Lourdes: 1858-2008
29.02.2008., petak
6. Velika je mudrost Gospodnja (Sir 15,18)
Na današnjem talijanskom otoku Siciliji vladali su u staro doba prije Krista Grci. Kažu da je njihov kralj Hieron II. dao izgraditi tako veliku lađu, koju nepregledni niz radnika i konja nije bio u stanju staviti u gibanje i porinuti u more. Ne znajući što bi učinio, pozove kralj u pomoć glasovita matematičara Arhimeda. On je došao i obećao kralju da će mu izgraditi takav stroj, pomoću kojega će jedan čovjek sam biti u stanju tu ogromnu lađu gurnuti s mjesta i porinuti je u more. Kad su kraljevi čuli što govori Arhimed, mahali su glavom puni nepovjerenja. Ali Arhimed se dao na posao i stoj je brzo bio gotov: niz valjaka. Tada je Arhimed pozvao kralja neka sada on sam stavi lađu u gibanje i porinuo je u more. I gle! Ono što nije bilo prije u stanju učiniti stotine ljudi i konja, to je učinio sada kralj sam: pomoću tih valjaka, koji su se pod lađom okretali, stavio je lađu u gibanje i porinuo je u more. Kralj je bio zbog toga tako radostan da je izdao nalog te ubuduće svaki ima držati za dobro ono što Arhimed bude rekao ili učinio. Možda je ovo samo priča što se pripovijeda o Hieronu II. i Arhimedu. Bilo kako bilo, bila to istina ili samo priča, ona na divan način prikazuje mudrost Božju kad je prije sto pedeset godina dala da se ukaže Mati Božja onoj maloj pastirici sv. Bernardici. Tim jednim, naoko neznatnim činom, nije stavio Gospodin Bog u gibanje samo veliki brod nego čitav svijet. Kao što dokazuju događaji u ovih sto pedeset godina nakon Gospina ukazanja. I to je daljnja riječ, ili ako hoćete, propovijed, koju nam upravlja Bogorodica prigodom sto pedesete godišnjice ukazanja, potvrđujući riječ Duha Svetoga u knjizi Sirahovoj: ''Velika je mudrost Gospodnja!'' 1. Vidite, mi se divimo mudrosti Božjoj u prirodi koju je stvorio. Pogledajte samo ljudsko tijelo kako je divno sagrađeno. U njemu se nalazi jedan, rekli bismo podmorski kabel, a to je naša hrptenjača, s bezbrojnim žicama, a to su živci, što kao kakva brzojavna mreža prolaze cijelim tijelom i ravnaju prometom između pojedinih dijelova tijela pomoću mozga, koji je kao kakva direkcija za promet. Tu su dva telefonska ureda: dva uha. Tu su dva kemijska ureda za pretragu: nos i jezik. Tu je fotografski aparat: naša dva oka. Tu je centralno loženje, probavni organi odakle dolazi nužna toplina tijelu. Tu je potreban filter koji izlučuje vodu i štetne sastojke: bubrezi. Tu je ventilator: naša pluća. Tu je pumpa: naše srce koje tjera krv kroz kanale, žile. Tu je glazbeni instrument: grlo, koje nimalo ne zaostaje za orguljama u crkvi. Tu je mlin: naši zubi koji sve melju. Kakvo li je čudovište mudrosti Božje samo to ljudsko tijelo! O mudrosti Božjoj pričaju nam vodene ptice. Zašto patka pliva dane i noći u vodi i u ljutoj zimi i ništa ne trpi, naprotiv, vesela je, dok bi se pura ili kokoš brzo udavila. Zato jer ju je Božja mudrost opskrbila stanovitom mašću ili uljem, kojim si često maže perje, i tako voda ne može do njezine kože. O mudrosti Božjoj pričaju nam ribe koje žive u dubinama mora, gdje je potpuna tama kao u grobu. Kako vide? Nose sa sobom svjetionik, katkad i po sto i pedeset njih. U mudrosti Božjoj pričaju nam i mrtve ribe u moru. Zašto se ne okuži morska voda i zrak od tolikih crkotina? Zato jer u dubini mora postoji zdravstvena policija koja sve to pojede, čitava vojska malih rakova. Nikada ne bismo bili gotovi, nabrajajući