Lourdes: 1858-2008
30.04.2008., srijeda
9. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!
Čuli smo u prethodnoj propovijedi kako se Presveta Mati Božja prije sto pedeset godina ukazala maloj sv. Bernardici ukazala s krunicom u ruci, i kako je tu krunicu marljivo prebirala prstima dok je Bernardica molila svoju krunicu. Gospa nije molila niti Očenaš, niti Zdravomariju, niti Vjerovanje apostolsko. Rekli smo zašto. Tko je u nebu, taj gleda Boga licem u lice, a iznad svih, bez sumnje, Majka Božja. Vjera je stvar nas putnika na zemlji, koji moramo držati za istinu ono što je Bog objavio, a da Boga ne gledamo. Marija se ne može moliti sama sebi. To je stvar nas putnika na zemlji da se molimo i ponavljamo pozdrav Anđeoski Njoj, u kojoj je iza Boga sve naše ufanje, preko zagovora što ga ona ulaže za nas kod Boga. Očenaš nije potreban Njoj, koja uživa puninu nebeskih dobara, nego nama, putnicima u ovoj dolini suza, koji putujemo prema nebeskoj domovini da budemo jednoć i mi dionici nebeskih dobara. Za nas je Isus Krist učio apostole moliti Očenaš. Ali nešto ipak vidimo kod ovog prvog ukazanja Majke Božje u Lurdu. Što? Kaže nam sama svetica, kako je doživjela neizmjernu milost ukazanja: ''Gospođa me pustila da sama molim; prebirala je među prstima zrna krunice, ali nije ništa govorila, nego samo na svršetku svake govorila je sa mnom: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' Malo doduše riječi, ali puno sadržaja. Bogorodica je htjela reći da proslava Boga jest jedina zadaća i stanovnika neba i stanovnika zemlje! U tom pogledu oni moraju biti jedno srce i jedna duša, kao što su bile u času ukazanja Majka Božja i Bernardica, zajedno moleći: ''Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' 1. Možda se varamo kada kažemo da je proslava Boga jedina zadaća i onih na nebu i nas na zemlji? Ali uzmimo samo Knjigu Izaije proroka. Što čitamo ondje? Kada Bog predstavlja Mesiju, kao slugu svojega, izabranika svojega s uzvišenom zadaćom, kao pečat i potvrdu svemu što je rekao, on govori: ''Ja sam Gospod. To je ime moje. Časti svoje ne dajem drugome, slave svoje ne dajem idolima.'' (Iz 42,8) Što čine stanovnici neba? Ono što čitamo kod istoga proroka Izaije. Kad je bio pozvan u proročku službu, u jednom je viđenju vidio veličajan prizor u nebu: svemogućega Boga gdje sjedi na prijestolju uzvišenom i visokom. Pred njim su stajali serafini. Jedan je vikao drugome: ''Svet, svet, svet je Gospod Bog nad vojskama! Puna je sva zemlja slave Njegove'' (Iz 6,3) I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim su vikali, i kuća se napuni dima, kaže prorok. Tako su snažno vikali, a kao da su vikali zato da što bolje svojim glasom naglase isključivo pravo Božje na slavu, i apsolutnu dužnost svakoga stvorenja, pa i onih na nebu, da slave i hvale Boga. I kao potvrdu tome, gleda proroke u tom svom viđenju kako se trese hram, kao što se nekoć tresla planina Sinaj kad je Bog sišao da dade Zakon narodu izraelskom, da proglasi deset zapovijedi Božjih. I hram se, veli prorok, napunio dima kao što je nekoć planina Sinaj bila obavijena gustim oblacima kad je Bog proglašavao deset zapovijedi Božjih, ili kad se hram napunio dimom u času kad je Salomon kralj obnavljao posvetu divnog jeruzalemskog hrama. Sve je imalo poučiti čovjeka da je Bog biće beskrajnoga veličanstva, i da Njemu jedinome pripada slava, pa prema tome jedina prava zadaća stanovnika neba nije drugo nego slavljenje i hvaljenje Boga. Taj isti prizor proslave Boga gledao je u svome viđenju i sv. Ezekijel prorok, kad je ruka