Ja, za 30 godina ...

srijeda, 14.07.2010.

(ako budem živa i neprikopčana na aparate)

...bit ću jedna od onih baba sa hrpom mačaka koje se boje djeca u kvartu. Na njihovo preveliko zadovoljstvo, moje prisustvo u kvartu će biti kratko. Eventualno ću se zaletiti tu i tamo da vidim u kojem mi je stanju stan u kojem uzgajam podstanare (lovu će mi uplaćivati na račun, živjelo internet bankarstvo).
Službeno mjesto stanovanja će mi biti ona Severinska adresa. Kao, tamo živim. Tamo mi je fiksni kompjuter...
A ja ću, na svoje veliko zadovoljstvo, biti negdje daleko. Biti ću stanovnica nekog kampa. Voljela bih maštati o tome kako ću mjesec dana biti tu a mjesec dana tamo i da ću proputovati cijeli svijet ali nije lijepo lagati sebi (drugima? to je već druga priča). Koliko god voljela putovati i vidjeti nove prizore i doživjeti nove drame, ipak se volim ugnijezditi. Tako da....mislim da ću se ipak negdje ulogoriti. Gdje? A od kud da ja to znam? Pitat ću Nju gdje želi, sa mnom se, kad su skitnje u pitanju, lako dogovoriti.
Neću imati psa. Bar jednom u životu ću biti potpuno dogfree.
(ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije)
- i dalje ću svaki dan provjeravati mail u kojem će se svakodnevno nalaziti bar jedan kukajući mail (subject; kurcaaaa!!!!) od moje dugogodišnje prijateljice i koji će me i tada, trideset godina kasnije, nasmijavati do suza.

(ako ne budem živa)

...bit ću u društvu majke i oca i pet malih bijelih kockica za jamb u našoj maloj rezidenciji u Gaju urni. Ići će mi na živce, kao i za života, jer će me ujutro buditi tandrkanje kockica. To bi i mrtve probudilo.
Dakle, svima je jasno raj (bar za mene) ne postoji. Pakao odzvanja zvukom tandrkajućih kockica.
- mailove neću primati ni čitati, u paklu nema interneta, ali će mi prijateljica donositi predivne cvjetne aranžmane u obliku kurca i njima mi uljepšavati grob.

(ako budem živa ali bolesna)

... bit ću u bolnici svezana za krevet jer ću sestrama ići na živce. Sve će mi se cimerice svojim posjetama žaliti kako prdim i smrdim i ne dam im spavati. Ja se neću žaliti nikome jer posjeta neću ni imati. Nabavit ću si mali rešo na kojem ću si kuhati špagete kada sestre ne vide (neću podnositi bolničku kuhinju) a taj će me luksuz doći glave. Zapalit će se plahta, pod koju ću ga gurnuti kada sestra nenajavljeno uleti u sobu, od koje će se zapaliti madrac, ja, zavjese, susjedni krevet sa susjedom u njemu, slijedeća soba...uglavnom, bolničko krilo će trebati temeljitu renovaciju.
Bolest će dakle biti kratka, ne njenom krivnjom.
- zadnji mail (pod imenom; kurcaaa!!) će izgorjeti nepročitan, otopljen, kao i moj laptop...i ništa im neće pomoći firewall.

(ako budem dobrodržeća ali lijena)

....bit ću u staračkom domu. Ići ću na sve grupe za heklanje, goblenarenje, nizanje perli (to je za one kojima se ne tresu ruke), surfanje, aranžiranje cvijeća, puhanje stakla, akrobatski rokenrol. Ako mi žena bude živa krv ću joj piti na slamku jer je ona starija od mene pa će valjda biti i nepokretnija - pa ne može pobjeći. Ako me ostavi (zbog druge žene ili zbog napuštanja života) zaljubit ću se u najzajebaniju babu u domu i to će biti tragična (jer će ona biti tradicionalna i konzervativna i patit će za svojim mužem koji je umro nesretnim slučajem od otrova za štakore netom nakon jedne od njihovih uobičajenih svađa te neće dolaziti u obzir da ukrademo koji strasni trenutak dok nas njegovateljice ne gledaju) ljubav do smrti (moje ili njene).
- mailovi (od prijateljice koja se uselila u sobu do mene koja se ispraznila baš u prikladnom trenutku /neće biti moguće dokazati da tu ima moje krivice/) i dalje će stizati s komentarima da nikad nitko nije imao takav kurac kakav je bio onaj od Onog Njenog i da je današnja ponuda vrlo loša.

Za one koji žele znati više:
nikad prestara ;)

14.07.2010. u 10:05 • 4 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31