djela mudrosti Božje. Mi se divimo mudrosti Božjoj u vodstvu onih starozavjetnih patrijarha: Abrahama, Izaka, Jakova. Kako ih je divno Bog vodio i doveo k cilju! Mi se divimo mudrosti Božjoj u vodstvu velikoga vođe naroda izraelskog Mojsija. Treba samo pročitati knjigu Svetoga pisma, koja se zove Izlazak, pa da se uvjerite o tome. Mi se divimo mudrosti Božjoj koliku je mudrost udijelio nekada neukom Salomonu. Kako je mudro vodio Bog velike proroke, npr. među njima Danijela kad tumači sne kralju Nabukodonosoru (Dn 2, 1-45), kad oslobađa od lažnih svjedoka i smrti nevinu Suzanu (Dn 13, 1-64). 2. A čovjek nakon grijeha istočnoga tako brzo pada i zaboravlja sve što je učio nekoć, brzo zaboravlja i na neizmjernu mudrost Božju. Zato ga Bog podsjeća preko Bogorodičinih ukazanja u Lurdu na to svoje divno božansko svojstvo, koje je i te kako važno za naš život, kao što ćemo kasnije spomenuti. Gledajte sada ukazanje Majke Božje u Lurdu! Kakva mudrost Božja da se Bogorodica ukazuje jednoj skromnoj pastirici! Rekli smo već da je to pljuska svjetskoj oholosti. Ali je Bog to učinio i iz mudrih razloga da tim vjerodostojnije bude ukazanje Gospino. Kao što bi zlobni svijet, da su apostoli kojom nesrećom bili grčki filozofi, a ne neuki galilejski ribari, pripisao Evanđelje njihovoj mudrosti i onda ga po volji kasnije odbacio, tako bi, da sv. Bernardica nije bila priprosta pastirica nego sveučilišna profesorica, pripisali to ukazanje njezinom vještom izumu i možda sve nijekali. A ovako se istina ukazanja probijala željeznom logikom, kao što dokazuje čitava povijest lurdskih ukazanja. Ali nećemo dalje duljiti, jer nam vrijeme ne dopušta, nego ćemo se osvrnuti na učinak ukazanja koji dokazuje divnu mudrost Božju. Baš ta željezna logika, kojom se istina ukazanja malo pomalo nametala, kao nekoć Evanđelje, dovela je k Mariji i preko Marije k Bogu tolike učene i ugledne ljude, koji se možda nikada inače ne bi obratili k Bogu. Sjećate se što smo u prošloj propovijedi govorili o onoj gospođi iz uglednih krugova, koja je iz zahvalnosti postavila kraj lurdske špilje u spomen svoga obraćenja brončani kip slijepca koji traži svjetlo i nalazi ga na podnožju križa? Zar ona nikada prije nije čula o Majci Božjoj? Sigurno jest. Zar nikada prije nije čula o križu Isusovu? Sigurno jest. Zar nije nikada prije čula o potrebi vjere za spasenje? Sigurno jest. Ali sve je to bila za nju stvar hladna, gotovo besmislena. A evo, kad ju je glas o Lurdu i svemu što se tamo zbiva kroz tolike godine odveo u Lurd, njoj se najednom otvaraju oči duše, vraća joj se milost vjere, ona opet postaje duboka vjernica, i u spomen vječne zahvalnosti postavlja onaj spomenik. Pogledajte dalje po učinku lurdskih ukazanja mudrost Božju. Surovi vojnici (samo u jednoj godini više od trideset tisuća vojnika i časnika došlo je u Lurd) dolaze da poniznu iskažu štovanje Gospi. Znamo što je vojska. Sve prije nego ponizna molitva. Zar nisu ti vojnici i časnici nikada prije čuli o Majci Božjoj? O potrebi molitve, sakramenata itd.? Sigurno jesu. A evo, kad je glas o Lurdu, o Gospinim ukazanima, o svemu što se tamo zbilo i zbiva prožeo njihovu dušu, ponizno dolaze da i oni iskažu štovanje Bogorodici i reknu kao satnik nekoć u Kafarnaumu Gospodinu: ''Gospodine, nisam vrijedan… Gospo, nismo vriejdni, ali se moli za nas!'' Pogledajte mudrost Božju dalje po učinku lurdskih ukazanja. Medicinska znanost i liječnici obično ne vjeruju, osim ono što