vladin izvor jeftinog novca, sustav obaveznih mirovinskih fondova se ne mora truditi da zavrijedi povjerenje ulagača. Neki fondovi će dobiti više novca neki manje, ali sve u svemu njima je garantirano da će se u mirovinske fondove svakog mjeseca ulijevati određena svota našeg novca i to neovisno o stanju na tržištu. Da stvar bude bolja većina tih koji su prisiljeni davati novce u fondove niti se razumiju niti im je velika želja znati mnogo o financijskim tržištima i tome slično pa je lako muljati. Rizika u ulaganjim nema previše, novci i dalje pritječu, radnici su većinom neinformirani, i sve je sigurno.
Sustav je siguran od bjega ulagača, mali rizici su jedino u tome kao će poslovati pojedini fondovi, ali i ako se zeznu koga briga to su samo nečije mirovine. Sam je kriv što je uložio u krivi fond. I teoretski sve to mora funkcionirati i zarade rastu i sve je sigurno i Zemlja je ravna ploča u središtu Svemira.

Dionice

Ali ako na malom tržištu stalno pritječe jeftin novac za ulaganje u dionice, dolazi do stvaranja balona, svaki mjesec imaš određenu svotu koju moraš uložiti u udređeni broj dionica. Kad se puno novca nudi, a ograničen je izbor, cijene dionica će rasti neovisno o pravoj njihovoj vrijednosti, sve to je sjajno mjesto za špekulante i muljatore (isti kojima smeta upumpavanje državnnog novca u razne industrije poput brodogradnje, s odobravanje gladaju na upumpavanje novca u financijsko tržište). I sve je super i zarade rastu i bonusi rastu i zemlja je ravna ploča dok balon ne pukne, ali nema veze to su ipak samo naše mirovine.

Obveznice

Naravno, može se ulagati i u državne obveznice, ali to znači da rast i visina mirovina ovisi o visini državnog duga, da bi moja mirovina rasla mora rasti i dug države, s time da će se novac potrošiti sada a dug i mirovine se sele u budućnost.

Što će biti poslije

Što će biti poslije kad počmu ljudi odlaziti u mirovine, kad se svaki mjesec bude morao isplaćivati novac za mirovine. Fondovi će morati prodavati svoju imovinu po bilo kojoj cijeni ako misle isplatiti mirovine, što je sjajna prilika za špekulante. Morati će prodavati obveznice po niskim cijenama da skupe gotovinu za mirovine. Ukoliko tada država bude htjela izdavati nove obveznice, tko će ih kupovati kad već imaju super jeftine obveznice koje prodaju mirovinski fondovi, a ni mirovinski fondovi više neće biti dobri kupci. Pošto se ne rješava osnovni problem, a to je premalo zaposlenih s vremenom će sve više onih koji idu u mirovinu isisavati novac iz fondova uz manje onih koji uplaćuju. Država zbog dugova i otplate obveznica( koje su, između ostaloga kupovali mirovinski fondovi), ne može pojeftiniti, ne može smanjiti poreze, što koči gospodarstvo koje bi trebalo biti temelj za rast dionica ( koje su, između ostaloga kupovali mirovinski fondovi) i sve lagano tone.

Ne, u biti sve je super. Tržište je veliko, dogma o Slobodnom Tržištu je jedina istina, i Zemlja je ravna ploča u centru Svemira.

