LuMbArAjKa
27.03.2008., četvrtak
tužno ali istinito
Evo nije me bilo par dana jer san razmisljala dali da ovaj post davno napisan objavin odi ili ne.. Pa kad san skuzila da isto kroz ovaj blog tjedno prođe nemal broj ljudi (a od toga dosta i mojih sumjestana) odlucila san se stavit i ovo..opet potegnut davno povucenu temu...:Lumbarda je malo mjesto na istočnom rtu otoka Korčula i općina Dubrovačko – neretvanske županije. Zanimljivom je čini živopisan krajolik, razvedena obala i kristalno čisto more koje je okružuje, pješčane plaže koje su rijetkost na Jadranu, bogata povijest sačuvana u pisanim dokumentima starim više od dva tisućljeća, blizina prekrasnog grada Korčule, sjenoviti maslinici, izvrsno vino od sorte grožđa koja odbija uspijevati igdje drugdje, sačuvani narodni običaji i gastronomski specijaliteti domaće kuhinje…Ovako bi vjerovatno započimala priča da namjeravam pisati o zlatnoj strani medalje ovog prekrasnog mjesta no nažalost na ovo me nije nagnalo ništa ni približno lijepo. O ovome o cemu cu sad pisat narađe bi volila ne pisat al kad se ne mogu iskljucit iz ove teme i pravit se da mi se to ne događa. Trudit cu se pisat sto vise knjizevno da me sto vise vas razumija… Na južnoj strani otoka Korčule, u mjestu Lumbarda, pokraj predjela zvanog «Glogovac», nalazi se «Kokojevica» - odlagalište smeća. Priča ne bi bila ni približno tužna da se radi o kontoliranom otpadu. Smeće tamo ne odlažu građani Lumbarde već i građani okolnih mjesta. No na «Kokojevicu» se gleda kao na «Lumbarajski problem». Problem započinje tamo gdje i prve vreće smeća ali nažalost ne završava na istom tom području. Smeće se odlaže na hrpu niz padinu brežuljka i pun ga je brežuljak od samog vrha do dna, točnije do stijena, nedaleko od mora. No u mojoj mladoj glavi vrti se ovakva priča: Sunce prži «koktel» plastike, stakla, gume, papira, lijekova, ostataka hrane…Opasne tvari isparavaju u nebo i od tamo u obliku kiše padaju u bunare s vodom koju velika većina mještana pije, kupa se u njoj i slično. Osim toga pada na to isto smeće, ispire ga te odlazi u more iz kojeg ti isti mještani love ribu i prehranjuju svoje obitelji. Maslinici koji su u neposrednoj blizini rađaju plodove od kojih se pravi maslinovo ulje kojim začinjavamo gotovo svu hranu. Kod svog izgaranja i isparavanja oslobađaju se kancerogene tvari….Tu ja osobno pronalazim razlog sve češćeg obolijevanja ljudi na tom području od bolesti poput karcinoma. No ni to nije sve. Već neko poduže vrijeme (da se ne sluzim izrazom godinama) u srži te hrpe smeća, pod svim tim vrećama gori. Da, zapalilo se i od tada ulicama, maslinicima, šumama tog prekrasnog mjesta, pred vlastitim kućama i vrtovima osjeća se neugodan miris koji udišemo, čista odjeća se suši na zraku i kasnije još više zaudara. Istina, miris nije svaki dan istog intenziteta jer različiti vjetrovi pušu ali mislim da ste shvatili što želim reći. Ako na internetskim pretraživačima ukucate pojam «Kokojevica» otvoriti će vam se mnogobrojni dokumenti koji govore o sanaciji i zatvaranju tog deponija da ne govorim da većina tih «obećanja» uz sebe ima datume poput «do 2007. godine…»( samo cu podsjetit danasnji datum je 26.03.2008) . Pa tu se spominju i nekakva otvaranja i prekvalificiranja u golf terene no mještani Lumbarde i