mogu takoreći prstima opipati. Zar nisu nikada čuli prije o Bogu ništa? U Majci Božjoj? O potrebi vjere? O potrebi molitve? Sigurno jesu. Ima, hvala Bogu, i među njima divnih vjernika, kraj sve strogosti medicinske znanosti. Ali pitam vas bi li se ikada toliko liječnika uputilo u Lurd, a upućuje ih se na stotine svake godine? Bi li se ikada osnovao tamo tako važan liječnički ured za konstatacije s najstrožim znanstvenim aparatom i nesmiljenom kritikom, da ondje nije bilo ukazanja Gospina prije sto pedeset godina? Koliko je dobra i za znanost i za vjeru proizašlo iz ovog naoko toliko neznatna Gospina ukazanja jednoj siromašnoj pastirici, i kolika mudrost Božja odsijeva u tom ukazanju, napose preko učinaka ukazanja. Koliko su se tu zbližili narodi! Jer ne dolaze tamo samo Francuzi, u čijoj se domovini zbilo to ukazanje, dolaze tamo svi europski narodi, i to u masama, kao što su Nijemci, Talijani, Englezi, Nizozemci, Hrvati, Španjolci itd. Ali ne samo Europljani, dolaze tamo u masama hodočasnici iz svih mogućih američkih država, iz žarke Afrike, iz prostrane Azije, iz daleke Australije, iz dalekih otoka Oceanije. Koliko su se u Lurdu zbližile pojedine klase ljudi, koje danas stoje zapravo na ratnoj nozi jedne prema drugima, otkada je proglašen zakon o mržnji klasa, umjesto ljubavi u duhu Evanđelja? I tako nalazite u Lurdu sjedinjene ljubavi prema Bogorodici i preko nje prema Bogu, siromašne radnike i bogate ljude, priproste seljake i sveučilišne profesore, nemoćne bolesnike sa strašnim bolestima i zdrave mladiće, koji ih iz kršćanske ljubavi, ljubavi prema Isusu i Gospi, nose i kupaju u onim piscinama, nalazite one koji zapovijedaju i one koji su dužni slušati, nalazite združene u ljubavi prema Bogu i Bogorodici ljude svih naroda, svih klasa, svake dobi. Mudrost Božja učinila je preko Gospina ukazanja od Lurda najbolju socijalnu školu čovječanstva. A što to znači u današnje doba, nije potrebno govoriti. Vrijeme nam je dopušta da duljimo. Ali iz ovoga kratkog prikaza možete vidjeti kako je istina ono što je rekao Sirah u Svetom pismu, a što tako lijepo potvrđuje svojim ukazanjem u Lurdu pred sto pedeset godina Bogorodica: ''Velika je mudrost Gospodnja!'' Kad smo već spomenuli Lurd kao divnu socijalnu školu XX. stoljeća, dopustite da vam na koncu iznesemo kratki članak iz novina, koje smo prethodno spomenuli a izlaze u Lurdu pod naslovom Journal de la Grotte Lourdes. U broju od 28. sprnja 1957. objavljen je kratki članak pod naslovom ''Duhovna vrijednost jednog čeka'', što ga je napisao sam tamošnji biskup mons. Theas. U članku piše: ''Taj ček došao je iz apostolskog vikarijata otoka Wallis i Futuna u dalekom Tihom oceanu (između Austalie, Azije i Južne Amerike). Taj ček je određen za novu crkvu sv. Pija X. (koja se gradila u Lurdu na stotu godišnjicu ukazanja Gospina). Ta dva otoka, nastanjena gotovo isključivo stanovnicima Polinezijcima, posve su katolička. Imaju samo 8.000 stanovnika, a njihovo siromaštvo poslalo nam je čekom svotu od 239.250 franaka, u prosjeku 30 franaka po osobi.'' Nijedna biskupija Francuske, Europe ili Amerike, nije do sada dostigla te velikodušnosti. Kako to rastumačiti? Evo kršćana katolika, koji bi imali razloga ne odgovoriti na naš poziv. Oni nisu nikada prije čuli za Lurd i bez sumnje neće nikada ni doći u Lurd, zbog daljine i siromaštva. Zašto su najveći siromasi i najudaljeniji prvi po kvaliteti dara? Jer su prvi u ljubavi! Jer se radi o