| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Moj prijatelji, bozicni prijatelj i dugogodisnji zivotni suputnik, radost je druziti se s njime, toliko smo zivotnih situacija zajedno prosli, toliko zena smo zajedno komentirali, toliko idijota odjebali u zivotu, toliko idijotizma u zivotu izmislili, toliko standarada si zadali, toliko niskih udaraca pretrpjeli... Sve u ime viseg cilja... A taj je prozivjeti ovaj prekrasn blagdan sto divnije i zaboraviti na sve ove nedace koje nas okruzuju... A taj je, zapravo, smanjiti razine stresa koje se putem svakodnevnih situacija bacaju pred nas, koje nas pokusavaju zarobiti u svoje narjucje i koje nas zele zigosati da bi bili njihovi robovi till end comes... A danas nam donosi prekrasan dan i prekrasan uzitak za nase oci... i usi... Donosi nam nasu prekrasnu elitu koja ce nas obasjati jos prekrasnijom svojom pojavom, jos prekrasnijim svojim laznim prijateljskim osmjesima, sa svojim jos prekrasnijim laznim prijateljskim razgovorima, sa svojim jos prekrasnijim svojim pitanjima "kako je?" "kaj ima?" "kaj ima inace?" "kako je na poslu?" "kako cura/decko?" "kako picka materina?" E PA BOLI TE KURAC BEZOBZIRNI, LAZNI, PREPOZNATLJIVI, JADNI, MALOGRADJANSKI... GONITE SE NAZAD U RUPU GRADA IZ KOJE STE DOSLI I NA OVAJ BLAGDAN... SRETAN BOZIC I SVE NAJBOLJE :) |
|
Mislite da se poprilično toliko razlikujemo? Da taj prelazak iz jednog u drugo tisućljeća u drugo mijenja toliko puno na stvari, toliko puno mijenja na razmišljanju, toliko puno mijenja ponašanje, toliko puno mijenja u biti stvari, onome što nam nešto znači, onome što nas pokreće, što nas određuje, što nas omeđuje? U biti pitanja sama od sebe dolaze, tjeraju me na razmišljanje, tjerajući me da sagledam stvar sa više kutova mada ne znam ni koliko kutova je potrebno da bude uopće to i sagledano. Znam da kutovi nisu uski, pogledi na to ni najmanje, jer vidim da izazivaju tjeskobu u meni dok razmišljam o tome. Vjerujem da je ta tjeskoba izazvana onime što me okružuje, možda se nekome čini toliko komplicirano, to cijelo okruženje, no za mene ne može biti jednostavnije. Vezano je samo na moju prenaglašenu osjećajnost. Vezano je i uz čovjekovu prenaglašenu neosjećajnost. Kao što vidite ovdje smo čovjek i ja na suprotnim stranama. On koji mi prkosi svojim visokim stavom, sveopćim prihvaćenim floskulama o uspjehu zamotanim u celofan sreće, veselja, dobrote, bezbrižnosti, uvijek nasmijana lica, bezbrižne i čiste savjesti, i ja koji stojim sa svojim uzvišenim vrijednostima morala, poštenja, pravednosti i ljubavi… Možda se ja njemu činim smiješnih što ga pokušavam pobijediti svojim oružjima, možda se on meni čini smiješnim jer mislim da je vrlo proziran i prepoznatljiv. Vjerojatno je posegnuo i za još jednim oružjem iz svog arsenala. Naglasio mi je da ne mogu dobiti ovu bitku. Vjerojatno je u pravu. Vjerojatno je u pravu dok misli da je u nadređenom položaju nad mnom. Vjerojatno je u krivu dok misli da me to i nešto tangira. Jer ona pravila koja vrijede za njega su pravila na koja se ja samo nasmijem. Jer znam da njemu nedostaje onoga čega ja imam na pretek. A to je strašna volja za životom i ono što ja gledam svakoga dana. A gledam tebe. Slušam taj jedan prekrasan pogled koji prati moj svaki potez, gledam taj prekrasan glas koji toliko jako dopire do mene. Mirišem taj zanosan smijeh kojim me svakodnevno posjećuješ, okus tvojih dodira osjećam na svojoj koži. Naravno da me čovjek na prelasku tisućljeća promatra