Gospodnja došla nad njega na rijeci Hobaru u zemlji Kaldejaca, gdje su tada Izraelci čamili u ropstvu, što je upravo bila kazna njihova otpada od Boga, kad su slavu, dužnu Bogu, prenijeli na smrtna bića, na stvorove. Da je proslava Boga zadaća stanovnika neba, to nam potvrđuje i sv. Ivan apostol i evanđelist u Knjizi Otkrivenja, gdje opisuje kako je gledao u viđenju ona četiri otajstvena bića pred prijestoljem Božjim, koja su pjevala dan i noć: ''Svet, svet, svet je Gospodin Bog svemogući koji bijaše i jest, i koji će doći.'' (Otk 4,8) 2. Ako je proslava Boga jedina zadaća stanovnika neba, može li biti druga zadaća nego proslava Boga život ljudi na zemlji? I tako su pravi ljudi to i shvaćali, i tako postupali. Zar nije Abel smatrao za najvažniji čin u svome životu prinošenje žrtava Gospodinu kada je palio Bogu u čast komade sala od prvina stada svojega (Post 4,4), makar ga je to stajalo života zbog zavisti Kajinove? I Kajin je ćutio u srcu dužnost prinijeti žrtvu Bogu, makar je iz zavisti, šo je žrtva Abela bila primljena od Boga, makar je iz zavisti ubio Abela. Zar nije Noa prinošenje žrtava Boga smatrao najvažnijom zadaćom u životu, da tako slavi i proslavi Boga? I tako ga gledamo iza potopa, čim se spustio s korabljom u kojoj se spasio, i čim se zemlja osušila, odmah je prinio žrtvu Bogu od svih čistih životinja i ptica na žrtveniku što ga je bio podigao (Post 8,20). Zar nisu prinošenje žrtava Bogu smatrali svojom najvažnijom životnom zadaćom sveti oni patrijarsi Abraham, Izak i Jakov? Zar nije na Sinaju sam Bog do u tančinu osobno naredio sve kako će narod izraelski dostojno slaviti boga prinošenjem žrtava? A što da kažemo kasnije o Samuelu proroku, o Iliji proroku, o Davidu kralju, o Salomonu kralju, o Zahariji, ocu sv. Ivana Krstitelja? O bezbrojnim drugima u narodu izraleskom? Kad je godine 1897. bio dovršen podmorski kabel između Bresta u Francuskoj i New Yorka u Americi, na svečanom otvorenju toga kabela predan je prvi brzojav sa francuske strane koji je glasio: ''Bratstvo''. Čekali su na odgovor iz Amerike. Nakon stanovitog vremena počeo je Morseov aparat kucati i odgovor je glasio: ''Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji, koji su dobre volje!'' – ono što su kliknuli i stanovnici neba, anđeli u svetoj Badnjoj noći, da se naglasi jednodušnost u slavljenju Boga i onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji. 3. A danas? I nehotice nam se svraća pogleda na kojih 3500 godina unatrag. Bog je sklopio svečani savez s narodom izraelskim na gori Sinaju. S jedne strane Bog se obvezao da će narodu izraelskom biti Bog, a to znači njegov otac, njegov hranitelj, njegov branitelj, njegov posvetitelj, njegovo sve. S druge strane narod se obvezao da će biti vjeran Gospodu Bogu svome, Njemu jedinome davati dužnu čast i štovanje, Njega slaviti čitavi svojim bićem, i kao narod i kao pojedinci. A što vidimo kratko vrijeme iza toga? Kako se Mojsije nije vraćao četrdeset dana s gore, sabra se narod oko Arona i zatraži od njega: ''Hajde, načini nam boga koji će ići pred nama! Jer ne znamo što bi Mojsiju, čovjeku koji nas izvede iz zemlje egipatske.'' Aron, pritisnut sa svih strana, a u nadi da će sve konačno ipak dobro svršiti, zatraži od njih zlatne naušnice i ostali zlatni nakit. Nadao se da ga neće iz lakomosti dati. Ali se grdno prevario. Sav narod, veli Sveto pismo, brzo poskida svoj zlatni nakit i pred ga Aronu. On to uze, prelije i načini od toga zlatnoga nakita tele liveno. I što se dogodilo? Sav narod kao mahnit poviče: ''Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izvede