Lourdes: 1858-2008
12.01.2008., subota
3. On ipak nije Bog mrtvih nego živih. Njemu svi žive (Lk 20,38)
Čuli ste u Evanđelju kako su jednog dana došli k Isusu saduceji da ga kušaju. Bili su to ljudi koji su živjeli samo za ovaj svijet, ljudi za koje veli sv. Pavao apostol da im je ''bog trbuh, a svršetak propast.'' (Fil 3,19) Ti ljudi dođoše Isusu, i kako su tvrdili da nema uskrsnuća od mrtvih da Mu se narugaju, upitaše Ga: ''Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu." Isus im odgovori: "Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća. A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!'' (Lk 20, 28-38) 1. Kad se Majka Božja prije sto pedeset godina ukazala u Lurdu sv. Bernardici, onda samo maloj neznatnoj pastirici ovaca, kao da je progovorila glasom groma. I makar nije izustila ni jedne riječi u tom pogledu, progovorila je, rekosmo, glasom groma i maloj Bernardici i svim njezinim sumještanima, koji su bili svjedokom njezinih ukazanja, a kroz ovih sto pedeset godina milijunima ljudi i danas svemu čovječanstvu: ''Jest, Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Njemu svi žive!'' Eto, prošlo je više od 1900 godina od smrti Majke Božje. I kao toliko puta u svojim ukazanjima kroz povijest kršćanstva, tako eto i godine 1858., ona se živa ukazuje sv. Bernardici. Ne samo živa, nego sto puta sjajnija i življa, ako se tako može i smije reći, nego što je bila za svoga zemaljskoga života. I doista življa, jer se u tren oka otvara s nebesih visina u lurdskoj špilji na pogled ovome nevinom djevojčetu, a isto tako, kad hoće, nestaje u tren oka opet put nebeskih visina ili na bilo koji kraj svijeta, ako hoće tako volja Božja. Da je živa u nebu dokazuje milijunima ljudi koji su, iako je nisu gledali očima kao mala sv. Bernardica, imali svojim očima prilike gledati bezbrojna čudesna ozdravljenja, neprotumačiva po svjedočanstvu prvih liječničkih stručnjaka po naravnom redu, dakle po sudu Crkve samo po vrhunaravnoj sili, u ovom slučaju Majke Božje, kao djeliteljice milosti Božjih, posrednice svih milosti. Isus je pokvarenim saducejima, ako hoćete, dogmatski obrazložio da je Bog naš Bog živih, pa njemu svi žive. Majka Božja je svojim ukazanjem u Lurdu, kao i toliko puta kroz povijest kršćanstva, u praksi pokazala da je to istina, jer eto, ona, koja je prije više od 1900 godina umrla na toj zemlji, opet silazi na zemlju živa, življa, ako hoćete, divna i sjajna kao nikada prije. I sveta Crkva nam je to preko usta vrhovnog poglavara Crkve prije pedeset osam godina sjajno potvrdila, kad je proglasila da je Majka Božja i dušom i tijelom uzeta na nebo, s tijelom dakako živim, a ne mrtvim. 2. Braćo i sestre, mislite da su saduceji u vrijeme Kristovo bili jedini koji su nijekali uskrsnuće od mrtvih? Nipošto. Nalazimo ih manje-više u svim vremenima, iako je razum svima govorio da mora biti neka razlika između čovjeka i obične životinje. Što su bili oni ljudi u vrijeme općeg potopa nego kruti materijalisti? Zar nije i njima bog bio trbuh, kako veli apostol, kad su svu sreću nalazili samo u jelu, pilu i putenim užitcima, zbog kojih ih je Bog istrijebio s lica zemlje. Što su drugo bili oni graditelji babilonskog tornja nego materijalisti koji su vjerovali da će samo preko tornja koji sagrade ostati uspomena njihova kod potomstva, inače se sve briše? Šti su bili drugo nego kruti materijalisti oni stanovnici Sodome i Gomore koji su se podali