i čudi mi se na svaki pokret, vjerojatno mu nije jasno što pokušavam učiniti. Pokušavam ti pokazati što mi zapravo značiš u mom životu, pokušavam ti pokazati što me zapravo pokreće. Ovoga puta pokretači nisu ni glad, ni žeđ. Ovoga puta su pokretači moja prenaglašena osjećajnost. Ovoga puta se odupirem tvojim životnim pokretačima. Ovoga puta se odupirem tvojim životnim zakonima. Ovoga puta sam biram svoje pokretače. Ovoga puta sam sebe pokrećem. Možda ti nije jasno da ti pokušavam objasniti što je to ljubav. Vjerojatno i nećeš shvatiti jer nisi taj kapacitet, nisi ta vrsta, nisi taj oblik razmišljanja. Evoluirao si. Spoznao si nove stupove na prelasku tisućljeća. Spoznaja o tome te još više pokreće. Prelazak u novo tisućljeće nudi nove mogućnosti, pruža ti nove sposobnosti. Nakon par godina, vidim te zapravo miljama daleko iza sebe, još uvijek se grčiš jer ne možeš uloviti moja razmišljanje a toliko si evoluirao na višu razinu. Barem ti to misliš za sebe. Ako se mene pita još uvijek si ništa do običnog čovjeka na prelasku tisućljeća. Nakon par desetljeća vidiš sebe zapravo koliko si propustio, koliko si život promašio, koliko si godina potratio. Koliko si miljama daleko iza mene. Koliko taj koji me zaslužuje je zapravo ono što me pokreće na prelasku tisućljeća, što mi daje snage da preživim taj prelazak. A ti, vjerojatno ni sam ne znaš koliko još prelazaka moraš doživjeti da shvatiš da si samo običan čovjek na prelasku tisućljeća. |
|
naisao na nesto sto pisah jos davno davno kao izmedju ostalog i znak postovanja prema ljudima koji su me trpili u bivsem klubu... ocigledno samo prejadna sredina da se takove stvari uopce cijene... dakle: kako slijedi... c/p iz zahtjeva za ispisnim pismom... Josip Kudumija Trg hrvatske mladosti 4 48350 Đurđevac Košarkaški klub MLADOST 48350 Đurđevac n/r gosp Pero Kožar PREDMET: Zahtjev za raskid ugovora i izdavanje ispisnog lista Zbog moje, već sad, vrlo velike želje za napredovanjem i dokazivanjem u novoj sredini molim Vas da mi omogućite ispunjenje mojih zahtjeva i izdate ispisnicu koju će shodno pratiti i raskid važećeg ugovora za koje sam stekao svako pravo. Mislim da sam došao do te razine u ovom klubu gdje mi ni igranje a ni treniranje ne predstavlja veliko zadovoljstvo koje mi je pružalo tokom svih ovih godina te mi se ovo čini kao jedini logičan potez. Vrlo je velika želja i kod mene za daljnjim napretkom koji mi se čini nemoguć sa ovim sadašnjim igračkim kadrom i sa ovim trenutnim ambicijama kluba. Želja mi je otići tamo gdje bih mogao pokazati puno više, gdje bi se moj doprinos mogao osjetiti čak i ambicijama na prvo mjesto koje bi vodilo u daljnje kvalifikacije za prvu hrvatsku ligu jer osjećam da imam potencijal pokazati nešto i u tom košarkaškom rangu. Nadam se da moj zahtjev neće prouzročiti bilo kakve negativne konotacije kao moj osobni napad na ovu instituciju jer imam iznimno poštovanje prema ljudima koji vode ovaj klub kao i svim trenerima te svojim suigračima, koje čak i na neki način volim kao ljude i svoje prijatelje. Jedino što je meni vodilja ovdje je želja za dokazivanjem negdje drugdje, jer se u meni javilo veliko zasićenje igranjem u ovoj sredini. Stoga Vas molim da budete toliko korektni i izađete mi ususret, bez da mi pravite bilo kakve probleme, jer to i stvarno očekujem od Vas kao nekakvu nagradu za moju dugogodišnju odanost i privrženost ovom klubu. Da postoji bilo kakav drugo rješenje uvjeren sam da bih to učinio ali ovo mi se čini jedinim logičnim i ispravnim rješenjem. Hvala Vam unaprijed! Josip Kudumija |