Rad

Jedini spas je u rastu zaposlenosti o čemu rijetki govore što je tragično. Sve se vrti oko toga da se novci prebacuju s jedne strane na drugu, da se igra statistikama i postocima. U zadnje se vrijeme političari čak ni ne trude da predlože kako povećati zaposlenost.
Tužno je što slično stanje i na pollitici, svak zna gdje je višak i gdje treba otpustiti ljude i tko nam ne treba i da nemamo visokoobrazovnu radnu snagu i jako gospodarstvo. Smatra se potrebnim intrervenirati tamo gdje ne štima i otpustiti ljude (da ne bi kome slučajno palo na pamet popraviti stvari, otjerati lupeže, to nikako to je svetogrđe). Ako se i kaže gdje treba zapošljavati to je bilo otprilike financiije turizam, građevina, a kako je kriza počela prebacila se priča na poljoprivredu i prehrambenu industriju, ali o tome se nikome puno ne priča. Jedino je bitno tko nam je teret i tko nam ne treba i tko je nesposooban.
Još nisam vidio ozbiljan prijedlog kako povećati zaposlenost i ojačati gospodarstvo s ovakvim narodom kakav imamo, kako koristiti ona znanja i vještine koje ljudi imaju, umjesto da kukamo za onim što nemaju i kako lagano graditi društvo kakvo bi željeli imati.

Opet ja o neradnoj nedjelji i onome što se krije iza nje. U međuvremenu su se neke stvari promjenile, niti crkva više toliko propovjeda da je neradna nedjelja potrebna da bi ljudi išli u crkvu, već da bi obitelji bile skupa, što mi je mnogo prihvatljivije objašnjenje, a i ja sam malo blaži prema nekim stavovima crkve.
Ipak, i dalje ostajem pri svom da se iza priče o pravima na neradnu nedjelju i radnika u trgovini velikim dijelom skrivaju neki drugi motivi. A osnovna priča je tek dio istine i razloga za neradnu nedjelju.

Živi štit

Kao i u mnogim drugim prilikama ljudi za opravdanje svojih postupaka koriste žiivi štit. Sindikalci i crkva se skrivaju iza trgovaca i njihovih prava, a protivnici neradne nedjelje su kao živi štit uzeli konobare, medicinske sestre i druge koji rade nedjeljom. I svi se prepucavaju preko njih, ali baš i ne vidim da ima neke velike želje da se problemi radnika i rada nedjeljom sustavno rješavaju.

Kad prođe priča o neradnoj nedjelji nitko previše ne diže buku o pravima trgovaca, o načinu kako se poslodavci prema njima ponašaju, o plaćama, o pritisciima, o maltretiranjima. Isto je i s drugim djelatnostima. Mnogi će se sad pozivati na npr. konobare i njihova prava, ali kad priča prestane biti aktualna rijetko ih se tko sjeti. Oni imaju i manja prava. Kakvi su njihovi ugovori o radu? Kako oni ostvaruju prava? Kakva oni šikaniranja doživljavaju? Sve je to sporedno, jer su oni tek živi štit, zaklon koji se koristi u međusobnim prepucavanjima.
Drago mi je što konačno i radnici i radnice u trgovinama imaju slobodnu nedjelju, ali trebalo bi pomoći i konobarima, bar neke nedjelje da imaju slobodne, a one koje odrade da se bolje plate.
Kako je konobarima koji moraju raditi na Badnjak i Božić? Mnogi se vesele u kafićima, ali konobari nemaju prava da blagdan provedu s obitelji i prijateljima. Nekima je blagdan, a drugima ubijanje od posla.

Iza neradne nedjelje se po mom mišljenju skriva strah crkve od trgovačkih centara i konzumerizma koji sve više utječe na ljude i gdje se ljudi pretvaraju u potrošače koji trče samo za materijalnim dobrima.
S druge strane motivi protivnika crkvenih prijedloga su velikim dijelom pokretani time što mnogim tim ljudima svaki prikedlog iz crkvenih krugova diže tlak. Razočarani načinom na koji se do sada crkva ponašala, on, odbijaju svaki prijedlog koji dolazi iz crkvenih krugova. Vjerojatno da predstavnici crkve izjave da sunce izlazi ujutro na istoku, oni bi se javili protestima da što crkva ima određivati kada i s koje strane će sunce izlaziti.

