| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Subota uvečer je bila poprilično mirna. Ono, uobičajeno večer. Nas tri cure i neki nepoznati dječak koji neprestano bulji u mene. Čak idem i do te mjere biti neugodna pred sama sobom da mislim kolko me iritira. A iritira me pretjerano puno. Do neba. Do Sunca. Do Boga…. Čekaj, pa ja ne vjerujem u Njega. Al svejedno, neka se nađe u mojim mislim, svejedno Ga ljudi razvlače i za gnjusnije usporedbe i za gnjusnije situacije nego što je ova moja. Nisam sigurna i da želim spominjati Njegovo ime ali, ono, ipak je on mjerilo sveopće veličine, taj sveopće uzvišeni. Nego, da se ja vratim na svoju početnu misao, malo lutam zar ne? Sjedio je on tamo i neprestano, al pazi, n e p r e s t a n o buljio u mene. I bio je jako iritantan. Čak je ta iritacija išla do te mjere da sam se zamišljala kako ga udaram vrlo tupim predmetom po glavi, čisto da budem sigurna da mu ništa ne može biti, ali da mu bude kristalno jasno da nisam materijal za skidanje pogledom. Ono, nije nož ili sablja ili tako nešto. Recimo, obična bejzbol palica. Možda čak i obična poveća kuhača, ona s kojom su nam tete u osnovnoj školi slagale omiljena jela poput graha, graha i zelja, mahuna, kelja i sličnih zanimacija sa kojima smo gađali snježno bijeli strop školske kuhinje. Ništa pretjerano otmjeno. Spomenula sam iritaciju njegovim pogledom, nisam li? Ali pazi ti frajera!!! On se počinje i smijati!!! Daj ga doživi, daj doživi majmuna neotesanog, pa kaj si on zamišlja da jest??? Sigurno nije netko tko bi se trebao ili morao meni smijati. Sigurno nije, al sigurno ni ne mora biti. I cijelo Božje vrijeme se smije, smješka se, pogledava me, cijelo Božje vrijeme. Ono, on ne prestaje... I ne prestaje… I ne prestaje… Malo gleda u svoje prijatelje pored sebe, malo mene promatra… Ali ne skida pogled sa mene… Nije stvarno da si nešto umišljam, nije stvarno, al stvarno. Ali on stvarno ne prestaje… Čak i Ana pored mene počinje pizditi zbog toga. Nisam slučajno iskoristila ovaj izraz, samo prenosim njene riječi. Ana je moja duhovitija prijateljica. Za razliku od Vinke. Al nemojte njoj to reći. Mislim da ne bi baš to predobro primila. U biti, ne bi nikako primila jer bi nam to bio zadnji razgovor. Lutam predaleko? Vodim i dalje razgovor sa svojim društvom , ali u biti i ne nastavljam jer mi se počinje vraćati nazad jedna situacija. Vrlo slična ovoj. Samo što prostor nije bio toliko otmjen i situacija nije bila toliko mirna. Bilo je bučno, zagušeno, nesnosno vruće i nisam stvarno znala kuda da se stavim. Isto društvo je stajalo oko mene, samo je Ana u to vrijeme bila puno više prištava i nisam bila sigurna da će si naći dečka u dogledno vrijeme . Ali nisam mislila ni da ću si ni ja naći. Čak nisam znala ni što me čeka tu večer. Išla sam redovitom linijom, idemo van, malo si popiti i gledati dječake, možda se čak i malo družiti sa kojima. I tu je stajao on. I buljio je. Cijelo vrijeme je buljio. Nije mi dao mira. Čak se sjećam istih Aninih rečenica „Pa koji je njemu, ko da mu je sila na tebe“. Ne moram reći da Ana vrlo lako pizdi na nepoznate ljude koji bulje u našem smjeru. Ali on je još uvijek stajao tamo, čak i nakon Aninih ne toliko ugodnih pogleda u njegovom smjeru. Nije se uopće ustručavao u tome, nije uopće pokazivao ni trunčicu srama, ni trunčicu neugodnosti. Ne planiram Vam ga uopće opisivati osim Vam kazati da sam ga viđala tu i tamo u gradu i ne bi se nikad