|
JEBENO NAPOKON...!!! JEBENO NAPOKON...!!! JEBENO...!!! Tony (lokalni sex simbol, nesretno ozenjen ali vrlo uskoro sretno rastavljen) je napokon obznanio sretnu vijest da zavrsava lakiranje parketa (nisam siguran drugo ili trece, kolko ih vec mora biti) i ovaj vikend nosi namjestaj vanka i striko Ludva moze otpoceti radove ka preseljenju u do sad nenavedeni, upravo sad navedeni STAN...!!! Ne moram govoriti kolika me pere furkica... Totalno sam si tak smesni, bas sam nekak uzbudjen ko da je izasel novi okus Pagica (recimo kruskica /jabukica, ili mrkvica/narancica/brusnica u jednom... ma, znas najdrazi moj bloze...)... Hm... a sad pocinju problemi... Frizider... Krevet... Ormar... Tv... Kucno kino... DVD ukljucen u to kucno kino... Postolje za Tv i kucno kino... Fotelju uzimam iz sobe (legendarna fotelja na koju nije stala Tuka1 radeci "ono"... ma znas koje, moj bloze... "ono"... "ONO"... "that thing"... "THAT THING"... tika taka... jing jang... kuku lele... hopa cupa... nutra van JEBOTE...)... Stol... Stolice... Ormar za cipele... Elektricni rostilj... Elektricno kuhalo... Mikrovalka... Dakle... Radost i Borat se vec spremaju za radove useljenja... Navedena kucna pomagala primam osobno na nenavedenoj adresi navedeneog stana... To sve treba stati u nenavedenih, sad navedenih (28) kvadrata tako da ne dolazite svi odjednom s obzirom da je raspored dolazenja napravljen i trebao bi biti poslan do kraja ovog tjedan na vasu omiljenu melj adresu... hujahaj! |
|
Subota uvečer je bila poprilično mirna. Ono, uobičajeno večer. Nas tri cure i neki nepoznati dječak koji neprestano bulji u mene. Čak idem i do te mjere biti neugodna pred sama sobom da mislim kolko me iritira. A iritira me pretjerano puno. Do neba. Do Sunca. Do Boga…. Čekaj, pa ja ne vjerujem u Njega. Al svejedno, neka se nađe u mojim mislim, svejedno Ga ljudi razvlače i za gnjusnije usporedbe i za gnjusnije situacije nego što je ova moja. Nisam sigurna i da želim spominjati Njegovo ime ali, ono, ipak je on mjerilo sveopće veličine, taj sveopće uzvišeni. Nego, da se ja vratim na svoju početnu misao, malo lutam zar ne? Sjedio je on tamo i neprestano, al pazi, n e p r e s t a n o buljio u mene. I bio je jako iritantan. Čak je ta iritacija išla do te mjere da sam se zamišljala kako ga udaram vrlo tupim predmetom po glavi, čisto da budem sigurna da mu ništa ne može biti, ali da mu bude kristalno jasno da nisam materijal za skidanje pogledom. Ono, nije nož ili sablja ili tako nešto. Recimo, obična bejzbol palica. Možda čak i obična poveća kuhača, ona s kojom su nam tete u osnovnoj školi slagale omiljena jela poput graha, graha i zelja, mahuna, kelja i sličnih zanimacija sa kojima smo gađali snježno bijeli strop školske kuhinje. Ništa pretjerano otmjeno. Spomenula sam iritaciju njegovim pogledom, nisam li? Ali pazi ti frajera!!! On se počinje i smijati!!! Daj ga doživi, daj doživi majmuna neotesanog, pa kaj si on zamišlja da jest??? Sigurno nije netko tko bi se trebao ili morao meni smijati. Sigurno nije, al sigurno ni ne mora biti. I cijelo Božje vrijeme se smije, smješka se, pogledava me, cijelo Božje vrijeme. Ono, on ne prestaje... I ne prestaje… I ne prestaje… Malo gleda u svoje prijatelje pored sebe, malo mene promatra… Ali ne skida pogled sa mene… Nije stvarno da si nešto umišljam, nije stvarno, al stvarno. Ali on stvarno ne prestaje… Čak i Ana pored mene počinje