ponedjeljak, 15.04.2013.
Postoje ti neki događaji u životu koji se urežu u pamćenje. Uglavnom oni koji su bili najintenzivniji, oni koji su nas usmjerili. Promijenili na bolje ili na gore. Ili mislimo da nisu učinili nijedno, a u stvari... možda baš jesu.
Bio je taj neki lijep dan. Kao ovaj. Kada sam kao i mnoge slične dane zaključila da je besmisleno sjediti u školskoj klupi i buljiti kroz prozor kontemplirajući kako još jedan prekrasan dan prolazi a ja ga ne mogu doživjeti. Već molim boga da me onaj za katedrom ne zaliže u imeniku. Stoga sam radije sjela na klupu u parkiću čitajući neku totalnu razbibrigu za klince (čini mi se Yankee da dvoru kralja Arthura) da mi prođe vrijeme. Obzirom da sam znala biti mamac za razne čudake i osobenjake, i ovaj put mi se prikrpao neki lik... bradat, kosat, odrpan, relativno mlad, žicajući cigaretu.
- Džizi. - predstavi se lik
- Džizi?
- Da, jer ličim na Isusa.
- Aha. Stvarno, dobro ti stoji.
- Šta čitaš?
- Ma neku bezvezariju... - sad me već bilo sram pred Isusom jer ne ćitam nešto pametnije i produhovljenije. Čak se ni ne zekam, fakat me iz nekog razlog bilo sram. (Ne jer sam zabrijala da je lik stvarno Isus, i ne ova scena nije bila u parkiću pred bolnicom Vrapče... iako imam i takvu priču).
- Znaš šta pročitaj?
- Hm?
- Kastanjedu.
- Molim?! - uopće nisam uspjela klasificirati to što sam čula u ime, naslov, hranu, instrument...
- Kastanjeda. Nisi čula? Karlos Kastanjeda. To čitaj.
- Okej. Hvala Džizi.
- Jel bi mi išla užicati cigaretu?
- Ne.
Potencijalno je ovaj razgovor bio duži i neznatno zanimljiviji ali obzirom da se odvijao prije 15-tak godina teško da ću se sjetiti detalja. Ali, zapamtila sam Kastanjedu. I pročitala. Sve. I nisam znala što da mislim o tome. Znam samo da me izuzetno zainteresirao pejotl, koji me i dan danas u stvari zanima. Hrpu stvari nisam razumjela, kao recimo, što znači "živjeti kao ratnik", "biti uvijek spreman". Sad razumijem, ali ne znam kako da primijenim. I sad shvaćam da o nekim stvarima u životu nikad nisam razgovarala s nekim, jednostavno, jer nisam naletila na nekog s kim bih mogla porazgovarati o istinitosti ili neistinitosti Kastanjedinih iskustava. Kao što je to možda bio crazy madafaka Džizi. Istina je da je "providnost" u hrpi slučajeva servirala mi situacije koje sam htjela iliti sama sam si prizvala određene situacije. Da mi je još znati kako.
Razmišljam kako je bilo lijepo nekad, onako mlad i relativno bezbrižan, razglabati o čemu god mi je palo na pamet a da me nitko ne gleda kao pomanitalu.
Razmišljam kako čovjek lako potisne i prilagodi se i ne priča o nekim stvarima da ne bi bio lud. Naivna sam pa se moram podsjećati koliko je na cijeni konformizam, laž, netalasanje, cinizam, grubost a koliko iskrenost, dobrota, prihvaćanje.
Zamišljam ... nešto drugo. Suradnju kroz koju se ljudi duhovno razvijaju, umjesto ove duhovne žabokrečine, ružnih emocionalnih kriplova, spodoba, zombija. I evo, već sam za dijagnozu.
Ne znam. Ništa ne znam. Samo zamišljam što bi bilo ljepše, bolje, pametnije, tamo gdje se neću osjećati loše, čak ni povremeno. Samo zamišljam, pa možda prizovem.
I kažem sama sebi samodopadno, kako je ovaj moj mali lik jako dobro odlučio kada je mene izabrao za mater.
Objavljeno u 11:56 • Komentari (1) • Isprintaj • #
