Jedina, jednina, množine i tako to

petak, 18.03.2011.

O čemu se radi ako ne o egu kada želimo biti jedini?
Ajmo, na brzinu, dozu realizma; ljudi nisu labudovi (osim tu i tamo neke balerine). Ako nama krepucne partner nakon nekovremenskog tugovanja naći ćemo novog. Nećemo ni čekati da partner na takav način ode, ostavit ćemo ga kada nam dosadi - ili će on nas, kad mi dosadimo njemu. Pa onda, nepomirljive razlike. Istina, ostavim te u trenu ako slušaš Thompsona, ali kako sam se uopće našla u vezi sa potencijalnim Thompsonovcem? Nepomirljive razlike su samo lijepa fraza za "pun mi te kurac".
Sve u svemu, jasno je (ih, kako mi prsti umjesto na "s" poletio na "d" pa ispalo da je jadno, što pomalo i je) da ljudi nisu spremni dati jedinost ali im je, u isto vrijeme, jako bitno da budu jedini.
I u čemu je tu stvar, molit ću lijepo?
Jednom je jedna moja bivša objašnjavala (neko društvo je bilo, neka rasprava se povela a alkohol je samo dodavao hrabrost da se pred drugima izgovori ono što se ne može u četiri oka) kako je nerealno očekivati da nam netko bude sve. I od druge strane i od nas samih, jer ne postoji ni jedna osoba na svijetu koja nam može dati sve što trebamo.
Istina.
Zato je imam Noisansicu, njoj laprdam i lamentiram i liječim se na taj način.
Zato imam Kozu, da joj se divim i da poželim da u idućem životu i ja budem Ispravna kao ona.
Zato imam SPK, da prošetam i pretresem sadržaje, pohvale i omaške u ideji svih knjiga ikad napisanih (čak smo i Bibliju protresle).
No, to su prijatelji, jedna sasvim druga kategorija...
Kad si u jednini nije strašno imati množinu egodizatelja oko sebe. Zašto ne? Neka ih je i stotina, ako imaš dovoljno osobina kojima ih možeš zadiviti. Ali šta se događa kada si množina a ipak želiš imati više od jedne osobe koja te želi?
I da li sam u zabludi kada mislim da je to pitanje ega?
Da li se radi o prirodnoj potrebi čovjeka da ima sve, sada i odmah?
Da li je množina ono što je prirodno a moral, etika, vjera (ili neki drugi kurac) nas prisiljava da se ukalupimo i budemo jednina jednini?
I od kud ta dvostruka mjerila koja nam potvrđuju da je ok ono što mi radimo ali ne i ono što rade nama?
Ljudi su zajebani.
Idući put se rađam kao labud.
Mali, debeli, crni labud....pa da vidiš...

Za one koji žele znati više:
navodno, ali isto tako, baš njega najviše šutaju nogama, zar ne?
moj zaključak na upravo napisani blog

18.03.2011. u 10:35 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31