okolnih mjesta vjerujem bili bi prezadovoljni i sa zatvaranjem te sanacijom. Istina je da takvi pothvati koštaju mnogo ali recite mi može li se novac mjeriti sa životom i zdravljem čovjeka. Sa slobodom. Pitate se o kakvoj slobodi sad pričam? E pa pričam o slobodi da izađete pred svoju kuću u svoj vrt bez da udišete smrad dima s Kokojevice, o slobodi da bez straha i dalje šećete obalom Glogovca, maslinicima Lumbarde. Slobodom da domaćim maslinovim uljem dobivenim od plodova koji uspijevaju u neposrednoj blizini smetlišta začinjavate hranu, da prestanete živjeti u strahu od oboljenja, bilo vas, vaše obitelji, prijatelja, sumještana, kad znate da su slučajevi oboljelih od karcinoma u vašem mjestu u porastu zadnjih nekoliko godina. O ovome bi mogla pričat satima, danima…A velika većina šuti. Zašto???Upomoć! Evo u ovom kratkom postu samo sam željela iz sebe izbacit (bar dijelom) ovu zabrinutost, strah ili kako da ovo sve nazovem. Da mi ne bi netko rekao da se samo žalim, ja sam spremna da napravim nešto, pa makar i puhnem u žeravu na ovaj način da se vatra upali. No ne bilo koja već vatra u našim srcima dragi sumještani. To je naša Lumbarda! |
23.03.2008., nedjelja
SRETAN USKRS
|
Svima onima koji slave ovaj najveći kršćanski blagdan želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka Ukrsli Krist donese svjetlo u vaše domove i među vaše obitelji! Živjeli!! |
19.03.2008., srijeda
jedna lipa novitada...
|
Sutra 20.03. 08. U Lumbardi se otvara renovirana butiga Studenac Lumbarda 72. Govoru da je sa puuuno veca i da će bit svacega unutra. Da je sa pravi mali šoping centar.Otvaranje je sutra u 9.00 suri pa svi koji ste u Lumbardi ili blizu nje, navratite...Šuška se da će bi i folklor i mužika, da će bi i za se potrata a i da je svaki 100 račun gratis:):):) Pa uvelicajmo i to ko može:) Dobar provod zeli vam vasa Lumbarajka |
16.03.2008., nedjelja
Post iz moga dnevika
Ti dan….Ti dan mi je tako osta u glavi. Kogo bi reka da je nista posebno ali meni….meni je stvarno nikako bi lip. Bila je Subota, dažilo je. Ti san vikend taman dan prin dosla doma. Nisan u petak izasla ali isto san ostala malo duže u posteji. Znate onaj osjecaj kad dojete doma u svoju posteju nakon sto vas par dana ili miseci ni bilo. Pogledala san na orloj, bilo je 10 minuti pasalo 9. U kamari ispod vrati (baš kako i na jacobs reklami) već mi se bi zavuka vonj šuga za lazanje sto je mater parićavala (a ja puno volin stogo lipo izi). Ma da bi mogla oci otvori i progleda, da bi mogla poče normalno funkcionira valo se prvo skontra s kupatilon, vodon i cetkicon za zube. Još uvik cilu kuću drži oni vonj iz kuhinje. Može bi ga kogo drugi nebi bi osjeti ali ja koja san na vikend dosla doma na materinu spizu nakon setemani i setemani studenske prehrane…mislin da van ne treban daje pretjerano objasnjavat iako niste svi od onih koji dile istu sudbinu J … Cak se tocno sjecan i sto san za dorucak izila (cak san doruckovala za razliku od kad se inace dignen i od priše za po u skulu jedva da i sva libra uzmen). Dva tosta od sira i šunke i sok od domaćih mandarini iz sela sto hi je mater bila iscidila. Po dorucku san se uhitila redi svoju kamaru. Napuni se svacega u njoj kako mene nema ukucani ko samo «privremeno» odlazu unutra stvari koje trenutno smetaju po