pizditi zbog toga. Nisam slučajno iskoristila ovaj izraz, samo prenosim njene riječi. Ana je moja duhovitija prijateljica. Za razliku od Vinke. Al nemojte njoj to reći. Mislim da ne bi baš to predobro primila. U biti, ne bi nikako primila jer bi nam to bio zadnji razgovor. Lutam predaleko? Vodim i dalje razgovor sa svojim društvom , ali u biti i ne nastavljam jer mi se počinje vraćati nazad jedna situacija. Vrlo slična ovoj. Samo što prostor nije bio toliko otmjen i situacija nije bila toliko mirna. Bilo je bučno, zagušeno, nesnosno vruće i nisam stvarno znala kuda da se stavim. Isto društvo je stajalo oko mene, samo je Ana u to vrijeme bila puno više prištava i nisam bila sigurna da će si naći dečka u dogledno vrijeme . Ali nisam mislila ni da ću si ni ja naći. Čak nisam znala ni što me čeka tu večer. Išla sam redovitom linijom, idemo van, malo si popiti i gledati dječake, možda se čak i malo družiti sa kojima. I tu je stajao on. I buljio je. Cijelo vrijeme je buljio. Nije mi dao mira. Čak se sjećam istih Aninih rečenica „Pa koji je njemu, ko da mu je sila na tebe“. Ne moram reći da Ana vrlo lako pizdi na nepoznate ljude koji bulje u našem smjeru. Ali on je još uvijek stajao tamo, čak i nakon Aninih ne toliko ugodnih pogleda u njegovom smjeru. Nije se uopće ustručavao u tome, nije uopće pokazivao ni trunčicu srama, ni trunčicu neugodnosti. Ne planiram Vam ga uopće opisivati osim Vam kazati da sam ga viđala tu i tamo u gradu i ne bi se nikad pomislila u istoj rečenici sa njime. Nastavlja i dalje buljiti. I smije mi se. Primjećujem mu zube, posebno obraćam pažnju na zube kod osoba koje mi se smješkaju. Da li su bijeli, odmah na pogled kužim da li su nosili aparat, kolko su im iskrivljeni. Imao je stvarno lijepe zube, al stvarno. I u tom trenutku si pomislim pa zašto ne. Zašto se ne bi i ja njemu nasmijala, zašto i ja ne bi počela u njega buljiti, čisto da je i njemu malo neugodno kao što je i meni. A meni je stvarno neugodno. Vidim da se cijelo vrijeme njegovo društvo smije na njegove fore, primjećujem čak i prisutstvo alkohola u tome svemu. Ali samo kod njega da ne bi bilo zabune. Sjećam se trenutka kad sam se stvarno naježila na njegov pogled, bio je toliko iskren, bio je prepun one nabijenosti koju doživljavaju dvoje ljudi koji se privlače dok se nađu u vrlo malo prostoru a nigdje nikoga oko njih. Bio je vrlo iskren. Osjetila sam to isti tren, bio je vrlo iskren. Čak sam i razmišljala samo o tome, bio je vrlo iskren. Razmišljala sam el bi mu prišla, jer nisam željela propustiti takovu priliku, nisam se uopće dvoumila. Čekala sam pravi trenutak. Tražila njegov pogled i svaki puta kada bi se bacila u traženje pogledi bi nam se sreli. Čak i dok sam tražila svoju mlađu sestru po toj prostranoj prostoriji prožetoj vrlo glasnom muzikom. Toliko je bilo unutra vruće i ne mogu reći da nisam popila ništa cijelu večer da bi mogla izdržati bez odlaska na wc. Zato i odlazim, govoreći Ani neka mi ga pripazi i neka dobro gleda sa kime se druži, jer sam si ga već prisvojila, jednostavno večeras ne idem kući bez da se upoznamo, bez da ga vidim izbliza, bez da mu osjetim miris kose, bez da mu osjetim glatkost kože. Odlazim na wc. Nažalost odlazim na wc. Ostalo je već dobro poznata priča u svačijem životu. Možda čak i u vašem. Znam da ste barem jednom doživjeli ovaj splet okolnosti. Vraćam se nazad a njega nigdje nema, Ana mi samo sliježe sa ramenima u nevjerici i kako ga je izgubila. I stvarno joj je