iz zemlje egipatske''. I uzeše piti i plesati oko zlatnog teleta (Izl 32,1-6). Dužnu slavu Bogu prenijeli su na mizerni stvor, na tele od zlata. A nije li slično i danas? Koliki su se u (pret)prošlom stoljeću oduševljavali za Voltairea, Rousseaua! Njima čast i slava, a ne Bogu. Koliki za Hackela, Nietzschea, Comtea i slične? Njima čast i slava, a ne Bogu? Ali ne oduzima su Bogu dužna čast zlatnim teletom samo na jedan način. Zar je lakomac puno bolji od oholice? Zar je bludnik puno bolji od lakomca? Zar je zavidnik puno bolji od bludnika? Zar je pijanica puno bolji od zavidnika? Sve su to žalosni idoli zlatnoga teleta, pred kojima se pleše, a Bogu dužna čast prenosi se na mizerne stvorove u obliku ovoga ili onoga užitka, ali grešnoga užitka, bio on sad duhovne ili materijalne naravi. 4. Nije malu uslugu iskazala Presveta mati Božja kad se prije sto pedeset godina ukazala u Lurdu maloj sv. Bernardici i prebirući krunicu u ruci s njome zajedno izgovarala: ''Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!'' Ujedinili su se u taj čas na svoj način nebo i zemlja u jednoj pravoj zadaći jednih i drugih: u slavljenju Boga! Kolika pouka za nas! Pouka upravo danas kad je čitavo ljudsko biće na neki način usredotočeno samo na zgrtanje kukavnih zemaljskih dobara, koja prolaze kao sjena. Bog nam ne brani brinuti se i za tjelesna dobra. Pače, marljivi je rad i te kakav zakon u kršćanstvu, posvećen primjerom Isusa, Sina Božjega, Majke Božje i sv. josipa, primjerom najsvetije obitelji na zemlji. Ali je Isus označio i red kojim se treba ići: ''Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati.'' (Mt 6,31) Dajte najprije dužnu slavu Bogu, a Bog će se pobrinuti da vam neće uzmanjkati ono što vam treba za tjelesni živt i uzdržavanje. Francuski kanonik Barthas, koji je napisao ponajbolje djelo o Majci Božjoj Fatimskoj, opisuje u svojoj knjizi i trijumfalni put Gospina kipa po svim krajevima svijeta. Iz Portugala, zemlje fatimskih ukazanja, došao je kip u Španjolsku, u grad Bilbao. Milijuni ljudi po raznim su zemljama izlazili ususret kipu, da odaju počast neokaljanoj Majci Božjoj, da je iskreno i srdačno pozdrave, da joj se pomole u nevoljama i tijela i duše. Kad je kip došao u okolicu Bilbaa, svi su seljaci toga sela u znak počasti izašli na konjima ususret Gospi, jašući pred povorkom koja ju je pratila. Neki seljak imao je dva konja. On jedini nije dao konja za pratnju nebeskoj Gospi. Razlog? Jer da ima previše posla na svom posjedu. Ali desilo se nešto što je silno potreslo ljude. Iznenada, makar je prije bilo lijepo vrijeme, nasta oluja, grom zaori i ubije onom seljaku oba konja. Možda kazna Božja za uskraćenu čast Bogorodici? To zna najbolje Bog. Ali je za toga seljaka bila vrlo osjetljiva stvar. Ne samo da nije obavio onaj posao koji je kanio obaviti na račun iskazivanja počasti Majci Božjoj, nego je još izgubio i oba konja i bio predmet ruganja u ostalih seljaka, koji su sa svojim konjima otišli u povorku. ''Slava Bogu na visini!'' Tako nam dovikuje Majka Božja prilikom sto pedesete godišnjice lurdskih ukazanja. To je posao i glavna zadaća i stanovnika neba i stanovnika zemlje. Ako ljudi učine svoje prema Bogu, i Bog će učiniti svoje prema ljudima: usrećit će ih i na zemlji i na nebu. |
05.04.2008., subota
8. Zdravo, milosti puna! (Lk 1,28)
