Lourdes: 1858-2008
12.08.2008., utorak
18. ''Pokora, pokora, pokora!'' (Gospa Bernardici prigodom VIII. ukazanja)
Čuli ste u prethodnoj propovijedi kako je proteklo osmo ukazanje Majke Božje sv. Bernardici u Lurdu dana 24. veljače. Rekli smo da je to jedno od najvažnijih ukazanja Bernardici, jer je tom zgodom Bogorodica pokazala koji je glavni cilj i svrha njezinih ukazanja: pokora! Tri puta je Gospa ponovila tu riječ Bernardici, tri puta je Bernardica sa suzama u očima ponavljala to mnoštvu okupljena svijeta. Zato se i mi, kao što smo prošli puta najavili, vraćamo na taj predmet. Prošli puta smo pokazali ukratko kako je potreba pokore čovječanstvu od početka svijeta, otkad je Adam pao u raju, tako jasno naglašavana kroz sve vjekove, da je ili lud čovjek koji to ne bi priznao, ili je tako duboko pao da se može smatrati izgubljenim, kad ostaje gluh na sve pozive dobrote Božje neka se vrati Bogu po pokori. Danas želimo ukratko pokazati načine pokore, kako nam ih prikazuje Sveto pismo i povijest sv. Crkve u ove dvije tisuće godina. Ona može biti izvanjska ili unutarnja. Ona se može vršiti ili za svoje vlastite grijehe, ili za grijehe naših bližnjih. Ona se može odabrati ili vlastitom slobodnom voljom, li može biti nametnuta od Boga, a čovjek je ponizno primi iz ruke Božje. Bila ona koje god vrste, ako se pravo vrši, uvijek je velika i sveta stvar u očima Božjim. Svi znate da je Bog biće svemoguće i da nema te sile, koja bi Njega mogla prisiliti na bilo kakvu promjenu Njegove svete odluke što ju je zasnovao. Ja ipak, pred nečim, kao da se i Bog mora sagnuti. Što je to? ''Srca skrušena i ponizna ne ćeš prezreti, o Bože!'' rekao je veliki pokornik kralj David, nakon što je teško sagriješio, ali se iskreno pokajao, i na neki način još do današnjega dana vrši pokoru po onom divnom psalmu, ''Smiluj mi se, Bože'' što ga je ispjevao nakon svoga grijeha. O, kad bi svi ljudi bili svjesni kako je divna i velika stvar u očima Božjim pokora! Onda bi trčali za njom još više nego što su oni lovci za zlatom po dalekim krajevima Amerike. Oni su, trčeći za zlatom, često umjesto zlata našli smrt, dočim iskrena po kora nikada nije prevarila čovjeka, nego mu je sasvim sigurno donijela ne zlato, koje moljac i rđa kvari, nego žeženo zlato, da se tako izrazimo, vječnoga i neprolaznoga života na nebu. 1. Pogledajmo barem u najkraćim crtama vrste pokore, da se oduševimo za njih i dademo slavu Bogu, a pribavimo spas dušama svojim i naših bližnjih. Rekli smo da pokora može biti izvanjska ili unutarnja. Dobra je i jedna i druga, ali je vrjednija unutarnja. Izvanjske su, primjerice, bile pokore za Adama i Evu: porođajne boli kod Eve, trnje i korov koji su nicali usprkos njihovu trudu i muci, znoju i umoru, koji je slijedio njihov rad da si priskrbe potrebno za život. Izvanjska je pokora za mladoga Jakova bila bijeg u daleku Mezopotamiju, žega po danu, studen po noći, mnoge neprospavane noći dok je hodio kao pastir za ovcama Labanovim i slično. Izvanjska je pokora za mladoga Josipa bila kad je kao bijedni rob morao služiti Potifaru ni kriv ni dužan, kad je oklevetan za tobožnji preljub i bačen u tamnicu, gdje je odsjedio dvije godine ni kriv ni dužan. Izvanjska je pokora bila za Samsona kad su mu Filistejci iskopali oči i naredili da okreće ručni mlin uz poruge dječurlije filistejske, on, nekad najjači čovjek i junak Izraela. Izvanjska