SJEĆAM SE…

Dali se u životu moramo pomiriti s tim da ustvari nikada nećemo završiti s osobom koju volimo? Dali sve spada samo pod ucjenu?

Sjećam se kako me je držao kraj sebe nije ispuštao iz ruku ljubio mi ruke i obraze, čupao za kosu u trenutcima strasti. Poslije bi samo otišao mislila sam ako neko nekog voli da ustvari poljupci moraju biti točno takvi, točnije toliko prekrasni i bezobrazni. Ne nisam ga mogla zadržati. Moram se pomiriti s tim da nikad u životu neću kraj sebe imati nekog kog ću stvarno voljeti i poštovati. Nazvati to nekim polu životom ili životarenjem, ali kad sam se god zaljubila u nekog brže bolje bi izgubila tu osobu…

Sad je sve jasno moram se pomiriti s tim da ljubav ne postoji, da je to psihička bolest ili samo ucjena. Mogu ga zvati slati poruke dozivat, zavijati na mjesec ili ne znam što jasno je da mi nikada nije ni bio u stanju uzvratit ni ljubav ni osjećaje kad sam bila sama i kad sam tražila od njega da bude tu on se zabavljao sa drugim ženama…

Ali zašto mi se sad svaki njegov poljubac i zagrljaj vrte po glavi, željela b zaboravit da postoji da je uopće ikada bio tu i sve te zagljaje i poljupce u kojima nije bilo jedne kapi iskrenosti, samo me iskoristio i odbacio kao staru krpu.


Ima li u čovjeku iti malo iskrenosti i ljubavi ako se javi svakih par mjeseci, pa se mjesecima i danima ne javlja? Ucjenjuje tim hoće li nazvati ili ne? Zar se tako ponaša neko ko kaže da te voli rađe ću biti sama nego vjerovat njegovim lažima.

Bacao je stolove u kafiću da mene poljubi, a danas mu ne mogu ni glas ćuti u telefonskoj slušalici!