Ružna žena (?)

srijeda, 14.09.2011.

Zajeb, ovo nije blog za pecanje komplimenata. Ne pišem ga da bi mi rekle da nisam ružna niti da bi spomenule moje divne, velike, zelene i nadasve kravlje oči. Nije tu ni iz razloga da proklinjem sudbinu, labilan karakter i gene. Ma ne...
Ovaj blog je tu da Kozi skinem sve po spisku.
Za neupućene; Koza mi je, za rođendan, poklonila knjigu. A knjiga mi je poklonila saznanje da sam ja ružna žena.
Ružnoća je, kaže knjiga, stanje duha.
Ali ipak govori o obliku nosa, o dlakama, o debljini, o ušima, prstima, sisama, guzicama.
Ili ne, knjiga govori o muškarcima.
Ružna žena = očajna žena.
Pa tako ružna žena pristaje na sve. Bolje išta nego ništa varijanta.
Znači, ne samo da me knjiga proglašava ružnom nego i glupom.
Jer dobro se potrudila da se pronađem u svakoj priči.
Ajde da se malo pravdam (možda nisam baš tako ružna) moje su situacije ipak drugačije od situacija opisanih u knjizi. Moji su muškarci bili lijepi (o ženama se ne govori u kjnizi, osim na kraju gdje, opet uvredljivo do bola, objavljuje navodno pismo neke slušateljice koja veli da nakon što ju ni jedan muškarac nije htio, pronašla je - jednako ružnu - ženu) i voljeli su me.
Ha! Tu me je knjiga čekala.
Jer spominje, jebem li joj tiskaru, i iluziju i samozavaravanje da su voljene.
Priča o preuveličavanju najmanje geste i sićušnog osmjeha. Govori o stupnju ponižavanja na koje je svaka ružna žena spremna.
Vrijeđa, vrijeđa, vrijeđa, vrijeđa....
Čudite li se još, što sam preplašenim glasom pitala onu moju da li sam ja ružna? Čudite li se još što sam samo nju pitala, jer sam pretpostavila da će ona reći da nisam?
Ako se čudite, niste pročitale knjigu.
Noisens je imala priliku čuti nekoliko redaka iz knjige, i iako je prije tih par redaka inzistirala da knjigu i sama pročita, sada se zamislila nad tim.
Ne želim joj dati knjigu da je čita, iako je Noisens lijepa žena.
Knjiga je opaka i uvredljiva a Noisens krhkog samopouzdanja.
Uvjerit će je da je gadna.
Ne želim to. Nije li dovoljna jedna ružna prijateljica u toj našoj maloj grupici?
A Koza?
Treba li Kozi dati da pročita knjigu?
Moje krvareće srce urla; daj joj! daj joj!
Ali ja volim Kozu i znam da nije imala loše namjere i da, vjerojatno, nije mogla ni naslutiti da mi u ruke daje putokaz prema samoubojstvu.
Što mog samopouzdanja, što same mene.
Nikad me ni jedna knjiga nije tako uzrujala, u negativnom smislu, nikad. Izuzmemo li Lanu Bjondić, koja je...uh, koja je....ajde, to je samo glupa knjiga koja žene uči kako da i one budu glupave i površne.
Ovo... ovo je...
(bez teksta)
...ovo je dobra knjiga, ne možeš je ispustiti iz ruku na neki jebeno mazohistički način.
Ovo je prva knjiga koju želim spaliti. Ritualno. Plesati oko vatre dok kuja gori.

Hvala, Kozo, hvala ti od srca. I ja volim tebe. eek

Za žene koje se žele uvjeriti da su ružne:
klikni na vlastitu odgovornost

14.09.2011. u 09:59 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30