je pokora bila za sv. Ivana Krstitelja npr. boravak u pustinji, bez pravoga stana, bez pravoga odijela, bez prave hrane, bez kreveta i tolikih drugih udobnosti što ih pozna ljudski život. Izvanjska je pokora za sv. Pavla Pustinjaka ili Antuna bio boravak u pustinji bez ikakve ljudske udobnosti, a uz mnoge neugodnosti, kao što su žeđ, glad, studen, vrućina. A onda, ako prođemo samo letimično povijest Crkve, naći ćemo nebrojene primjere izvanjskih pokora kod velikih svetaca i svetica Božjih. Kod jednih strašno bičevanje, čak svakodnevno, kao kod bl. Heinricha Susoa, kod drugih stajanje desetljećima na stupu, na suncu i studeni, vjetru i tišini, danju i noću, kao sv. Simeon Stilit. Neki su nosili na glavi krunu trnovu po primjeru Isusovu, neki su se mjesecima izlagali ubodima komaraca, kao sv. Makarije Pustinjak, neki je klečao na golim koljenima po čitave sate svaki dan u molitvi, neki si nisu priuštili više od jednog sata sna, neki su se dali zazidati u tijesnu ćeliju i tu su živjeli do smrti, kao sv. Abraham Kidunaja, neki su se znali prodati za roba da spase iz ropstva bližnjega, kao što je učinio sv. Paulin biskup, neki nisu nikada kušali mesa u životu, neki nisu nikada pili vina, neki su hodali bosi cijeli život. Samo Bog zna sve te brojne izvanjske pokore što su ih činili sveci i svetice Božje kroz stoljeća. Ali, je li sve to vrjednije od unutarnje pokore? Velika je pokora za sv. Vinka Paulskog bila što je šest punih godina bio ozloglašen pred svijetom kao tat, a bio je potpuno nevin. Ali on je šutio, sve dok nije Bog pokazao njegovu nevinost i pravoga tata. Velika je pokora za sv. Franju Saleškog, čovjeka sklona srdžbi, bila da se nikada ne da zavesti na čin srdžbe. Velika je pokora za sv. Ivana de La Sallea bila biti optužen i osuđen kao prevarant, a biti potpuno nevin. Ali on je strpljivo snosio svoju bol, dok se Bogu nije svidjelo da prokaže pravoga krivca. Samo još jedan mali primjer unutarnje pokore. Sv. Mala Terezija piše kako ju je snašla napast da pita svoje poglavarice o dojmu što ga vrijedni duhovnik samostana ima o njezinu duševnom stanju. Znatiželja zna biti silna napast. Pa ipak je svetica odrezala tu napast riječima: ''To je znatiželja, i ja ne ću ništa učiniti da saznam za taj sud svoga duhovnika. Ako Bog to hoće, On će to već otkriti.'' I nikada nije pitala. Vidite u očima svijeta možda sitnu stvar, ali veliku u očima Božjim, jer Bog ima drugo mjerilo nego ljudi. A sad si sami možete bar približno predočiti, koliko se tisuća prilika za takvu unutarnju pokoru pruža čovjeku svaki dan i gotovo na svakom koraku. 2. Pokora može biti za vlastite grijehe, ili za grijehe naših bližnjih. Za opsade Betulije sveta je udovica Judita bila odjevena u pokorničku haljinu, posula glavu pepelom, bacala se ničice na pod i molila Bogu. Za koga? Za svoje sugrađane, da ih spasi od propasti koja im je prijetila od Asiraca pod Holofernom. Za kralja Asvera bila je izdana naredba da se poubijaju svi Judejci i tako čitav jedan narod istrijebi s lica zemlje. Kad je to začula sv. kraljica Estera, koja je bila iste narodnosti, a žena sveta života, što je načinila? Dala se na pokoru za svoje zemljake da ih spasi. Skinula je sa sebe sjajno kraljevsko odijelo, odjenula odijelo tuge i žalosti. Mjesto miomirisa, posula je glavu svoju pepelom. Trapila je tijelo svoje postom, i molila tri dana i tri noći bez prestanka! Pokora