Konzumerizam

Pravi razlog po mojem mišljenju je konzumerizam, otuđenost, rastakanje zajednice i to da su trgovine postale nove crkve u koje se ide nedjeljom i gdje se klanja materijalnim dobrima. Mislim da je taj problem dobro uočen, ali također bi ga trebalo jasno imenovati i poraditi na još nekim stvarima jer sama zabrana neće riješiti probleme.
Da se je odmah krenulo s pričom o tome, da se je ta strana jasnije predočila i objasnila , možda bi stvari lakše išle, ali bi se otvorio prostor za druga poboljšanja.

Kako urediti više prostora gdje bi se ljudi mogli družiti, a da to mjesto druženja nije trgovački centar? Treba li u naseljima napraviti mjesta za druženje, promovirati obiteljska izletišta, u prizemljima zgrada osim prostora za komercionalna iznajmljivanja i svrhe, ostaviti prostore za druženje stanara, za igraonice, sastajališta. Pred zgradama ostaviti dovoljno zelenila, klupica i igrališta. Od naselja spavaonica napraviti naselje sa svojom zajednicom.
Gledam ove neke nove zgrade po Zadru. Parkinzi su puni, vidi se da u zgradama žive ljudi, ali oko zgrada je praznina kao da nitko ne živi. Nigdje ljudi, a i nemaju se gdje sastati, tek kadikad netko prošeće sa svojim psom. Zgrade, parkinzi, cesta i trgovački centar i to je sve.
Znači osim neradnih nedjelja ima tu još posla i ako se ne nastavi s poslom ni neradne nedjelje neće pomoći. Ovako ćemo umjesto druženja i obnavljannja zapuštene zajednice imati prazninu i bjes zbog zatvorenih centara.

Turizam

Ono što mi posebno smeta je to da je dozvoljenn rad u turističkoj sezoni. Za građane Hrvatske vrijede pravila, ali za strance ćemo pravila mijenjati. Oni vrijede više od nas. Nama će i tako pokupiti pare, ali da bi njima digli lovu mora se voditi o njihovim potrebama. Zar ovo nije diskriminacija? I tu nisu razlog turisti, nego zarada. Briga koga za turiste, i tako se prema velikom dijelu njih mnogi naši ljudi odnose s prijezirom, podnose ih jedino jer ima donose zaradu.

Eto, problem s napretkom mnogih nerazvijenih i siromašnih naroda je u glupom, neobrazovanom i nezahvalnom narodu. To je tako veliki problem da ljudi s velikim idejama kod njih nemaju prođu, ne razumije ih se, čak im se i ruga.

Primjetio sam da u zadnje vrijeme sve više ljudi propituje treba li narodu, tim neodgovornim i glupim ljudima uopće dozvoliti da biraju vlast, da sudjeluju u kreiranju vlasti. To su neodgovorni ljudi koji uporno glasaju za one koje mi ne želimo na vlasti, ili ne razumiju kako te komplicirane i mistične stvari u današnjem svijetu funkcioniraju pa je bolje da se odluke ne prepuštaju njima već lideršipu. Iako, kad čujem kako naš lideršip objašnjava stvari oko sebe i kako reagira na krizu prije mislim da vlast razunije manje nego narod.

S narodom je uvijjek bilo problema, nikako nisu shvaćali velike ideje napretka, pa su jadni vođe bili prisiljenii i na neke odgojne mjere poput spaljivanja na lomačama nevjernika, proganjanja i stavljanja u logore nevaljalaca koji su se usudili sumnjati u vrijednosti ideja partijje.