žao. Po prvi puta vidim tu stranu Ane jer je do sada u njezinom životu bilo samo dečki i zajebancija. Kao da je u vašem životu bilo drugačije. Ali kako ga nema, pa bio je ovdje prije pet minuta? Pa vidjela sam ga prije pet minuta kako se smiju, kako sa krevelje njegovim forama. Pa vidjela sam ga! Čemu onda ona sva naša smijanja, oni svi naši pogledi, ona sva naša promatranja, odmjeravanja. Čak sam ga i zamišljala u nekim vrlo ugodnim situacija sa sobom, vjerojatno pre ugodnim da dožive izlazak u ove retke. ČEMU? ČEMU SVE TO? Zadnje što se sjećam te večeri je kako ležimo u svom krevetu i ne dozvoljavam da mi suze zavladaju licem, ne dozvoljavam da mi maskara oboji i ovu posteljinu koju sam dobila prije tjedan dana od bake i djeda. Nije nešto pretjerano lijepa, al je nova i ima cvjetiće na sebi. Zato u tom trenu zaboravljam ona sva razmišljanja o tupim predmetima i prihvaćam njegovu igru i počinjem se i ja njemu smijati. I bez da sam izustila bilo koju riječ prijateljicama dižem se i odlazim u njegovom smjeru. Ne moram ni govoriti koliko mi se Ana smije, jer je to novi materijal za prepričavanja sa frendicama. Ali Ana ne zna da sam drugo ja jutro čistila maskaru sa jastuka i još i dan danas žalim što nisam barem ulovila njegovo ime. Barem da znadem el mu se ime paše uz lice kojemu je smiješak toliko dobro stajao. Zato ovaj puta ne radim istu pogrešku i već sjedim pored njega i govorim mu: „Bok, ja sam Sara“. |
|
... i naravno da cu te pogledati nazad, cak cu ti i mahnuti jer si jako ljepuskaska curica... ALI... naravno da razmisljas o tome da bi bilo zanimljivo izvesti jedan "tukizam" (za koji neznas da je "tukizam" ali ako ima ikakove sumnje potvrdjujem da jest) i oprati tu nevinost sa svojih pogleda...??? HA? I onog neobaveznog mahanja... Slatko... Nosim to u srcu uvijek i zauvijek... Ne, stajem... Ne... Izmisljam... Lazem... Stajem... Sad... Ne pisem vise... Ne... Pisem... Vise... Nemogu... Boli... Srce... Razum... Nije... Ovdje... Samo... Osjecaji... Moji... Prema... Tebi... FACK not FUCK... EF EJ SI KEJ... not FUCK... ZASTO? Zasto mi to radis? Zasto... Mi... To... Radis...? Ha...? Ne mogu... Ne... Mogu... Neeeeeeeeeeeeeeeeeee... NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE... Sad ozbiljno? Mogu mi se napusiti CENSORED svi igraci "omiljenog" kluba i svi njihovi prijatelji, prijatelji njihovih prijatelja, sve njihove djevojke i prijateljice, prijateljice njihovih djevojaka i prijateljica... Roditelji? Roditelje izostavljam iz toga jer oni ociglednu nisu krivi sto nisu u stanju odgojiti svoju djecu... Ili jesu? HM...? Mozda jesu... Ili nisu...? Nije ni cudno da nisu kad vode brigu o svojim novim noktima, novim cipelama, haljinama, hlacama, gacama, grudnjacima, svojim novim frizurama za jos jedne subotnje svatove ili feste ("jer smo toliko jebeno pozeljni u svakom drustvu i bez nas je svaka festa 1/4 feste")... Naravno, zaboravljam i balansiranje cekovne kartice svakodnevno i podilazenje svojim sinovima i kcerkama jedincima jer su namo oni SVE na svijetu... YUCK... Zato poseban pozdrav ide svim onima koji misle da me MORAJU pozdraviti na ulici bilo gdje ovdje, na ovim prostorima sela nam voljenog, jer ne moraju... Cak cu biti i vrlo sretan sto ne moram uzvracati pozdrav ljudima koji ne zasluzuju moj pogled a kamoli nesto vise... I TOCKA. Tuka1 volim i ja tebe... Naravno da te volim... i nasa ljubav je vjecna... nepogresivo ispravna... ispravno uzvisena... metafizicka