za druge. Tako su činili kroz vjekove veliki sveci i svetice Božje. Sv. Franjo Ksaver proputovao je u deset godina čitavu južnu i istočnu Aziju u beskrajnim postovima, u bdijenju, u pogibeljima putova, u vrućini i studeni. Za koga? Za one siromašne pogane, da ih privede Bogu. Što li sve nije podnio za svoje bližnje sv. Franjo Asiški, sv. Ivan Kapistran, sv. Antun Padovanski, sv. Franjo od Jeronima, sv. Dominik, sv. Vinko Ferrerski, sv. Ivan Bosko, sv. Terezija Velika i sv. Terezija Mala, i tisuće i tisuće drugih! Vrlo je važna pokora za vlastite grijehe. Jer što bi nam koristilo ako sve spasimo, a sami propadnemo. Zato je rekao sv. Pavao Apostol: ''Trapim tijelo svoje i zarobljavam da, pošto sam drugima propovijedao, sam ne budem zabačen'' (1 Kor 9, 27). I tako vidite primjerice sv. Mariju Egipatsku kako je četrdeset godina činila tešku pokoru u pustinji za devetnaest godina svoga razbludnoga života u Aleksandriji, gdje je svojim nemoralom mnoge upropastila. Zato vidite kako je sv. Margarita Kortonska činila strahovitu pokoru za devet godina svoga besramnoga konkubinata kao djevojka. Zato vidite kako je sv. Angela od Foligna činila dugi niz godina silnu pokoru za ono nekoliko godina nepoštena života, kad se kao udana žena padala nedopuštenim odnosima. Slično i sv. Augustin. Slično sv. Jeronim. Slično tisuće i tisuće kroz povijest kršćanstva. 3. Pokoru možemo sami sebi nametnuti ili nam je nametne Bog, a mi je iskreno i ponizno primimo iz Njegovih ruku. Prva je obično lakša, jer čovjeku godi donekle da pokaže svoju snagu u vršenju pokore. Nitko nije naredio bičevanje blaženom Heinrichu Susou ili stajanje na stupu sv. Simeonu Stilitu, ili izlaganje ubodima komaraca sv. Makariju, ili nošenje trnove krune raznim sveticama, ili spavanje samo jedan sat na dan sv. Petru Alkantari, i tisuće sličnih primjera. Te je ljude na to potaknula ljubav prema Bogu i bližnjemu, da što više zadovolje bilo za sebe bilo za druge. Mnogo je teža pokora koju Bog nametne nekome. Pri tome nije važan ni naš vlastiti izbor ni naš ukus. Kad je Bog pripustio sramotu na sv. Vinka da bude ozloglašen kao tat, ili sv. Ivan de La Salle kao prevarant, i to čitav niz godina, to je bila vrlo bolna pokora. Vrlo je bolna pokora bila za mladoga Josipa u Egiptu ući u tamnicu kao besramni preljubnik, a ništa nije bio kriv. Vrlo je bolna pokora bila za onu čistu Suzanu u Svetom pismu ići na smrt kamenovanjem, kao preljubnica, a bila je potpuno nevina. Tisuće i tisuće sličnih pokora može stići tako čovjeka preko njegove volje u životu, i ako je iskreno prihvati, to je velika stvar, bila to sad bolest, kao četrdeset godina kod sv. Lidvine, bila to kleveta, bilo sumnjičenje, bilo što mu drago. Sve to ima golemu vrijednost u očima Božjim. Braćo, danas nam Bog, kad ljudi sami nisu htjeli da čine pokore, pruža tisuće načina pokore u svakodnevnom životu koji proživljujemo. Blago onome koji to shvati i koji pokoru od Boga poslanu iskreno prigrli, pogotovo ako je nevin! Trpjeti nevin zbog Boga, suho je zlato. Na tome počiva s miljem oko Božje i Majke Božje, koja je u Lurdu tri puta doviknula sv. Bernardici: ''Pokora, pokara, pokora!'' Austrijski župnik Leopold Arthofer napisao je u kalendaru za 1948. godinu St. Michaelskalender članak pod naslovom: ''Sto godina Lurda''. Bio je tamo više puta u životu, ali u ovom članku opisuje posebnu zgodu iz svoga