Mislite da se poprilično toliko razlikujemo? Da taj prelazak iz jednog u drugo tisućljeća u drugo mijenja toliko puno na stvari, toliko puno mijenja na razmišljanju, toliko puno mijenja ponašanje, toliko puno mijenja u biti stvari, onome što nam nešto znači, onome što nas pokreće, što nas određuje, što nas omeđuje?
U biti pitanja sama od sebe dolaze, tjeraju me na razmišljanje, tjerajući me da sagledam stvar sa više kutova mada ne znam ni koliko kutova je potrebno da bude uopće to i sagledano. Znam da kutovi nisu uski, pogledi na to ni najmanje, jer vidim da izazivaju tjeskobu u meni dok razmišljam o tome. Vjerujem da je ta tjeskoba izazvana onime što me okružuje, možda se nekome čini toliko komplicirano, to cijelo okruženje, no za mene ne može biti jednostavnije. Vezano je samo na moju prenaglašenu osjećajnost. Vezano je i uz čovjekovu prenaglašenu neosjećajnost. Kao što vidite ovdje smo čovjek i ja na suprotnim stranama. On koji mi prkosi svojim visokim stavom, sveopćim prihvaćenim floskulama o uspjehu zamotanim u celofan sreće, veselja, dobrote, bezbrižnosti, uvijek nasmijana lica, bezbrižne i čiste savjesti, i ja koji stojim sa svojim uzvišenim vrijednostima morala, poštenja, pravednosti i ljubavi…
Možda se ja njemu činim smiješnih što ga pokušavam pobijediti svojim oružjima, možda se on meni čini smiješnim jer mislim da je vrlo proziran i prepoznatljiv. Vjerojatno je posegnuo i za još jednim oružjem iz svog arsenala. Naglasio mi je da ne mogu dobiti ovu bitku. Vjerojatno je u pravu. Vjerojatno je u pravu dok misli da je u nadređenom položaju nad mnom. Vjerojatno je u krivu dok misli da me to i nešto tangira. Jer ona pravila koja vrijede za njega su pravila na koja se ja samo nasmijem. Jer znam da njemu nedostaje onoga čega ja imam na pretek. A to je strašna volja za životom i ono što ja gledam svakoga dana. A gledam tebe.
Slušam taj jedan prekrasan pogled koji prati moj svaki potez, gledam taj prekrasan glas koji toliko jako dopire do mene. Mirišem taj zanosan smijeh kojim me svakodnevno posjećuješ, okus tvojih dodira osjećam na svojoj koži. Naravno da me čovjek na prelasku tisućljeća promatra i čudi mi se na svaki pokret, vjerojatno mu nije jasno što pokušavam učiniti. Pokušavam ti pokazati što mi zapravo značiš u mom životu, pokušavam ti pokazati što me zapravo pokreće. Ovoga puta pokretači nisu ni glad, ni žeđ. Ovoga puta su pokretači moja prenaglašena osjećajnost. Ovoga puta se odupirem tvojim životnim pokretačima. Ovoga puta se odupirem tvojim životnim zakonima. Ovoga puta sam biram svoje pokretače. Ovoga puta sam sebe pokrećem.
Možda ti nije jasno da ti pokušavam objasniti što je to ljubav. Vjerojatno i nećeš shvatiti jer nisi taj kapacitet, nisi ta vrsta, nisi taj oblik razmišljanja. Evoluirao si. Spoznao si nove stupove na prelasku tisućljeća. Spoznaja o tome te još više pokreće. Prelazak u novo tisućljeće nudi nove mogućnosti, pruža ti nove sposobnosti.
Nakon par godina, vidim te zapravo miljama daleko iza sebe, još uvijek se grčiš jer ne možeš uloviti moja razmišljanje a toliko si evoluirao na višu razinu. Barem ti to misliš za sebe. Ako se mene pita još uvijek si ništa do običnog čovjeka na prelasku tisućljeća. Nakon par desetljeća vidiš sebe zapravo koliko si propustio, koliko si život promašio, koliko si godina potratio. Koliko si miljama daleko iza mene. Koliko taj koji me zaslužuje je zapravo ono što me pokreće na prelasku tisućljeća, što mi daje snage da preživim taj prelazak. A ti, vjerojatno ni sam ne znaš koliko još prelazaka moraš doživjeti da shvatiš da si samo običan čovjek na prelasku tisućljeća.
Post je objavljen 21.12.2006. u 09:09 sati.