bludnim, i to neprirodnim užitcima, u tolikoj mjeri da ih je Bog zastrašujućim sudom ognja i sumpora istrijebio sa zemlje? (Post 19,1-29) A onda ovamo od saduceja do naših dana, koliko puta su se ti saduceji ponovili, samo u drugoj boji! Zar se puno od njih razlikovao car Neron ili razbludna egipatska kraljica Kleopatra? Ili Voltaire, ili anarhist Faure i toliki drugi? Jer, što da duljimo, kad je poznata stvar da barem praktičnih, ako ne toerijskih materijalista, ima mnogo. Nije li itekako velika propovijed ukazanja Majke Božje u Lurdu prije sto pedeset godina? Kao da nam dovikuje, rekosmo, glasom groma: ''Djeco moja, oprez! Bog je Bog živih. Njemu sve živi. Ne dajte se zavarati lažnim parolama, blistavim frazama, da otpadnete od Boga živoga i podate se grešnom životu koji svršava vječnom propašću! Pogledajte i vidite da ja, vaša nebeska Mati, nisam mrtva nego živim i živjet ću uvijeke. Živjet ćete i vi, ako i umrete, i živjeti uvijeke, ako ustrajete u vjernosti Bogu živome.'' A onda, braćo draga, zar ne bi bila vječna sramota da mi, koji smo kršteni i odgojeni u svetoj vejri katoličkoj od najranijih dana, nasjednemo ovako plitkoj nauci, kao što je materijalizam? Znate li što kaže na jednom mjestu bivši rektor bečkog sveučilišta dr. Hyrtl? ''Iz ponosnog gospodara svega stvorenja'', veli on, '' biva čovjek u materijalističkoj znanosti samo jedan anatomski preparat, šačica dobrog gnojiva za njivu. On nije tada više nego prvi sisavac među stvorenjima, ali u gorem položaju nego njegovi srodnici, jer mora još učiti trpjeti bez utjehe, jadikovati bez nade u spas, i ako nije poznavao sretnih dana, zdvojiti i umrijeti bez ufanja.'' Kako ponizujući nauk za čovjeka! I još će više biti, kada se s napretkom znanosti dokaže apsolutna neosnovanost. Napredak znanosti ne ide u prilog materijalizmu, nego kršćanstvu, što je i razumljivo, kad je Bog izvor i znanosti i vjere. Zato je mogao veliki Luis Pasteur napisati već prije više od stoljeća one značajne riječi: ''Svijet će se jednog dana smijati nad modernom materijalističkom filozofijom. Što više proučavam narav (a Pasteur je sigurno dobro prodro u nju, kao što znamo), to više stojim začuđen i zadivljen nad divnim djelima Stvoriteljevim.'' 3. Neka je tisuću puta hvala našoj nebeskoj Majci za pouku koju nam je dala svojim ukazanjem u Lurdu. ''Bog naš je Bog živih, a ne mrtvih. Njemu sve živi!'' Prije sto pedeset godina, 28. veljače dogodio se u Lurdu dirljiv prizor koji je potvrđivao vjerodostojnost ukazanja u času kad je vlast toliko napadala i progonila malu sveticu. Jedan siromašni radnik imao je dijete, dvije godine staro, bolesno i kržljavo, iscrpljeno dugotrajnom groznicom, i konačno na umoru. Otac je stajao miran u svojoj žalosti, dok je majka beznadno gledala kako joj umire dijete. Jedan je susjed iza samilosti pripravljao lijes u kojem će pokopati dijete. Oči djeteta bile su već posve staklene, malo tijelo ležalo je posve ukočeno i nije se više moglo opaziti diše li ili ne. ''Mali je umro'', uzdahne žalosno otac. Neka dobra susjedi ponudi majci i ocu neka mirno sjede kod vatre, a ona će maloga spremiti za pokop. Ali majka djeteta kao majka, nije se mogla smiriti. Najednom ustane, uzme svog sinčića u naručaj i krene s njime van prema lurdskoj špilji uz riječi: ''Nije umro, ozdravit će mi ga Blažena Djevica iz špilje.'' Muž ju je htio zaustaviti, ali se nije dala i ode sa zamotanim djetetom. Bilo je