Viškovi

Jedna od stvari kod velikih ideja velikih ljudi koje su uvijek prisutne jesu viškovi i nečistoće. Ljudi imaju super ideje, ali se uvijek dogodi neki višak ljudi, pa vođe napretka i velikih ideja ne znaju što bi s njima. Nekad je bilo lakše. Mogao si ih jednostavno protjerati, višak ljudi druge vjere (ideje) si mogao preobratiti, mogao si ljude ubiti, ponuditi konačno rješenje. Danas u ovome humanom svijetu je to mnogo kompliciranije, pa se najčešće pribjegava zbrinjavanju ljudi, onog nepotrebnog viška koji se ne uklapaju u veliku sliku velikih ideja, ljudi koji ne shvaćaju napredak.
Pošto se zbrinjavaju samo ljudi i otpad, s njima se postupa na podjednak način. Deponira ih se negdje gdje neće smetati i usmrđivati sliku idiličnog svijeta velike ideje. Amerikanci su tak bespotrebne starkelje koji im više ne koriste i koji već lagano postaju teret deponirali na Floridu (zanimljivo, i dio suvišnih Indijanaca su prije toga deponirali upravo u močvare Floride, a ostatak u pustinjama i drugim za život nepogodnimm predjelima, da ne usmrđuju novi svijet velikih ideja i slobode i demokracije i sve).
Mi bacamo brdo love na starkelje, nezaposlene i neobrazovane od kojih nikad ništa neće biti. Umjesto da rješomo problem i deponiramo ih negdje. Mi ništa ne rješavamo, a troškovi i smrad su sve veći. Mnogi viškovi lagano izmiči nadzoru pa postoji bojazan naprednih da bi viškovi mogli potpuno zagaditi i blokirati napredak i turističku sezonu.

Bude tu i mnogo nečistoća koje zagađuju velike ideje. Pa je pročićavanje naroda od nečistih elemenata ideja vjera, klasa potrebno. Raste kukolj i među nosiocima velikih ideja pa je i tamo protrebno stalno ćišćenje i plijevljennje. Ipak vidi se napredak i gospodarenju otpaom/ljudima u zadnje vrijeme, pa se oni recikliraju i koriste za nove stvari. Tako se ljude može manipulirati i koristiti kao glasačke mašine, dežirnu pljuvačnicu kad s velikim idejama negdje zapne (pogotovo kod viškova koji posjediju mobitele) i sl.

Najgore je kod toga kad imaš glupi narod, to što provođenje velikih i naprednih ideja zapinje i sabotira se već kod najosnovnijih stvari. Tako na primjer prije pedesetak godina kad je kod nas došao napredak i velika ideja. Ljudi nikako nisu olakšavali napredak niti hvaćali potrebuu moderne poljoprivrede i napredak. Nevoljko su prihvaćali nove ideje. Ti su zatucani ljudi na primjer mislili (pazi koje glupost i zatucanost), dakle oni su mislili da je njihova zamlja njihova, i da nije u redu da im se je oduzima, makar su znali da je to sve za napredak i bolje njih i njihove djece. Ne, oni su sebično mislili samo na sebe i da ono što su naslijedili od svojih predaka pripada njima i njihovoj djeci, a ne velikoj ideji.
Možemo vidjeti da je ta zatucanost još uuvijek na djelu i još uvjek se naše napredne proueuropske snage velikih ideja bore s tom zatucanošću.

A tek neki drugi problemi s glupim narodom. Pazite, taj narod misli da kad već cijeli život plaćaju zdravstveno osiguranje misle da imaju pravo oni i njihova djeca na besplatnu i pravovremenu zdravstvenu zaštitu ili kad već plaćaju poreze da imaju pravo na besplatno školstvo. Da ne trebaju dva puta plaćati istu stvar. Najprije iz poreza i doprinosa, a onda opet ako žele išta dobiti, još jednom iz svoje plaće. Oni su toliko glupi da ne shvaćaju da smo sada u tržišnoj ekonomiji, i da nas ljudi s velikim idejama hrabro vode naprijed iz zaostalosti i zatucanosti. Nije ovo više vrijeme stare velike ideje (iako mnogi koji su provodili bivšu veliku ideju, provode i sadašnju).