U prošloj propovijedi smo govorili kako su počela ukazanja Majke Božje u Lurdu prije sto pedeset godina, kad je Bogorodica, koja se pojavila na ulazu Masabjelske špilje, dala znak maloj Bernardici da joj se približi. Rekli smo da je ta Bogorodičina gesta simbolički poziv svemu grešnom čovječanstvu: ''Približite se k Bogu, i Bog će se približiti k vama!'' Na taj mili znak Gospin Bernardicu je minuo svaki strah, ali nije od uzbuđenja znala gdje se zapravo nalazi. Počela si je trti oči, kako sama opisuje, zatvarati ih i opet otvarati, a Gospa je mirno stajala na ulazu u špilju, odjevena u bijelu haljinu s plavim pojasom, bijelom koprenom na glavi, sa zlatnim ružama na bosim nogama, divna u cvatu najljepše mladosti. Smješkajući se, dala je maloj svetici razumjeti da se ne vara, da doista ima pred sobom živo ljudsko biće, premda s drugoga svijeta. Nato je Bernardica posegnula u svoj džep, izvadila krunicu, koju je uvijek nosila sa sobom, kleknula i htjela početi moliti. U taj čas opazi da i nebeska Gospa ima u rukama krunicu s bijelim zrncima i zlatnim lancem, koji je blistao kao i ruže na nogama. Tek kad je Gospa načinila znak križa, mogla se i Bernardica prekrižiti i početi moliti krunicu. Gospa je, veli svetica, prebirala krunicu među prstima, ali nije izgovarala niti Očenaš, niti Zdravomariju, niti Vjerovanje. Izgovarala je samo Slava Ocu. Tomu se ne trebamo čuditi. Nije mogla Bogorodica izgovoriti Vjerovanje, jer je to naša zemaljska krepost, kojom držimo za istinu ono što je Bog objavio, makar toga ne vidimo svojim očima. No, na nebesima blaženici gledaju Boga licem u lice, a iznad svih najbolje Presveta Djevica. Tamo gore nema više vjere, nego očevidnosti. Nije Bogorodica mogla izgovoriti niti Zdravo, Marijo, jer kako da se samoj sebi moli. Ta je molitva za nas koji putujemo u ovoj dolini suza, i koji tražimo njezinu majčinsku pomoć i zaštitu. Nije mogla moliti ni Očenaš. Ona u nebu posjeduje puninu svih dobara. Zato je Očenaš molitva onih koji tih dobara nemaju, a nužno ih trebaju i žude za njima, a to smo svi mi ljudi ovdje na zemlji. Za nas je Spasitelj ostavio ovu molitvu, a ne za blaženike u nebu. Ali jedno je Gospa ipak činila: cijelo vrijeme dok je Bernardica molila držala je krunicu u rukama. Zašto kad Njoj to ne treba? Očito zato da nam dade razumjeti koliko Bog i Bogorodica cijene ovu molitvu kod svoje djece na zemlji. Očito zato da nam dade razumjeti, kako pomno broji naše Zdravomarije, kao što je pomno prebirala pred Bernardicom krunicu u svojim svetim rukama. Očito zato da nam dade razumjeti kako na te naše Zdravomarije odgovara kišom nebeskih blagoslova i za dušu i za tijelo svojih štovatelja. Ona gesta Majke Božje prilikom prvoga ukazanja neprestani je poziv svima nama, da nikada ne prestanemo s molitvom: ''Zdravo, milosti puna!'' i ''Zdravo, Marijo!'' 1. Molitva svete krunice davno je već uobičajena u Crkvi katoličkoj. Prema legendi, njezin je osnivač sv. Dominik. U njegovo doba harala je u kršćanstvu u južnoj Francuskoj prava duhovna kuga, takozvani albigenzi (a i u našoj Bosni i Bugarskoj – bogumili). Oni su ponavljali ludi manihejski nauk što ga je tako sjajno već bio pobio sv. Augustin. Po toj ludoj nauci postoje dva boga: jedan je bog dobra, a drugi bog zla. Od prvoga potječu duhovi, od drugoga materija, koja je zla. Krist, po nauku albigenza, nije bio Bog, nego samo anđeo. Albigenzi su nadalje poricali opasnost pakla, uskrsnuće tijela, sakramente od Krista ustanovljene, vrijednost zakletve, svetost ženidbe i blagoslov djece i time, dakako, strahovito ugrozili i samu opstojnost ljudskoga društva. Svi su napori da ih se dovede k pameti bili naoko uzaludni tada se, prema predaji, svecu ukazala Bogorodica i pokazala prstom na tu zlu njivu: ''Ovo će polje tako dugo