Gelato, caffe freddo...i na kraju, inferno!

nedjelja, 31.07.2011.

Bog se, kažu upućeni, odmarao sedmi dan. Mi nismo bogovi, nikako. Već treći dan smo uzele predah.
Kada vam se pedesetak metara od šatora (nožne linije, zračnom ima još manje) nalazi jezero Garda nije loša varijanta provesti dan na relaciji plaža - šator - plaža.
Vrlo sam izbirljiva kad su plaže u pitanju. Ne smije biti gužva, mora imati hlad, ne smije biti (bar ne puno) djece, mora biti udobna...ma strašno. Jadransko more, ova hrvatska strana je bar razvedena u vražju strinu a ja pronađoh tek nekoliko plaža koje zadovoljavaju sve uvjete. Od jedne od tih dobrih plaža, ova na Gardi je bliža. Pa si sad ti misli...
Plaža kampa San Benedetto je dog friendly. Što je najs, najs, najs. Mi piace!
Osim toga je malo šljunkasta (jeeeeeeebeno kamenje, vidi moj stol!), malo travnata i malo drvećasta. To što ti je šetnica iza dupeta nema veze, bar uvijek imaš šta gledati...ako si toliki idiot da ti dosadi gledati u Alpe, Gardaland i Caneva world.
Ili patke i labudovi.
Labudica je imala tri klinca.
Dakle, sve vi koje ste čitale Ružno Pače i čekale da se pretvorite u labuda...pa zajeb, cure.
Labudčići su slatki. Veliki su, malo nespretni, sivkasti - ali preslatki. Tako da, ako niste bile slatke na prvu, nećete ni na zadnju. Uostalom, niste valjda nasjele na to. Ne vjerujete ni u Trnoružicu, ne? Iako, ta je zbilja dobra. Zalegneš i krmiš sto godina dok te netko ne probudi seksom. Najs.
Koliko je bilo pačića, ne znam. Svaka patka koja drži do sebe imala je pačiće a ni jedna nije imala manje od pet komada. I to ne samo u kampu. Peschiera je prepuna pataka (i pačića, onih običnih zgodnih, o kojima se ne pišu priče). Čak smo i na Jungle Rapidu srele patku. Sjedila je na početku atrakcije, na ogradi i gledala nas kako prolazimo. Da sam patka, bila bi ta patka. Gardaland patka.
Zapričala sam se. U stvari, ovaj blog bi trebao biti o hrani.
Apsolutno svi koji čitaju ovaj blog znaju priču o mom prvom boravku u kampu San Benedetto i što se desilo onog dana kada me stislo u Vecchio Mulinu tako da ne moram pisati o tome. Samo ću vas uputiti na moj FB zid - pa, ako sam postavila do sad - pogledajte slike. Kako to sad izgleda!
Preuređen je i sam Vecchio Mulino. Sad je to lijep, čak pomalo fensi, restoran. Od njihove ponude - taj dan - popila sam samo ledenu kavu, ali možda najbolju koju sam ikada pila. Nije bila pregorka, nije bilo previše (ako uopće) alkohola u njoj ali je zato imala čokoladni sladoled u sebi i hrpu mljevenog leda. Ohrabrena time sljedeći dan sam u Peschieri naručila isto neki kao ajs kafe, samo čokoladni. U jebote. Zaboravila sam da nisam presklona slatkom. A i zasitnoooo...ali fino. Volite li slatko, preporučujem svakako!
Kada smo večerale tamo...a, ne, ne, ne, tu priču čete čuti u blogu koji piše o tome, nikako ne sada! Sada pričam o hrani; dakle, jedoh (nije li ovo pretužni aorist?) neke raviole, mješane. Fino. Snješka je jela tamo neko kao meso sa parmezanom u ploškicama preko njega. Zavidjela sam joj na ploškicama parmezana. Zašto dole u Grani ne daju ploškice parmezana na ćevapima?