A kolika ja sebičnost i kratkovidnost naroda, i koliko su malo spremni se žrtvovati se za veliku i svjetlu budućnost vidi se u nekim banalnostima na kojima inzistiraju usporavajući put i zamagljujući viziju (da, trebaju nam vizije, vizije!!!) svjetle budućnosti. Eto ti nezahvalnici bi npr. željeli krov nad glavom sigurnu plaću, pravo na godišnji kad ti treba i mnoge druge stvari, ali ne shvaćaju da u ovakvom vremenu mi ne možemo svima omogućiti takve luksuze. Oni su potrebni nosiocima i provodiocima velike ideje jer se oni ipak najviše žrtvuju za napredak, i mnogo rade da nam bude bolje pa su i zaslužili neke sitne pogodnosti, ali sve je to mala plaća za velike žrtve koji oni podnose. One koji nas vade iz zaostalosti i vode u vrlo novi svijet znanja i izvrsnosti.

Projekt:zemlja znanja

Da bi naš glupi narod izveli iz zatucanostim i mraka srednjeg vjeka treba nam znanje i izvrsnost (dolje prosječni, obični). Zato treba sve više ulagati u znanaost i znanje i naše obrazovne i znanstvene institucije. Naše znanstveno-obrazovne ustanove su svjetionici znanja i napretka i izvrsnosti. One su poput srednjovjekovnjihh samostana koji su čuvali znanje i izvrsnost u mraku srednjeg vjeka, u njima se kao i u tim samostanima učeni ljudi bave važnim stvarima poput prepisivanja i prevođenja tuđih djela, ideja i misli. Ali tamo se vode i mnoge učene rasprave, poput one o tome kako ekonomski učinkovito pojesti tvrdo kuhano jaje ili koliko ekonomskih stručnjaka mogu plesati na vrhu igle.(osobno mislim da svakto tko želi jesti tvrdo kuhana jaja mora imati menadžerske sposobnosti).

I sad kako se izvući iz začaranog kruga zaostalosti i neimaštine uz ovakav narod kakav imamo? Lako je Njemcima kad oni imaju pametne ljude i mentalitet. Tamo je lako biti vođa, ali ovdje uz sav naš jal, naši vođe velikih ideja koje su prepisali od drugih moraju raditi sto puta više od stranih vođa da bi imali i malo napretka.

Možda bi se, ako želimo pokrenuti naše gospodarstvo morali malo vratiti natrag, na početke. Civilizacije su se razvijale na mjestima gdje je cvjetala trgovina, gdje se vršila razmjena dobara ali i ideja. Gdje se je susretalo ljude iz raznih krajeva i moglo se učiti na njihovim iskustvima. Također je uvjet da se napreduje i da se zadovolje neke osnovne potrebe, sigurnost, dovoljno hrane. Razvoj poljoprivrede je omogućavao da se s drugima trguje svojim viškovima, ali također je bilo i potrebno manje rada za pribavljanjem hrane pa se je moglo baviti i drugim stvarima i razvijati nove proizvode.

Mi danas ne proizvodimo dovoljno hrane za sebe, a i trgovina nam je nikakva.
Mi nezarađenima novcem (posuđenim novcem ili onim koji smo dobili rasprodajom naše imovinne) kupujemo velikim dijelom uvoznu robu. Da bi imali uravnoteženu trgovinu morali bi novcem zarađenim od prodaje vlastitih proizvoda kupovati stvari koje dobavljamo iz uvoza.
Tuđim novcem kupovati tuđe proizvode, to za mene nije trgovina, već put u propast.

Također bi trebalo poticati razvoj što raznovrsnije proizvodnje, bez puno prtljanja i ograničenja od strane države. Petoljetke i plansko gospodarstvo su doživjele kolaps, a i oslanjanja na samo malo djelatnosti doživljava propast.
Oslanjanje zapada na uslužne djelatnosti, financije i građevinu su i dovele velikim diijelom do sadašnje krize. Sve više ljudi je ovisilo o sve manjem broju djelatnosti i sve većoj potrošnji koja je financirana, zaduživanjem, i raznim drugim financijskim muljažama koje su zatim dovele do financijske krize. Ali i dok je sve izgledalo dobro, zbog načina kako se vodilo gospodarstvo rastao je sve veći jaz među slojevima građanstva, nastajala je sve veća raslojenost društva. Eto priča se o snazi eura i njegovim pozitivnim stranama, ali što je on donio većini ljudi, radnicima, malim ljudima?