života u vezi s lurdskom Gospom, koju je tako štovao. ''Na 11. veljače 1941., dakle na svetkovinu ukazanja Majke Božje u Lurdu, čitao sam svoju zadnju sv. Misu, a da nisam ni slutio kakav me teški križni put čeka, a koji sam morao započeti još isti dan. Par sati nakon mise uhitila me tajna policija Gestapo i bez ikakva sudskoga procesa odvela u grozni logor Dachau, gdje sam morao ostati do svršetka rata. Vidio sam tamo smrt nebrojenih ljudi. Već su me moji drugovi vidjeli u krematoriju jer sam bio samo kostur, kost i koža. Ali ja sam često molio u Dachau: 'Majko (Božja), Ti si me zatvorila (11. veljače), Ti me moraš opet oslobodit!' Neizmjerno mi se dugo pričinila vrijeme patnje. Ali blago onomu koji ima nadu! Par tjedana prije konca rata bio sam iznenada nakon jutarnjega prozivanja pozvan po imenu i kažnjeničkom broju uz povik: 'Otpušten!' Iz tamne luknje opet na jutarnje svjetlo, drugi put rođen, to je bio sadržaj mojih čuvstava koja su previrala. Baš sam htio s jednim paketićem proći kroz vrata u slobodu, kad me zaustavi neki logoraš Ciganin. U ruci je držao zamazanu krunicu koju je upravo našao. I on me upita: 'Druže, hoćeš li ovo?' Hoću li to? Siromašni Ciganin bio je za me kao glasnik s neba, koji me nije htio pustiti iz ovoga pakla bez jedne uspomene. Brzo sam stavio krunicu u džep i otišao. Kasnije sam krunicu temeljito očistio i točnije je pogledao. Našao sam na njoj medaljicu s natpisom: Servus Mariae nunquam peribit! 'Sluga Marijin nikada ne će propasti!' Majko Božja Lurdska, nisam se uzalud pouzdavao u te!''' [Župnik Arthofer zatim nastavlja:] ''Jesam li ja već kada doživio čudo? U Lurdu nisam, ali jesam na dan svoga dolaska kući. Bilo je već kasno navečer kad sam napustio vlak u Ennsu. U Ennsu me put vodio u gradsku župnu crkvu. Nijednoga čovjeka nisam primijetio u crkvi. Klečao sam potpuno sam kod pričesne klupe pred oltarom da u tihoj pobožnosti zahvalim Bogu što sam mogao ostati živ u Dachauu. Ovdje sam se osjećao neizrecivo siguran, opet kod kuće! Najednom počnu u pozadini tiho svirati orgulje: 'Milde Königin gedenke,/ Wie's auf Erden unerhört/Dass ein Pilger zu dir lenke/Der verlassen wiederkehrt!' Samo ova kitica, i onda je sve bilo opet tiho. Ja sam ustao, napeo oči da vidim tko svira, ali sve je bilo prazno u crkvi i na koru. Čudo? Ne znam. Na svaki način ja niti sam slikar niti izumitelj. Otad sam bio više puta u Lurdu da ondje zahvalim i molim.'' Tako ovaj župnik. Vidite li vrijednost zova Majke Božje i nakon sto pedeset godina: ''Pokora, pokara, pokora!'' Prošao je i ovaj župnik kroz tu školu. Ništa nije bio kriv, osim što je katolički svećenik. Pokoru mučnu i gorku prihvatio je svim srcem iz ruku Božjih za dobro svoga stada, svoje domovine, kojoj je sotona u obliku nacizma htio oteti vjeru u Boga, a s time i sve što je dobro i lijepo. Vidite da ga Majka Božja Lurdska, koju je štovao, nije ostavila samoga u tom mučnom izvršavanju pokore. Krijepila ga, jačala svojim majčinskim zagovorom i kad je bilo dosta, dovela ga kući živa njegovu stadu. Plodovi te pokore divni su danas za njegovu domovinu i narod, jer se može u slobodi klanjati Bogu i živjeti životom dostojnim čovjeka. Ako sav katolički svijet prihvati Gospin poziv, budite uvjereni da nije daleko čas kad će sav svijet odahnuti i izaći iz: pakla nemira i ropstva u slobodu djece Božje. Međutim, o plodovima pokore drugi put! |