oko pet sati. U to doba bilo je već više stotina ljudi oko špilje. Jadna se mati vukla na koljenima prema špilji do vrela, koje je bilo poteklo na Bernardičinu riječ, a tek kratko vrijeme prije, kad je Bernardica prstima kopala po tvrdoj zemlji na Bogorodičin zahtjev. Radnici su bili proširili rupu što ju je Bernardica bila načinila prstima. I jadna mati, kad je dopuzala na koljenima do te rupe pune vode, odmota dijete i baci ga u studenu vodu. Kad su ljudi vidjeli taj prizor, povikali su: ''Poludjela je, hoće da ubije dijete!'' ''Pustite me'', reče siromašna mati, ''ja ću učiniti što mogu, blažena djevica će učiniti ostalo.'' I za četvrt sata izvadila je dijete iz one studene vode. Dijete je bilo ukočeno kao lješina. Ona ga brzo odnese kući i stavi opet u krevetić. ''Pa zar ne vidiš'', reče joj muž, ''da je dijete mrtvo?'' ''Nije mrtvo'', odgovori majka, ''Blažena će ga Djevica ozdraviti.'' I čas iza toga, majka sva sretna zaviče: ''Diše!'' I zbilja, dijete je disalo i zaspalo tvrdimo snom, tako da se tek drugog jutra probudilo. Odmah je zatražilo hrane i stalo slasno jesti. Dijete je bilo potpuno zdravo, i ne samo da nije imalo nikakve groznice, nego je izgubilo svaku kržljavost i prvi put u životu prohodalo. Ne samo to. Kad se slavila pedesetogodišnjica lurdskih ukazanja, u Lurdu su uz običajne procesije, koje su grnule sa svih strana, priredili i drugu neobičnu procesiju: procesiju od oko 350 ljudi što su ozdravili od neizlječivih bolesti. Među prvima je stupao sa zastavom u ruci i ovaj dječak, Justin Bouhojorst, koga su smatrali mrtvim, a mati ga je u tuzi, ali puna vjere, bacila u mjesecu veljači u ledenu vodu u špilji, u kojoj je ostalo petnaest minuta. Tri liječnika, koji su dijete poznavali u bolesti, potvrdili su potpuno izlječenje dječaka, mimo svih naravnih zakona, a najbolje ga je, nakon skoro pedeset godina, potvrdila ona neobična procesija u Lurdu, u kojoj je on nosio zastavu. Braćo, Bog naš je Bog živih. Njemu sve živi. To nam je Bogorodica potvrdila svojim ukazanjem u Lurdu, a na opipljiv način, rekli bismo, i ozdravljenjem ovog jadnog djeteta. Mislite da su Bog i Bogorodica danas manje moćni? Sigurno ne! Danas, kad materijalizam upire sve sile da ubije vjeru u našim dušama u prekogrobni život, ne zaboravite pouke koje vam daje Majka Božja svojim ukazanjem u Lurdu prije sto pedeset godina. Bog naš je Bog živih, a ne mrtvih. Njemu sve živi. Njemu žive vaši djedovi i pradjedovi, makar su već istrunuli u grobu. Njemu žive vaši očevi i majke, makar su već istrunuli u grobu. Njemu žive vaša braća i sestre, makar su već istrunuli u grobu. Njemu žive svi sinovi i kćeri našega naroda, ma gdje mu drago završili život. Jamstvo je za to Isus Krist, koji govori: ''Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u me, ako i umre, živjet će.'' (Iv 11,25) A ono što je Isus rekao, tako nam sjajno potvrđuje Majka Božja svojim ukazanjem u Lurdu prije sto pedeset goina. Slijedimo njezin glas, a ne glas lažnih proroka! |
03.01.2008., četvrtak
2. Ponizite se pod silnu ruku Božju, da vas uzvisi u vrijeme pohoda (1 Pt 5,6)
