KLINGONAC

Od djetinjstva smatram da je on jedan savršeni muškarac sa svim svojim mušicama. Nekako uvijek smatra da je star. Prestar za mene, ali nisam ni ja više dijete. Jesam li prestara da bi još uvijek vjerovala da ta čudna, bezobrazna ljubav postoji? Bi li bi se trebala pomiriti s tim što mi se nudi to što je tako lako imati za sebe?

Zar tako bajke završavaju u stvarnom životu? Još sam djetinjasta po pitanju ljubavi. Uvjerena da pravi princ postoji onaj koji mirise na radionu onaj koji taj miris sa sebe ne može sprati koliko se god tuširao. Zar bi morala pristati na jednog gospodina. Možda je to sve samo zbunjivanje protivnika na najrazličitije načine.

Što očekivati od osobe koju vidiš skoro svaki dan u zadnjih 15 godina. Osobe koju gledaš kako se promijenio izgled kako su godine dodavale ožiljke na lice. Zar ta ljepota duše i srca ima toliko dublje značenje od onog divljeg i prekrasnog vrištanja na sredini ulice. Može li se netko toliko promijeniti?

Nekako su ti dobri samci postali komplicirani kao da vole više biti sami da im dobro društvo čine samo osobe istog spola sličnih interesa. Kao da tu ima određena nijansa povrijeđenosti i straha. Možda baš padam na te ljude ograđenih emocija. One za koje znam da će me povrijediti.

Ne mogu vjerovati da sve ovo neće ponovo završit na isti način?

Da li je to samo strah? Ne želim ga nazvati, ali i ne želim nazvati niti onog idiota koji me je tako puno povrijedio i zavlačio više od godinu dana. Je li išta drugačije ako se dvoje ljudi znaju godinama ili se tek upoznaju i zaljube?
Nekako je to sve ista stvar svejedno se dogodi da ti zalupi vrata, koliko god se nekog voljelo. Nekako sam sretnija bez tog da mi je do nekog stalo. Sretnija sam sama bez ikog osjećaji me samo tjeraju u melankoliju!