Caneva World nudi Medieval time večeru koju nismo mogli propustiti. Ove godine su bili još bolji. Što se večere tiče. Naime, umjesto onog kruhića sa onim umakom gore, dobili smo kao neke male pizza sendviče za predjelo. Fino. Mjenjala bi pile koje kasnije ubijaš, za još koji komad toga. Volim te Medievale skroz. Ne samo zbog Goffredo di Renania a svaka žena koja ima bar jedan heteroseksualni gen, reći će da je on dovoljan da se dolazi tamo zauvijek... ali, ne znam, možda bi iduće godine trebalo ići u onaj Rock restoran. Jebeš ga, all you can eat varijanta mi se zbilja sviđa. Hm...Valjda. Pitam se samo, kako izađeš iz takvih restorana? Možda i znam. Nije čudno što je od TOG restorana do parkirališta nizbrdica. Mislim da se samo dovučeš do vrata i jednostavno skotrljaš do auta. A kad si jednom u autu, lako dalje.
Sladoledi pitaš?
O da, sladoledi.
Iako sam imala najbolju namjeru (a put u pakao (inferno) je popločen dobrim namjerama, jel...) svaki dan probati novu vrstu - tja, sjebala me menta i panna cotta. Ipak, uspjela sam probati jogurt (koji mi je najbolji sladoled u vantalijanskim varijantama lizanja), dinju, Mister Nugat (mješavina orašastih plodova i čokolade, rekla bih)...i možda još koji. Treba se preseliti u Italiju. Zbog sladoleda.
Da li se treba preseliti i zbog pizze ovisi o tome kakvu pizzu voliš. Naime, moji voljeni talijani ne stavljaju kvasac u tijesto za pizzu. Tako da imaš hrpu nadjeva ali si razmišljaš da bi ti možda dobro došla šnita kruha uz pizzu. Po tom kriteriju meni bi ove naše pizze bile bolje.
Bile velim. Da nisam probala Inferno.
Inferno je pizza nad pizzama. U deset dana boravka na Gardi jela sam je tri puta. I sad bi pješke do Garde (dobro, ne samo zbog pizze) samo da ju osjetim pod zubima. Sastojci? Neka ljuta salama (kao kulen nešto), mozzarella, ali i malo sira vulgaris, paprika koja je već prije stavljanja na pizzu prepečena i nešto za što su napisali spicy oil - i koje ja sad pokušavam doma napraviti. Da, i dalje ne volim masno. Ali to...to je prejebeno. I dok ovo tipkam, cure mi sline. Hm...a da krenem prema Gardi? Mislim da imam tih 7, 5 eura koliko Inferno košta....
Ako volite slatko za doručak - a čini mi se da svi talijani jedu slatko za doručak, preporučujem one kao krafne koje imaju rupu u sredini. Znači u obliku slova O . Možete li vjerovati da je kroz cijelo tijesto punjena kremom? Fino. Jako fino. Čak i za mene koja na slatki doručak gleda kao na vrhunac perverzije (da, opet to spominjem!).
Voljela bih znati zašto je tako teško u Italiji pronaći jogurt. Običan. Ima ih sa svim voćkama koje su ikad izrasle na zemlji, sa okusom čokolade, kave, vjerujem da ima i sa okusom majčinog mlijeka - ali običan jogurt - e, to nije lako naći. Zašto, nemam pojma. Jednako kao što je mozzarella na svakom koraku, ali do gaude nije lako doći.
Ne razumijem. Ali ajde. I to im opraštam.
Volim tu Italiju, pa makar više nikad ne jela sir.
Nadoknadila bi ja to već - sladoledom.
Italija - ako ima okus - onda je slatka.
A ja u njoj počinjem zaboravljati slano.

Za one koji žele znati više:
pogled prema plaži
dokaz da priče/bajke/basne lažu

31.07.2011. u 11:08 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31