kuci. Usto je doslo i po ure popodne. Servirala san trpezu dokle je mater zavrsavala rucak i salatu. Sili smo za trpezu i svi skupa rucali. Nema one gužve, one vike, klapanja pijatima ko kad san gori i jin s kolegama..heheh…Napokon mir! Po rusku je kogo se na televiziju kogo izasa a ja san ostala raspremi sve to. Ma nisan se ni tun puno zadrzala.Obukla san kabanicu i izasla nadvor. Putila san se pu pržine. Kiša je lagano padala, ali ni mi smetala, po putima ni bilo nikoga, ni to mi ni smetalo. Mozda mi je cak i odgovaralo jer mi je prija oni niki mir. I tako šetan ja svoj rucak i za tren san na Pržini. Nekako zamisljena, neznan ni ja u što, uopce nisan primjetila da san pasala kroz Žal, kroz poje, mimo crkvicu Sv. Križa i došla na plazu. A tamo….ajme judi koja lipost, odmor za oci i dušu. Iskljucena iz materijanoga suvremenoga svita prepustan se svun onun przini, zemji, alojima, moru, vitru i ponekun tici sto se bori s vitrun. Iskljucila san mobitel i tonen u mastu da san i ja oni galeb sto je doša gori od pravca fosa i mlati krilima kontra vitru, kupaju ga kapljice sto mora sto kise koja pada ali on se i dalje trudi. Prileti je cilu plazu i odleti pu Lučice. Kad se i prirodne sile okrenu protiv tebe ostaje ti da se potrudis i boriš za ono što hoćeš. Eto točno tu volju želim i dalje zadrzat u sebi. Odjednom se budim iz te mašte, točnije budi me zvuk auta koje se došlo okrenut na pržinu, vidit valove, zagrli se ili sto vec. Nisu me vidili, ali i boje, jer bi inace znali ko je njih vidi pa hi sa ode spominje (biće in se sa i štuca). Ka su isli ca ja san se uputila pu doma puten pu Bilin zala. Pasala san i mimo kulu. Kulu koja tone svakin danom sve dublje u muljovito tlo ispod nje. Pantin je ko dite, puno vecu, a i kroz vrata san mogla lakse ulist. Sa ce niki rec pa zato sto si bila manja. Ali ni samo zato, istina je da ona tone, svi znamo. Čak i s njoj osjecan niku povezanost jer što ja više resten i gren gori ona tone i gre doli. Točno ko na vagi, na klackalici ili cemu još. Cin san dosla prid Sv. Križ vec je manje puhalo a i kiša je prestajala. Iskrojila san ti put do doma di me ceka niki drugi vonj nego jutros. Mater je ucinila pancerote, Još nisto sto me vezalo za doma i za vrime ka san bila manja. Ope smo cila fameja bili skupa (baren dok smo to izili) i drzali ćakule. A po veceri su se oni stariji paricavali za po leć a mi mlaji za po vanka. Onda mi se u jednemu momentu ucinilo da se nakon ovakega dana u prirodi nisan još spremna vrati u gužvu, viku, smog tabaka. Veceras cu osta doma i naspa se. One koje san hotila pozdravi, javi cu in se sutra iza vele mise, a vanka mogu po i ka san gori. I onda san lipo posla pod tuš i u rekordnih 22.00 već san bila u posteju. Ni mi bilo potriba pjeva uspavanku da zaspin jer san bila tako opustena nakon moga jednostavno posebnog dana da san zaspala u roku od…ZzZzZzZzZ… |
12.03.2008., srijeda
U prošete kroz Lumbardu
