žudim za žestokim probojem onog tromog i bljutavog što mi se nakuplja, sva neprilagođenost zgusnuta u što manju jedinicu (sve što je ostalo od adolescentskog piercinga su dvije rupice na obrvi) ali to se ne dogodi jer žudnja ne pokreće, to su samo začepljena potražujuća usta
kad mi je alkohol dosadio, a od kave sam se nehotice odvikla. droge su bezveze, jer kao što rekoh, ja sam kao na drogama kad znam što hoću raditi ali se češće prepustim plimi i oseki dana
bila je to prva četvrt stoljeća.
Post je objavljen 04.10.2008. u 17:49 sati.