Mačja Posla

POST JE U IZRADI

....da, tu nije kraj priči.




Kako ima bezosjećajnih ljudi koji ostave male mačiće na cesti i nije ih briga kako će završiti, ima i onih koji su svoj život (penzionerski) posvetili tim malim krznenim lopticama da ih spase, daju im ljubav i toplinu i nađu im dom. Žuti je imao sreće što ga je našla profesorica u penziji (ili su joj ga ti zločesti ljudi podmetnuli). Polumrtav, neishranjen, bolestan....tuga i jad. Njezino srce nije ga moglo ostaviti takvoga. Uložila je veliki napor da ga spasi. Oprala ga, odvela veterinaru, hranila ga i liječila. I sada je trebao topli dom dok traje terapija. Ali gdje, tko bi se za njega žrtvovao. A tko nego Mikijeva gazdarica A. Sažalila se nad sudbinom malog žutog mačića i pružila mu "privremeni" smještaj dok traje terapija. Svima nam je bilo jasno kako će taj "privremeni" smještaj izgledati. Trebao je to biti samo stacionar. I Miki ga je osjetio, došao je "privremeno" i ostao zauvijek.
Žuti....da, priča se ponavlja ili nastavlja, kako Vam drago dragi mačkoljupci. Uglavnom taj mali žuti joj se uvukao pod kožu i sudbina mu je bila određena. Skakao je on po nama, spavao sa nama, penjao se na prozor i gledao van, ali nije bio sretan. No kako su psihičke rane polako zacijelile i ljekovi promijenili situaciju i na fizičkom planu, došao je dan za selidbu. Njegov novi dom je .... pogodili ste, na selu.

E selo moje, što ti radiš od naših mačića. Sloboda, sigurnost mačje društvo i najvažnije neograničena ljubav od strane gazdarice u potpunosti su ga vratile u život. u Život, ma živ je i preko mjere. Toliko sreće u jednom mačku još nismo vidjeli. Veselo skakuće poljima, pravi društvo gazdarici u polju i šumi, pomaže u vrtu....pravi sretan mačji život.
Ma neka mu je i neka dugo traje. A jesmo li spomenuli kako se zove? Nismo, pa zovem se Koko-žu. Sviđa Vam se ime?



......i mislili ste da je tu kraj priči? E nije.....

.....i kao zla kob koja nas prati, otišao je i Miki. Uživao je naš Grof po seoskim ravnicama, mace su mu bile sklone, ali ne i auti.
Uživao je naš mali prijatelj u slobodi, posjećivao vrtove susjedovih maca a milo lice i topli pogled koji su ga krasili, kao da su izražavali zahvalnost za svu ljubav koja mu pružila njegova gazdarica A. i seoske mace.
Njegov novi dom, bio je ostvarenje njegova sna, "mačji dream comes true". Nažalost i njegov san se pretvorio u počinak, vječni počinak pod jednim stablom u vrtu, kraj svog prijatelja, Koko, sjećate se.
Ostaju nam samo krasne uspomene na tog neobično pitomog ljepotana punog povjerenja i bez mrvice loših misli prema bilo kom entitetu.
Tuga i sjeta u srcu, ali krasne slike u glavi. To nam je ostavio Miki the grof.

I tako redom otišli su: Koki, Homer, Koko, Miki....ali tu nije kraj priči o macama.

..............Ja sam Koki .................................a mi njezini macici.....................Koki i Homer, njezin prvijenac...

I samo riječ dvije o Koki. Prekrasna maca, kraljica naših vrtova. Jako voljena među susjedama i pogotovo od strane gazdarice. Donijela je na svijet sedam prekrasnih
mačića i puno sretnih trenutaka svima nama (u početku Ja nisam baš bio najsretniji) i jednu tužnu priču kojoj smo dali ime Homer. Prvi mačić, bolestan,
nedorastao, gotovo slijep i gluh, slabog imuniteta, dane je provodio na gazdaričinom monitoru jer je tamo bilo stalno toplo. Otišao je jedne kišne večeri na odmor od svih problema
koji su ga dostigli u njegovom kratkom životu.

Pozdrav mačurlijo
vidimo se