AHH... TA TEŠKA PRILAGODBA

Dosadilo mi je bilo živjeti u maloj sredini, ali za iskreno sve brzo dosadi. Nekako sam htjela otići samo da odem da ne ostanem tamo gdje je sve podsjećao na mog gospodina fatalnog. Ne, nisam ga zaboravila nego sam krenula dalje misleći zaboraviti sve što je bilo ali svaki put i svaki dan ja osjetim i čujem kako dolazi kako vuk zavija. Nekako se nadam da će još jednom doći oboriti me s nogu, ali to jednom i zauvijek.

Nisam tražila ništa drugačije da bi stvar bila još gora našla sam nekog tko je jako sličan njemu, ali vidi ti vraga ne možeš imati nekog sličnog onom kom opraštaš sve i koliko god taj isti bio dobar ti ćeš i dalje patit za onim što te toliko puta povrijedilo i onim tko je toliko ti puta slomio srce.
Možda se nadam da ću jednom zaboravit, ali svaki dan se cujem iznova tog istog vuka kako zavija u podne ni više ni manje. I svaki dan je u dubini duše isti osjećaj... ZAŠTO SE NISAM VIŠE BORILA NEGO SAM OTIŠLA!!!