ostati neplodno, dok na njega ne padne rosa s neba.'' Ta rosa bila je molitva svete krunica. Bilo kako bilo s osnivačem krunice, sigurno je da je od vremena sv. Dominika krunica počela osvajati duše po svem katoličkom svijetu. A da je ta molitva od goleme vrijednosti pred Bogom, ne treba drugo nego pogledati što sude o njoj pape, napose onamo od sv. Pija V., za čijeg je vladanja, kao što je poznato, izvojevana ona sjajna pobjeda nad Turcima kod Lepanta, baš u isto vrijeme kad se u Rima molila pobožnost svete krunice. Posljednji veliki pape, Pio IX., Leon XIII., sv. Pio X., Benedikt XIV., Pio XI., Pio XII., nikada nisu mogli dosta nahvaliti vrijednost sv. krunice, i ne samo da su je širili primjerom vlastite molitve svaki dan, nego su je itekako unaprjeđivali svojim divnim enciklikama, od kojih je sam papa Leon XIII. izdao o krunici više od deset enciklika. I da se ne zaboravi golema vrijednost molitve sv. krunice pred Bogom, zato se evo Presveta Mati Božja javlja s krunicom u ruci male sv. Bernardice prije sto pedeset godina. Javlja se s krunicom u ruci malim pastirićima u La Saletti. Javlja se s krunicom u ruci sv. Katarini Laboure. Javlja se s krunicom u ruci na tolikim drugim mjestima. Nije li to sve dovoljna opomena i pouka za sve nas: krunice u ruke!? Neka ne prođe dan, a da je ne bismo izmolili, barem jedan dio! 2. Čuli smo kako je Bogorodica neprestano prebirala krunicu u svojim svetim rukama dok je mala Bernardica, klečeći na goloj zemlji pred Njom, pobožno molila svoju krunicu. Što je to? Što nam hoće kazati naša nebeska Majka Marija? Htjela je reći da dobro broji naše Zdravomarije, da Bog ne zaboravlja ni jedne naše molitve. Možda to ne vjerujete? Zar niste čuli povijest sv. starca Tobije, kako je bio vjeran Bogu sve dane života svojega? A Bog ga je stavio na strahovitu kušnju, tako da je izgubio sav svoj imetak, da je jedva spasio goli život, da je nakon tolikih dobrih djela, što ih je učinio pomažući bijedne i nevoljne, poučavajući neuke, pokapajući mrtve, da je nakon tolikih dobrih djela i potpuno oslijepio. Kakva strašna kušnja! Tobija nije klonuo duhom, nego je ostao i dalje vjeran Bogu. I Bog je preokrenuo njegovu sudbinu. Tobija je došao natrag do svega svog imetka, Bog je Tobiji vratio natrag i tjelesni vid, makar je nekoliko godina bio slijep. A što mu kaže anđeo Rafael kad mu otkriva tajnu njegove sreće? ''Kad si se molio sa suzama'', kaže mu anđeo, ''i pokapao mrtve, ostavljao objed i sakrivao obdan mrtve u kući svojoj i obnoć ih pokapao, ja sam prinosio molitvu tvoju Gospodu.'' (Tob 12,12) Jeste li čuli što govori anđeo? Znači da je dobro brojio molitve svetog starca Tobije. A zar bi Bogorodica mogla zaboraviti one Zdravomarije što ih njezina vjerna djeca iz dana u dan upravljaju k Njoj, svojoj nebeskoj Majci? To je nemoguće! I prebiranjem zrna svoje krunice u vrijeme prvog ukazanja maloj sv. Bernardici to nam činom potvrđuje. Broji, i te kako broji svaku našu dobru Zdravomariju! I to ćemo saznati, saznati točno kad se pojavimo na sudu Božjemu, i koliko smo ih izmolili i kako smo ih izmolili. Možda još ne vjerujete? Kad je sv. Petar apostol stupio u javnost i počeo propovijedati Evanđelje, živio je u gradu Cezareji u Palestini rimski satnik po imenu Kornelije. On je bio još poganin. Ali po prirodnom razumu, koji mu je govorio o vrijednosti dobrih djela, on je, kaže Sveto pismo: ''bio bogobojazan i pobožan, davao mnoge milostinje narodu i molio se Bogu bez prestanka.'' (Dj 10,2) Bog jednoga dana pošalje anđela k njemu da ga nagradi za njegovu pobožnost