Kad ti Donje Blato proješ,Tu prid Javič brzo doješ. Jesi naš ili si tuji, Nema veze, hodi, uji. Tamo s liva kamen praši, ne brini se, to su naši. sveti Bartul s desna stoji, slobodno ki njemu poji. Od gorika ti ćeš vidi, Malo Račišće ti slidi. Čuvaju ga jer je malo, Krmača, Vrnik i sve ostalo. Igrališće i malu Gospu sad si proša, Da bi na raskrižje korte od sutivana doša. Ako draža ti je liva, Koludert je tvoja riva. Ko bi desno uspe moga, Vidi bi još puno toga. Zalešovo, Glavičicu, Pa niz Šerić niz ulicu. Ope si na glavnon putu, Do sad si pasa lipu rutu. Ka si mimo skulu pasa, I Žabnjak je pusti glasa. Centar sela, ti na Žalu, Vidiš jope jednu valu. Znan da si umoran al pusti sa pića, Poji naprid put Ražnjića. Simetrija sad tu ti je, Odma si me pita di je. Liva strana iza Tatinje stoji, A desna priko puta da ti rečen koji. Dunkle livo Glavica Vela i Mala, A na kontru Vela i Mala Postrana stala. I odjednom nigdi kuće, Kolo tebe samo pruće. Loze Grka slavnog vina, Od njega puca svaka stina. Imamo i maslinike, Ma to ću druge pute nike. Vina «Grka» vinogradi, Sto je svaki predak sadi. Na Bili Žal će te doni, Pa na Pržinu poni. Pržina pa seka nika, Ta je plaža naša dika. Grad pod moren ona ima, Rekli su nan preci svima. Na Ražnjić kad ti si doša, Znaj Lumbardu da si proša. S kampanela sv. Roka, Tuče ura u noć duboka. Za Lumbardu, Moraš priznat vila da je, A ovon điru ode kraj je. |
09.03.2008., nedjelja
To si ti, to san ja, to smo mi...
Lumbarajka....Znaju mi još često reć oni što me poznaju (kolege, prijateji, profesori, znanci...) a znaju kako se zove stanovnicu Lumbarde. Lumbarda - malo misto na istočnom dilu otoka Korčule približno 1 200 ljudi. Iako mi ta brojka ko maloj nikad nije bila jasna jer....Liti bi bilo krcato selo judi, krcate plaže Pržina, Bili žal, Ražnjić, u Lučicu ko zna za njenu lipost, na Parapet mladost, na Prvi žal dica, poj spomenik, na Koludert, u Mala Račišća, na Krmaču, pa i ona mista di domaći samo znaju i užaju kako što je Glogovac, Defora... Pa jope krcate ribarske veceri petkon, krcate folklorne i klapske večeri sridon, krcato prid dom ka bi svirala muzika za po zabala. Da ne govorin za sv. Roka i Velu Gospu. Ja koje su to fešte. Živi si ko mali da te mater i otac odnesu na Žal na bale, di ima čejadi...A zimi, kako da je niko izgasi letriku. Mlados utekla da se bori za obrazovanje u veće gradove ko sto su Split, Dubrovnik, Zadar, Rijeka, Zagreb... Ka nema mladosti i selo utihne pa izgleda nikako pusto. Ma ope ima onih sto gredu u skulu i na otoku pa daimanje žive, ali fali do onu 1200. Lumbarda... Ka se promislin boje, ma blago mi se. Fala ocu i materi mojun, fala starima što san baš tamo rojena. Puno tega to malo selo nudi. Da resteš zdravo, da igaraš rukomet, nogomet, da balaš folklor, da sviras u mužiku, i svasta. Istina svaka medaja ima dvi strane ali ako malo boje otvorin oči vidin da kogo nema ni ovo sto mi imamo i odma san sritnija. Nikako se u meni užeže oganj i zagrije me da ne pustin ni to malo sto imamo, naprotiv da se potrudin da to zablišći svojin sjajen i osvitli sve tamne strane koje su neizbježne. Nebi hotila puno se raspisa oj povijesti za prvi put, jer to ionako možete inac na sluzbenim stranicama, više mi je gušt o Lumbardi kroz moje oči. Kroz ono kako je vidin i kako bi je tila vidit. Sudbina me vec kroz skolovanje makla iz Lumbarde ali jon se svaki put sve radije varćen. Žensko san i ko zna jednega dana di cu stvori fameju, al samo znan da bi volila da mi dica budu resli ako ne u Lumbardi onda u sličnon mistu i na način na koji ja jesan. Toliko od mene za prvi put s novoga bloga. Pozdravja Vas Lumbarajka     |
