nedjelja, 11.11.2012.
na kraju dana 23:57
Prošlo je već devet dana od prošlog posta.
Ili tek.
Vrijeme prolazi.
Danas, prije godinu dana, je bio najgori dan u mom životu.
U stvari, ne bih baš taj nazvala najgorim već svaki slijedeći u deset dana koji su uslijedili.
Nisam sigurna na što žene referiraju kad ga nazivaju najljepšim, najboljim... Jer buđenje u krvi i boli ne mogu baš nazvati ljepotom.
Strah, neizvjesnost, iščekivanje, tjeskoba... jel zvuči zabavno ili lijepo?
Percepcija je neobična stvar.
Kao i indoktrinacija.
Da je to najljepše.
A u stvari je nedostojanstveno i ponižavajuće.
Rađanje, jednako kao i umiranje.
Vrijeme je neobična stvar.
Usporava u užasu, ubrzava u sreći. Nije to ajnštajn dobro objasnio.
A već dugo ga pokušavam usporiti. Wishing da dan traje 48 sati, ili 72 ili zauvijek. Ili da nas mogu zalediti, frozen and framed forever.
I mislim kako će to biti za 10 ili 20 godina, koliko će on imati, koliko ja, i kako prolazi sve i kako je to zapravo tužno. U međuvremenu se nadam da je to jedino zlo i ne dao bog većeg. Bilo je trenutaka u životu koje sam željela zaustaviti, ali nikad baš svaki dan.
Nevjerojatno ali sve je u redu i svi su sretni, a dugo dugo dugo i još malo dugo nije bilo sretno. Bilo je svakako.
Between us, i feel sth new, ali u istinitost istog uvjerit ću se ili razuvjeriti kroz koji tjedan.
Objavljeno u 23:35 • Komentari (0) • Isprintaj • #
