Svi se mi uglavnom zalažemo za to da se poštuju ljudska prava i ljudska sloboda. Za ta prava zalagali su se i mnogi ljudi poput antičkih mislioca ili američkih boraca za slobodu i neovisnost. Naravno oni nisu imali problema što su živjeli u robovlasničkom društvu i što su mnogi od njih u svojim kućama držali robove.
Prava su zaslužili oni koji su bili vrijedni tih prava, koji su bili u trendu tada, za koje se je smatralo da su vrijedni života u slobodi.
I danas se ljudi bore za ljudska prava. Govori se o pravima novinara i slobodnog izražavanja, pravima djece, pravima homoseksualaca, pravima žena...
Pogledajte samo kakvo su oduševljenje izazvali prosvjedi maturanata. Svi su ih podržali u borbi za njihova prava, svi su za njih imali vremena i ministri i novinari. Svi su ih podržali.
Rekli su, eto konačno nove snage, eto netko tko je digao svoj glas za razliku od drugih.
Usporedite njihovu pobunu s borbom radnica Dalmatinke. One se godinama bore za svoja prava, a one su u usporedbi s školarcima dobile su tek djelić podrške koji su dobili učenici. Novinari su odradili svoj posao bez velikog oduševljenja, ministri im nisu hrlili u susret.
Slično je i sa škveranima, seljacima i drugim radnicima. Načelno svi su za njihova prava, ali...
Jesu li učenici krivi što su oni iz ministarstva zabrljali? Nisu.
Trebaju li učenici zbog nesposobnog ministra ispaštati? Ne trebaju.
Jesu li škverani krivi što uprava loše radi? Jesu, jer svaki varioc uz poslove varenja mora donositi i važne odluke u menađmentu firme ( a slično je i sa krojačicama, i drugim slabije obrazovanim radnicima).
Trebaju li radnici odgovarati zbog nesposobne uprave? Trebaju. Nije valjda da je uprava kriva za loše rezultate? Krivi su neobrazovani radnici što neodgovorno upravljaju firmom.
Slično je i sa seljacima i umirovljenicima. U načelu svi su za nihova prava, ali kad se spomene ulaganje u selo ili povrat duga umirovljenicima odmah se digne dreka o tome koliko se škola moglo sagraditi i kako se gospodarstvo moglo pokrenuti novcem namjenjenim seljacima i umirovljenicima.
Zanimljivo je kako uz svu rasprodaju, lupešćinu, zaduživanje, rasipanje novca baš su novci namjenjeni njima potrebni za razvoj.
Za sve se ima, ali kad dođe do umirovljenika onda je poblem, jer uzimaju baš one novce potrebne za napredak države.
Novci potrošeni za vozni park to nisu, oni milijuni za kalmetinu to nisu, oni ispeglani na kreditnim karticama to nisu....
U ČEMEN JE KLICA?
Je li možda stvar u tome što živimo u potrošačkom društvo u kojem su ljudi potrošači i gdje se moraju pratiti trendovi i brendovi?
Siromašni i neobrazovani su loši potrošači, oni nemaju novca pa su njihova prava manje vrijedna. Oni nisu u trendu. Nisu ciljana skupina.
Dobri portošači su djeca, mlade žene, visoko borazovani jer imaju velike plaće, oni su i u trendu.
Zato se toliko i govori o pravima djece, žena, o potrebi za obrazovanjem. U gradovima su veće plaće pa je urbano in.
Kakva je zarada od seljaka koji ne kupuje svako malo novi mobitel i trendi odjeću?
Kakva je korist od siromašnih umirovljenika? Oni su potrošena roba i loše prate trendove.
Pa i veliki socijaldemokrat Bandić im je poručio da ne moraju svi živjeti u Zagrebu ako im je život u metropoli skup.
Ako mi ne vjerujete, recite mi kad ste prilikom govora o nasilju nad ženama vidjeli lice pretučene starice. A ima i takvih. I takve su vjerojatno desetljećima trpjele nasilnike u svojoj obitelj. Cijeli život.
Ljudi imaju pravo na svoj životni stil, ali ne i pravo na besplarnu i efikasnu zdravstenu skrb. Kako zaraditi ako je besplatno.
Prilikom izgradnje nekih zgrada ljudima se osigurava i parkirno mjesto ali ne i mjesto u vrtiću ili park u susjedstvu. Park nije baš profitabilan.