Kad je prije sto pedeset godina, prigodom osmog ukazanja Majke Božje u Lurdu bilo već prilično jasno da se ne radi ni o kakvoj prijevari, nego da je posrijedi viša sila, našao se ipak neki konjanički stražmeštar koji je htio biti pametniji od svih tamošnjih ljudi, koji su se u velikom broju sabirali u času kad je Bernardica, mala svetica, dolazila da opet čuje Gospinu poruku. I već je djevojčica bila na koljenima i u ekstazi (ushićenju), kad se taj prostak kroz narod progurao do nje i surovo joj dovikne: ''Dakle, što ti tu radiš, mala komedijašice?'' Bernardica se nije ni ganula jer ju je Gospa, koju je gledala, kao prikovala na mjestu. To je ovog žandarskog konjaničkog stražmeštara smelo, i ne znajući što bi, okrene se i dobaci uvredljivu riječ brojnom narodu (koji je pobožno pratio djevojčicu u njenom više anđeoskom negoli ljudskom stavu, kako kleči pred Bogorodicom): ''Pa neka netko kaže kako je moguće da se danas, u 19. stoljeću, događaju ovakve gluposti.'' Nekoliko radnika, koji su među brojnim svijetom bili prisutni i svjedoci ove prostote, pošli su da ovog stražmeštara pouče, ako ne pameti, onda osnovnoj pristojnosti. Međutim, dotični se stražmeštar izgubio prije nego što su radnici došli do njega. Nije jadnik valjda nikad čuo što govori sveti pjesnik: ''On (Gospod) ne mari za jake konje, niti mu je mila hitra noga junakova. Gospodu se dopadaju samo oni koji ga se boje, samo oni koji se uzdaju u milost njegovu.'' (Ps 146,10-11) A to je bio slučaj kod male Bernardice. Ničega se na svijetu nije bojala, nego Boga uvrijediti i u njegovu milosrđu bila je sva njezina nada, sva milina njezina života. 1. Braćo i sestre, nisu li Bog i Bogorodica dali da se dogodi ovaj prizor, što smo ga čas prije ocrtali, da nam i sada, nakon sto godina bude svima jedna velika propovijed, druga velika riječ ili bolje druga velika propovijed Majke Božje, makar nije jezikom govorila. Kakva? Prethodno, kao što smo čuli, rekla nam je: ''Zahvalni budite!'' Zahvalni dovijeka, tako je veliko dobročinstvo svemu čovječanstvu Bog iskazao po ukazanjima Majke Božje u Lurdu. A danas, nakon sto pedeset godina, dovikuje nam: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju, da vas uzvisi u vrijeme pohoda!'' Jest, ako ne riječima, ali djelom Bogorodica propovijeda: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju!'' Komu se naime ukazuje u Lurdu? I tadašnja Francuska i tadašnja Europa bila je puna velikih ljudi, velikih barem u smislu ovoga svijeta. Zar nije tada vladao Francuskom car Napoleon III.? Zar nije XIX. stoljeće stoljeće tzv. pozitivizma? I upravo te godine, kad je Bernardica doživjela čast ukazanja, upravo godine 1857. umro je osnivač pozitivizma francuski filozof i sociolog August Comte. Zar nije tada bila Francuska puna raznih akademika, profesora medicine, tehnike, kemije? Zar nije bila puna raznih vojskovođa, parlamentarnih govornika, romanopisaca, književnika prvog reda, novinara? A što da kažemo za ostalu Europu? To je bila Europa željeznih kancelara, kao što je Bismarck. Europa narodnih osloboditelja, kao što je Garibaldi. Europa filozofa, kao što je Nietzsche. Europa profesora na univerzi, kao što je Hackel. Europa, koja se dičila svojim napretkom, te postavljala kip božici razuma na mjesto štovanja osobnog Boga. Ali vi se sjećate one riječi Isusove: ''Što se pred ljudima pokazuje veliko, odvratno je pred Bogom'' (Lk 16,15) I kao što je nekoć mimoišao i farizeje i saduceje i Herode i Pilate i književnike i starješine narodne pune samih sebe, a prednost dao poniznim pastirima, tako se dogodilo i ovaj put. Nikome od svih tih veličina svijeta ne da im se ukaže Bogorodica. Ni Comteu, ni Napoleonu, ni Bismarcku, ni Baribaldiju, ni Nietzscheu, ni Hackelu, ni milijunima drugih veličina svijeta. Nego komu? Jednoj skromnoj pastirici ovaca, Bernardici, djevojčici od 14 godina, po izgledu pače ni 11 godina staroj. Kakva pljuska ljudskoj taštini, umišljenim veličinama ovoga svijeta! 