i dovede k svjetlu istine svete vjere kršćanske. A što mu kaže anđeo kad mu priopćuje nagradu? ''Kornelije, molitve tvoje i milostinje tvoje uzišle su k Bogu kao žrtveni dar.'' (Dj 10,4) Znači da je Bog točno brojio svaku njegovu milostinju, znači da nijedna molitva Kornelijeva nije prošla nezapaženom pred Bogom. Mislite da će nezapažene proći neizbrojene Zdravomarije koje mi jadni ljudi upravljamo k Majci Božjoj svaki dan? Sigurno neće! I to ćemo vidjeti u času smrti. Vidjeti i točno saznati i broj naših Zdravomarija i način kako smo ih molili. Koliki podstrek ovo brojenje zrna u Masabjelskoj špilji, što je gledala mala sv. Bernardica! Koliki podstrek da budemo revni u molitvi svete krunice! I opet pravilo: neka ne prođe dan, a da ne bismo izmolili barem jedan dio svete krunice! Makar i malo, ali sabrano, pobožno, iz dubine srca! 3. Što nam je još htjela reći naša nebeska Majka kad je držala u ruci krunicu u Masabjelskoj špilji, dok je Bernardica molila? Htjela je reći kako Bog i ona ne samo visoko cijene svetu krunicu, nego da ih i nagrađuju i obasiplju svakim blagoslovom, i zemaljskim i nebeskim. Zar nije obilno blagoslovila malu sv. Bernardicu? Onaj mir duše što ga je svetica uživala na zemlji vredniji je od svega zlata i srebra ovoga svijeta. A iza smrti? Kruna neprolazne slave nebeske, što je potvrdila i Crkva, kad ju je prije kojih osam desetljeća podigla na čast oltara kao sveticu. Zar nije blagoslivljala svoje štovatelje kruničare, vojskovođe, kao što je bio maršal Radetzky, Eugen Savojski, glasoviti vojskovođa u Tridesetogodišnjem ratu Tilly? Glazbenike, kap što su Haydn, Gluck? Liječnike, kao što je bio glasoviti profesor medicine Recamier? Učenjake, kao što je bio Ampere? Političare, kao što su bili O'Connell, Windthorst? Ali što da duljimo!? Svi razredi ljudi, bili oni učeni ili neuki, stari ili mladi, bolesni ili zdravi, vojnici ili obični građani, svećenici ili laici, svi, svi od reda iskusili su na samima sebi nebrojeno puta, kako je blagoslovljena molitva svete krunice i za ovaj kukavni zemaljski, a pogotovo za vječni život. Dakle opet, kad gledamo Bogorodicu s krunicom u ruci kako je prebire prstima u Masabjelskoj špilji prije sto pedeset godina: krunice, krunice u ruke! Pravilo neka bude: nikada ne smije proći dan, a da je ne bismo izmolili, makar jedan dio. Makar malo, ali sabrano i pobožno! Blagoslov neće izostati! Zašto? U vječnom gradu Rimu postoji prastara crkva koja nosi naslov Santa Maria di Trastevere. I ona je kardinalski titul, i njezin titular je prije pedeset godina bio poznati poljski kardinal Wyszynski. Prema tradiciji, tu je crkvu podigao sv. Kalist papa, kao prvu pravu crkvu sagrađenu u čast Majci Božjoj. Tu su crkvu stari Rimljani zvali ''Ad Fontem Olei'', ''Crkva kod izvora ulja.'' Zašto? Jer je, prema predaji, na dan Isusova rođenja u Betlehemu cijeli dan na ovome mjestu u Rimu izviralo fino ulje. Mi ne znamo ima li istine u ovoj predaji, premda Bogu ništa nije nemoguće. Ali jedno je sasvim sigurno, a to je da Presveta Mati Božja izvor svih nebeskih milosti za nesretno čovječanstvo na svoj način. Zašto? Jer se od Nje rodio, od Nje neokaljane Djevice, Isus Krist, čije ime sv. Bernard naziva s punim pravom ''oleum effusum'' – ''proliveno ulje.'' I kao što ulje svijetli, hrani i liječi čovjekovo tijelo, tako i milost Krista Gospodina, koga je rodila Djevica Marija, liječi dušu čovjekovu. Molimo revno krunicu, pa ćemo i mi iskusiti što znači biti ''ad fontem olei.'' To nam je osma riječ ili propovijed Majke Božje nakon 150 godina iz Lurda. |