cak... SRCA, CVIJECE, LEPTIRICI U TRBUHU, sva ta sranja... Igrao najgoru utakmicu IKAD, bilo me sram sto sam morao biti na terenu... :( ali svako dobro za neko zlo i dobio novu potvrdu da nekog kurca znam nabijati tu loptu o teren bolje od jebenog XY... tnx coach Stanisak... A vi? Vi mozete pusiti kurac igracima Virja, svim njihovim selekcijama, svim njihovim trenerima, svim ljudima koji vode brigu o tom drustvu jer ste obicni sljam i blato ovog ljubomornog drustva u koje se prekrasno uklapate... Lijepi pozdrav i sve najbolje zelim... |
|
dobro... gledate "vlak u snijegu" posto je to na hrv i nema titlova nakon toga "druzba pere kvrzice" i smijete se kako je milo dijete otkaceno... nakon toga stavljate dvostruko DVD izdanje "gosn. Fulira"... i umirete od smijeha i komentirate kako nema takovih kavalira vise... i da bi trebalo vise takovih ljudi na svijetu... da ne vlada zakon snaznije privrzenosti nekom vec zakon snaznijeg odjebavanja i to je tako jebeno tuzno... to je opce ljudska tragedija... to je prestrasna istina koja ce nas prozdirati dok zivimo ali cemo se boriti svim snagama da ju pospremimo u najzadnji kutak svojih srdaca... jer mislimo da si trebamo utvarati da smo jaki... a zapravo smo vrlo ranjivi i preplaseni okolinom u kojoj se nalazimo... dobro... |
|
Obzor zvuka. Planina osjećaja. Laž iza leđa. Želja za ispunjenjem grijeha… Apstraktna misao. Trenutak slabosti. Taj trenutak niječi. Potreba za posjetom tvojih uzdaha… Stavljaš plašt pojeden od moljaca. Pogođena si metkom slijepih strijelaca. Ne priznajem da sam na pomolu kraha. Ne želim si još jedan dan s ovom količinom straha. Cijeli red zborskih pjevača. Rasteže redove Bocaccia. 99 pripovjedaka, 1 fali. 100 vojnika, 1 pravi. Miris nemoći. Pojava misli. Nož u pripremi. Želja za ispunjenjem grijeha… Prljava kiša. Dugi monolog. Osjećaj nemoći. Potreba za posjetom tvojih uzdaha… |
|
Nije da sam samo slucajno primjetio ali vrlo agresivno je shvaceno da jos uvijek neznam pucati na kos... mrzim taj dio dok jebena koljena nisu u sutu, mrzim dok su koljena u sutu ali dok mi polozaj tijela nije to the basket, mrzim dok su koljena i polozaj tijela je ok ali lakat bjezi prema van, mrzim dok su koljena, polozaj tijela i lakat ok ali mi izbacaj ne prati radnju tijela i zastaje mi izbacaj na kraju... MRZIM sto sam odgajan kosarkaski JADNO... JA DNO... ili je JAD NO? ili JA D NO? ili? ili? ili? sto sam u biti samo poluproizvod necijeg nemara i svojeg pomirivanja trenutnom, "zadovoljavajucom" situacijom... ALI sam zadovoljan time sto sam se pomaknuo sa mrtve tocke i pocinjem shvacati polagano u cemu je CATCH i nadam se da nisam totalno stablo i da mogu upijati info brze nego sto mi treba da zavrsim jebeni fax... Nego, ima nesto u toj jebenoj kombinaciji prsuta i kikiriki namaza s obzirom da je slucajno nestalo cijela teglenka namaza nocas... hm, mozda je bio tata... mozda nije... mozda je... mozda nije... mozda je... mozda nije... mozda je... mozda nije... yada yada... mozda je... mozda nije... Speaking of my father, selim se kroz dva tjedna a uopce ne osjecam neko posebno uzbudjenje, moj Blozhe... Sto mi ti savjetujes? Kako da se ponasam? Kako da se osjecam vezano uz to? Da li moram kupiti dvoslojni ili troslojni wc papir? Da li uopce kupiti wc papir? Hm, jebote kolko pitanja...!!! Nadam se da sam do Bozica safe moved out of that house i da moji najdrazi prijatelji dolaze mi pod bor traziti svoje darove kupljene jedino mojom ljubavlju prema njima... p.s. |