2. I nemojte misliti da je to slučaj samo ovoga puta. To je stalna praksa Božja. Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoju milost. Zar nije bilo kraljeva već u vrijeme Abrahamovo, Izakovo i Jakovljevo? Pa ipak pušta Bog po strani faraona (osim da ga išiba, što je oteo ženu Abrahamovu), a objavljuje se poniznom Abrahamu, pastiru ovaca. Zar nije bilo kraljeva u vrijeme Izakovo, rekosmo? Pa ipak pušta po strani Abimeleha, kralja filistejskoga, a objavljuje svoje tajne i razgovara s Izakom, poniznim pastirom ovaca. Zar nije bilo kraljeva u vrijeme Mojsijevo? Pa ipak Bog pušta po strani faraona (osima da ga tuče do uništenja zbog oholosti njegove), a priopćuje svoje tajne Mojsiju, koji je malo prije pasao ovce svome tastu Jitru. Kako milo saobraća Bog kasnije sa skromnim pastirom Davidom, kasnije velikim kraljem izraelskim! Kako milo prima Isus skromne pastire koji dolaze da mu se poklone u svetoj Badnjoj noći! Ali što da duljima. Kome se objavljuje Mati Božja u La Salette? Pastirićima Melaniji i Maksiminu. Komu u Fatimi? Pastirićima Franji, Luciji i Hiacinti, djeci još od 7 do 11 godina: komu u Beauraingu u Belgiji? Nevinoj djeci. Komu kod Tre Fontane u Rimu? Najprije djetetu, što se igra loptom, a tek onda ocu grešniku, koga želi obratiti i obraća ga. 3. Može li što dobra očekivati naše stoljeće ako ustraje u oholosti pred Bogom? Naše stoljeće, koje je imalo prilike vidjeti pjesnika kao što je Carducci, koji je spjevao himnu sotoni? Naše stoljeće, koje je imalo prilike vidjeti pisca kao što je Rosenberg, pisca knjiga ''Mit XX. Stoljeća'', u kojoj se i poriče sama egzistencija Krista Boga? Naše stoljeće koje je toliko prezrelo Božje zapovijedi da se ne srami tiskati knjigu bivšeg francuskog ministra predsjednika Bluma u kojem zagovara spolni život brata i sestre? Naše stoljeće koje misli da krpči prema napretku kada tiska i u knjigama i u novinama najbesramnije hule na Bogorodicu, kakve imati i sami prilike nerijetko čitati i slušati? To naše stoljeće nekako jako sliči kralju babilonskom i babilonu, o kojem govori Izaija prorok: ''Mislio si u sebi: penjem se na nebo, više zvijezda Božjih podižem prijesto svoj; na gori skupštine bogova naseljavam se na krajnjem sjeveru. Ulazim u visine nad oblake, hoću da budem jednak Višnjemu!'' A kako je glasio odgovor Božji na taj oholi izazov? Daje nam ga isti prorok riječima: ''Ali si oboren u podzemni svijet, u najdonji jaz.'' (Iz 14,13-15) Nikada oholost nije prošla nekažnjena kod Boga, i ako je propusti kazniti na ovom svijetu, znak je da će to strašnije kazniti na drugom. A često i na jednom i na drugom. Za vrijem Francuske revolucije, nakon što je bila obeščašćena katedrala Notre Dame postavljanjem javne bludnice na Gospin oltar, kao božice razuma, popeo se jednoga dana neki revolucionar na propovjedaonicu iste crkve s pištoljem u ruci i ispalio hitac u zrak uz poziv: ''Ako ima Boga, neka odgovori gromom, kao što sam ja zagrmio.'' Bog se nije odazvao na taj dječji prasak pištolja, nego je revolucionara izručio nakon kratkog vremena njegovim drugovima da mu pod giljotinom odsijeku glavu., isti s kojima je zajedno grmio protiv Boga. 4. Braćo i sestre, nema izlaza za čovječanstvo naših