nedjelja, 11.11.2012.
na kraju dana 23:57
Prošlo je već devet dana od prošlog posta.
Ili tek.
Vrijeme prolazi.
Danas, prije godinu dana, je bio najgori dan u mom životu.
U stvari, ne bih baš taj nazvala najgorim već svaki slijedeći u deset dana koji su uslijedili.
Nisam sigurna na što žene referiraju kad ga nazivaju najljepšim, najboljim... Jer buđenje u krvi i boli ne mogu baš nazvati ljepotom.
Strah, neizvjesnost, iščekivanje, tjeskoba... jel zvuči zabavno ili lijepo?
Percepcija je neobična stvar.
Kao i indoktrinacija.
Da je to najljepše.
A u stvari je nedostojanstveno i ponižavajuće.
Rađanje, jednako kao i umiranje.
Vrijeme je neobična stvar.
Usporava u užasu, ubrzava u sreći. Nije to ajnštajn dobro objasnio.
A već dugo ga pokušavam usporiti. Wishing da dan traje 48 sati, ili 72 ili zauvijek. Ili da nas mogu zalediti, frozen and framed forever.
I mislim kako će to biti za 10 ili 20 godina, koliko će on imati, koliko ja, i kako prolazi sve i kako je to zapravo tužno. U međuvremenu se nadam da je to jedino zlo i ne dao bog većeg. Bilo je trenutaka u životu koje sam željela zaustaviti, ali nikad baš svaki dan.
Nevjerojatno ali sve je u redu i svi su sretni, a dugo dugo dugo i još malo dugo nije bilo sretno. Bilo je svakako.
Between us, i feel sth new, ali u istinitost istog uvjerit ću se ili razuvjeriti kroz koji tjedan.
Objavljeno u 23:35 • Komentari (0) • Isprintaj • #
petak, 02.11.2012.
Sretan dan mrtvih
Dođem nakon dugo vremena i taman pomislim kako ću s Uskrsom dočekati i drugi (a onda ugledam i Neverinov komentar :)), odlučih prigodno čestitati DAN MRTVIH.
Stoga,
JEBAO VAS DAN MRTVIH DA VAS JEBAO U DUPE!
A? Baš sam abomination.
Iz istog razloga kao što čestitam ono kaj se po društvenim normama čestitat mora, tako nažalost ne čestitam dan mrtvih. Osim nekolicini. Istomišljenika naravno.
Svi i sve umire, istrune, nestane, razboli se, pretvori u zemlju, prah, ništavilo ili blještavilo. 21 gram, toliko kažu da je teška duša.
Međutim pitam se da li svima. Vidim im u zombi očima da im je ista već istrunula a tijelo još nažalost baulja i trkelja gluposti.
Kaže moj ćaća prigodno jučer da ga spalimo i bacimo s planine u more da ga vjetar odnese.
Romantično.
Rekoh - ako tako želiš. ali dođi nas povremeno posjetiti svejedno.
Ma je. - kaže. ne viruje on u to. Kad krepamo krepali smo. I da šta ja mislim di ću ja.
U limb. - velim - na pročišćenje. ako ne i u raj :)
Kakav je to strogi bog koji je istjerao Prve iz Raja jer su se usudili spoznati i prkositi autoritetu (zamisli) a poslije im dao mogućnost ispovijedi. Malo kontradiktorno. I kakva fakin ispovijed?! Karma rulz.
Majka ne odbija apriori mogućnost poslijegrobnog života, samo joj nije jasno gdje su sve te duše. Đe to lunja. Zaključih da mora da je poanta u onin denzitetima, samo sam prevelik laik i presenilna da to objasnim kako treba.
Ljudima kronično nedostaje tolerancije. Riječ koju ne bi trebali ni poznavati jer bi trebali biti tolerantni po defaultu. Tolerancija. Pitam se zašto je to toliki problem. To je tako mali korak. Jedan. Mali. Za početak i kao temelj.
I believe, da će bezdušni u osamnejsti krug pakla. I believe i smiješni su mi u svojoj svakodnevnoj jurnjavi za materijalnim, ispunjavajući samo trenutačne i niske strasti, gubeći pritom komadić po komadić u vjeri i rođenjem danog nasljedstva duha. Vjerujem da treba razmišljati dugoročno jer ovo nije sve. Odnosno, vjerujem, nije prava riječ, ja to osjećam, a kad osjećam, spoznajem da je to istina. A ako se i varam, ako sam u skroz krivom filmu, nije li bolje dobrotom si olakšati ovaj potencijalno jedini život.
Objavljeno u 08:48 • Komentari (5) • Isprintaj • #