pomislila u istoj rečenici sa njime. Nastavlja i dalje buljiti. I smije mi se. Primjećujem mu zube, posebno obraćam pažnju na zube kod osoba koje mi se smješkaju. Da li su bijeli, odmah na pogled kužim da li su nosili aparat, kolko su im iskrivljeni. Imao je stvarno lijepe zube, al stvarno. I u tom trenutku si pomislim pa zašto ne. Zašto se ne bi i ja njemu nasmijala, zašto i ja ne bi počela u njega buljiti, čisto da je i njemu malo neugodno kao što je i meni. A meni je stvarno neugodno. Vidim da se cijelo vrijeme njegovo društvo smije na njegove fore, primjećujem čak i prisutstvo alkohola u tome svemu. Ali samo kod njega da ne bi bilo zabune. Sjećam se trenutka kad sam se stvarno naježila na njegov pogled, bio je toliko iskren, bio je prepun one nabijenosti koju doživljavaju dvoje ljudi koji se privlače dok se nađu u vrlo malo prostoru a nigdje nikoga oko njih. Bio je vrlo iskren. Osjetila sam to isti tren, bio je vrlo iskren. Čak sam i razmišljala samo o tome, bio je vrlo iskren. Razmišljala sam el bi mu prišla, jer nisam željela propustiti takovu priliku, nisam se uopće dvoumila. Čekala sam pravi trenutak. Tražila njegov pogled i svaki puta kada bi se bacila u traženje pogledi bi nam se sreli. Čak i dok sam tražila svoju mlađu sestru po toj prostranoj prostoriji prožetoj vrlo glasnom muzikom. Toliko je bilo unutra vruće i ne mogu reći da nisam popila ništa cijelu večer da bi mogla izdržati bez odlaska na wc. Zato i odlazim, govoreći Ani neka mi ga pripazi i neka dobro gleda sa kime se druži, jer sam si ga već prisvojila, jednostavno večeras ne idem kući bez da se upoznamo, bez da ga vidim izbliza, bez da mu osjetim miris kose, bez da mu osjetim glatkost kože. Odlazim na wc. Nažalost odlazim na wc. Ostalo je već dobro poznata priča u svačijem životu. Možda čak i u vašem. Znam da ste barem jednom doživjeli ovaj splet okolnosti. Vraćam se nazad a njega nigdje nema, Ana mi samo sliježe sa ramenima u nevjerici i kako ga je izgubila. I stvarno joj je žao. Po prvi puta vidim tu stranu Ane jer je do sada u njezinom životu bilo samo dečki i zajebancija. Kao da je u vašem životu bilo drugačije. Ali kako ga nema, pa bio je ovdje prije pet minuta? Pa vidjela sam ga prije pet minuta kako se smiju, kako sa krevelje njegovim forama. Pa vidjela sam ga! Čemu onda ona sva naša smijanja, oni svi naši pogledi, ona sva naša promatranja, odmjeravanja. Čak sam ga i zamišljala u nekim vrlo ugodnim situacija sa sobom, vjerojatno pre ugodnim da dožive izlazak u ove retke. ČEMU? ČEMU SVE TO? Zadnje što se sjećam te večeri je kako ležimo u svom krevetu i ne dozvoljavam da mi suze zavladaju licem, ne dozvoljavam da mi maskara oboji i ovu posteljinu koju sam dobila prije tjedan dana od bake i djeda. Nije nešto pretjerano lijepa, al je nova i ima cvjetiće na sebi. Zato u tom trenu zaboravljam ona sva razmišljanja o tupim predmetima i prihvaćam njegovu igru i počinjem se i ja njemu smijati. I bez da sam izustila bilo koju riječ prijateljicama dižem se i odlazim u njegovom smjeru. Ne moram ni govoriti koliko mi se Ana smije, jer je to novi materijal za prepričavanja sa frendicama. Ali Ana ne zna da sam drugo ja jutro čistila maskaru sa jastuka i još i dan danas žalim što nisam barem ulovila njegovo ime. Barem da znadem el mu se ime paše uz lice kojemu je smiješak toliko dobro stajao. Zato ovaj puta ne radim istu pogrešku i već sjedim pored njega i govorim mu: „Bok, ja sam Sara“. |