dana, nego ovaj, što mu ga pokazuje Bogorodica nakon sto pedeset godina ukazanja u Lurdu: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju!'' Nije to izgovorila jezikom, ali je izgovorila činom, kad je mimoišla ljudsku mudrost i ukazala se svemu svijetu nepoznatoj, priprostoj pastirici ovaca, sada sv. Bernardici. Ponizite se pod silnu ruku Božju! Tada, i samo tada, možete se nadati ispunjenju onoga drugoga dijela riječi apostolovih: ''Da vas uzvisi u vrijeme pohoda.'' Šesnaesto stoljeće zabilježilo nam je jedan klasičan primjer u tom pogledu. Živio je tada jedan španjolski časnik koji nije bio protiv vjere. Ne! Tada je još spadalo u bonton respekt prema Bogu, Crkvi i svećeniku. Ali kraj toga nije, dakako, nimalo popuštao ugađati svojoj taštini: gizdavo vojničko odjelo, kaciga, mač, ostruge itd. Jednoga dana sudjelovao je taj časnik u obrani grada Pamplone. Desilo se da mu je krhotina topovskog metka razmrskala nogu. Došle su bolne operacije, dugo ležanje u krevetu. Čovjek od boli i dosade nije znao što bi. Viteških romana, kojima su se hranili tadašnji časnici, nije bilo. Dakle, uzmi što imaš. I namjerio se na jednu knjižicu, koja je govorila o ništavilu svijeta i prolaznosti svega stvorenoga, koja je otkrivala ljepote života u Bogu i za Boga. I taj je časnik čitao i čitao, mislio i mislio. Milost je Božja pomogla i jednog je dana ostavio sve: svoj obiteljski posjed, miso o osnivanju obitelji, svoje časničko gizdavo odijelo, i ono od čega mu se bilo najteže dijeliti – svoj ponos, svoj mač. Uzeo ga je i objesio kao svoj zavjetni dar, kao poklon i kao priznanje svega ništavila Bogu i Bogorodici, objesio ga je na oltar Presvete Bogorodice, da postane od tada pa do konca života njezin vitez, njezin časnik, njezin oficir. Tko je bio taj časnik? Nitko drugi nego Innigo Loyola, kasnije veliki svetac, koga danas štujemo na oltarima – sv. Ignacije Loyola. Shvatio je riječ apostolovu, onu koju nama dovikuje Bogorodica, sto pedeset godina nakon ukazanja u Lurdu: ''Ponizite se pod silnom rukom Božjom!'' Ali je iskusio i onaj drugi dio: ''Da vas uzvisi u vrijeme pohoda!'' Uzvisio ga je nad svaku ljudski um. Ignacije je istina sjeo s djecom u školske klupe, on ponosni bivši časnik, da zajedno s njima uči gramatiku. I izučio ju je tako temeljito, i ljudsku i Božju gramatiku, da je ne samo posvetio sebe, nego osnovao družbu, koja je danas najjača u čitavoj Crkvi, Družbu Isusovu. Družba, koja je dala Crkvi već više od 26000 prvorazrednih pisaca, matematičara, fizičara, astronoma, filozofa, teologa, diplomata, odgojitelja. Družbu, koja vodi danas brojen katoličke univerze s tisućama i tisućama studenata, da i ne spominjemo bezbrojne druge škole i zavode i tolika razna područja ljudskog rada i umijeća. Vidite li što znači jedan jedini put iskreno izvršiti: ''Ponizite se pod silnu ruku Božju''!? I zato ne znam što nam može ljepšega pružiti Bogorodica prigodom stopedesete godišnjice ukazanja skromnoj pastirici sv. Bernardici, negoli nas uputiti tom činjenicom na poniznost pred Bogom. Kad je starac Tobija mislio da će umrijeti, kao najdragocjeniju baštinu ostavio je svome sinu opomenu: ''Ne daj da ikada u tvojim mislima i u tvojim riječima zavlada tobom oholost: jer je od nje početak svakom zlu.'' (Tob 4,13) A to i nama prigodom stopedesete godišnjice ukazanja ostavlja kao najdragocjeniju baštinu Presveta Mati Božja. U vječnosti ćete vidjeti što to znači! |
