sreća bez ranica
i truli luk me tjera na plakanje. kad sam ga još uvijek nesvjesna njegove pokvarenosti rezala na kolutiće sjetih se jednog odlomka iz knjige nemira u kojem piše "bila je to savršena prilika da se bude sretan" i onda neko ali zbog nekog fantomskog nedostajanja. ne da mi se tražiti, niti paliti svjetlo u sobi a noćni vid mi je gori od noćnog sluha. no znam točnu tu atmosferu jer svaki dan a posebice ovaj je savršena kultura za sreću i bilo je iste u sredini dana pa i na početku zbog vremenskih prilika i žene u dm-u za koju sam rekla - evo, klasična ostarjela gadura, i ne znam zašto sam zato bila zadovoljna, valjda jer mi je bila simpatična baš zbog toga ili jer mi je sumnjivo kad je svima sve izrazito ok i slatko. tako je i luk izgledao.unatoč meteoropatskoj kostobolji i konstantnim gubljenjima niti, dan je bio dobar, no trenutno je pao zbog velikih kontrasta. trebala bih oprati kosu, jesam li jedno šamponiranje udaljena od sreće s tim da se kooordiante stalno premještaju, ponekad je dovoljna čaša vina, ponekad jedna misao, sjećanje, šetnja, razgovor, nešto što sve-te stvari imaju zajedničko. Žuto i dječje - sjećam se svog najsretnijeg trenutka u životu kao da je to jedan život u životu - tjedan dana prije mog 11. rođendana, čime sam bila opsjednuta smatrajući da nikad više neće biti tako posebno jer sam rođena 11.11. i u toj znakovitosti trčala livadom u još uvijek osunčani sumrak s bratićem a sve je mirisalo po travi. ljigav opis. za rođendan sam bila bolesna, ali najradosnije je bilo iščekivanje. kad bih se drogirala, to bi bilo zbog ponovnog doživljavanja tih trenutaka. smanjiti svijest i povećati svijet, dok je trenutno svijest poplava a život imaginarna kost u grlu ili metla u guzici hormoni. ili je pjesma zbilja dobra za plakanje. |