Iako se stalno govori o slobodnom tržištu na zapadu, ja ga baš i ne vidim. S jedne strane deregulacije i razne druge pogodnosti su pomagale financijskom sektoru. Jeftini novac je pomagao i građevini i u vezi s time nastanku krize s nekretninama. Ogromne subvencije, razne kvote i druge regulative u poljoprivredi održavaju poljoprivredu zapadnih zemalja. Autoindustrija se je štitila raznima pravilnicima i eko standardima od kineske navale, jeftinijih i manje kvalitetnih automobila, a i sad amerikancima u autoindustriji pomaže država.
S druge strane imamo kao nekakvo slobodno tržište i zabrane subvencija i razne obaveze da roba slobodno cirkulira. To je omogućilo da jeftini uvozni industrijski proizvodi preplave zapadna tržišta i unište domaće industrije i proizvođače, a ujedno omoguće trgovcima velike marže i zarade na jeftinom uvozu. Dakle, tu nema nikakvog slobodnog tržišta, države su točno odredile kamo gospodarstvo mora ići i tko ima pravo preživjeti, a tko ne.

Kod nas ogroman dio u trgovini čine trgovački lanci koji imaju svoje dobavljače, i potrebu da dobiju velike količine jeftine robe. Ne da se baš njima gnjaviti s malima. Kako mali proizvođač može rasti ako su mu ograničene mogućnosti plasiranja svojih proizvoda Tu je i problem plaćanja isporučene robe, plaćanja da bi se uopće dobilo mjesto na polici u trgovini. Ni država ne pomaže s raznim birokratskim preprekama i politikom koja otežavaja poslovanje proizvođačima i zbog čega je lakše nešto uvesti, nego proizvesti.

Ako se vratimo natrag kako se prije trgovalo u onim „zaostalim vremenima“, tada se trgovina na malo vršila na pijacama, peškarijama, pazarima. Ljudi su donosili svoje proizvode i nudili drugima, bili su tu i razni prekupci, šverceri, ali i oni su velikim dijelim kupovali robu na veliko od domaćih ljudi, ali i donosili nove proizvode iz drugih krajeva.
Posebno važni su ti pazarii, sajmovi i sajmišta gdje su ljudi nudili robu, ali su u kontaktu s drugim trgovcima i kupcima mogli doznati što se traži što ide a što ne i tako se prilagođavati tržištu. Sada velikim dijelom na tržnicama prodaju razni šverceri koji prodaju velikim dijelom uvoznu robu.

Moja ideja je da bi trebalo raditi na razvoju sajmišta i tržnica gdje bi se nudila što raznolikija roba domaćih proizvođača. Ono što bi bio posao vlasti jest da osigura prostor i da ne smeta. Da ne guši ljude nametima i pravilima, a pogotovo da ne određuje što nama treba, a što ne. Koje industrije u Hrvatskoj prolaze, a koje ne. To bi bilo mjesto gdje bi mali proizvođači mogli dobiti zalet, dobiti prave odgovore je li njihova roba tražena, i što treba popraviti, što ponuditi. Raznolika ponuda bi privukla ljude. Cilj ne bi bio što veći obim trgovinei profiti, već što raznolikija ponuda i što više onih koji nude svoje proizvode.
Tko kaže da nama ne treba npr. proizvodnja kišobrana, možda bi mali proizvođač kvalitetnih kišobrana tamo našao dovoljno ljudi spremnih da plate za njegove prooizvode. Ovakoje lakše trgovcima uvesti kineske nevaljale kišobrane na veliko po niskim cijenama, zaraditi na velikoj marži, a pošto su loše kvalitete ljudi će za koji mjesec opet doći po novi i tako će opet zaraditi.