Presvetoj Djevici Mariji, piše nam njihov biskup msgr. Poncet. Saberimo se na tren pred tim čekom. On nam donosi materijalnu pomoć, koja je s obzirom na naše potrebe jako skromna. Ali ta pomoć ima izvanrednu duhovnu pomoć: to je ček ljubavi. Ljubav prema Presvetoj Djevici nadahnula je brojne žrtve i dobrovoljna odricanja. Moramo se diviti toj gesti na kraju svijeta, koja su učinila naša braća u vjeri, koja su više nego mi djeca Marijina i prijatelji njezina svetišta. Vidite li socijalnu školu Lurda, divnu mudrost Božju pri ukazanju Bogorodice u Lurdu prije sto pedeset godina! |
26.02.2008., utorak
5. Jer vječito traje milosrđe Njegovo (Dn 3,90)
Lurdske novine Journal de la grotte Lourdes donijele su u broju od 28. srpnja 1957. zanimljivu sliku. Prikazuje brončani kip slijepca, postavljenog blizu lurdske špilje. Slijepac je raširio ruke kao da traži svjetlo, pravo svjetlo. I nalazi ga tako da sagiba svoje koljeno pred križem na koji se naslonio. Na podnožju križa može se pročitati talijanska riječ ''fede'', što znači vjera. Taj lijepi umjetnički kip iz bronce dar je vrlo ugledne gospođe, koja se u Lurdu obratila nakon što je mnogo godina bila lutala krivim stazama. Opet je zadobila vjeru, koja predstavlja mnogo dragocjenije svjetlo za dušu, negoli ga predstavlja Sunce na svodu nebeskom za naše tjelesne oči. Naći svjetlo koje se zove vjera daleko je veća milost Božja negoli zadobiti opet tjelesni vid, ma kako nam se dragocjen vid pričinjao. Kad gledamo ovaj i tisuće sličnih prizora, što su se zbili iz zbivaju u Lurdu iz godine u godinu, nije li to slika golemog milosrđa Božjeg prema čovječanstvu? I zato je ukazanje Majke božje u Lurdu prije sto pedeset godina golema propovijed čovječanstvu: propovijed ne samo o moći, ili bolje svemoći Božjoj, o čemu smo govorili u prethodnoj propovijedi, nego također o golemu milosrđu Božjem. I Bogorodica nam, kao petu riječ ili petu propovijed, ponavlja one riječi iz Danijela proroka, kad su ona tri junačka mladića, što su bila bačena u peć ognjenu zbog svoje vjere, završili svoj divni hvalospjev Bogu riječima: ''Vječito traje milosrđe njegovo.'' 1. Jest, vječito traje milosrđe Boga našega! Kako su se Adam i Eva ružno ponijeli prema Bogu, svome najvećem dobročinitelju, kad su ubrali plod sa zabranjenoga drveta! Pa ipak, makar ih je Bog kaznio, nije ih upropastio, nego im je dao nadu u Otkupitelja, koga je i poslao na svijet, makar nakon tisuća godina. Kako su se ružno ponijeli prema Bogu suvremenici patrijarha Noe! Pa ipak ih Bog više od sto godina strpljivo čeka i opominje na pokoru. Koliko puta su Izraelci uvrijedili Boga u Egiptu, gdje su boravili četiri stotine godina! Pa ipak im se Bog smilovao i izveo ih iz ropstva. Koliko puta su ga uvrijedili kroz četrdeset godina putovanja pustinjom prema zemlji obećanoj! Pa im se ipak smilovao i doveo ih u zemlju obećanu. Koliko puta su ga uvrijedili u toj lijepoj zemlji, koju im je dao za domovinu! Pa im se opet i opet smilovao i davao mudre vođe, svete proroke i izbavljao ih iz nevolja njihovih. I kad ih je za sedamdeset godina dao u ropstvo babilonsko, ni tu ih nije ostavilo milosrđe njegovo, kao što svjedoče ona tri spomenuta mladića, kad u peći ognjenoj kliču od zanosa: ''Vječito traje milosrđe njegovo.'' A onda, braćo i sestre, zar nije svjedok golemoga milosrđa Božjega razbojnik na križu, koji se obraća u zadnjem času svoga života i prvi ulazi u nebo s Isusom? Zar nije svjedok golemoga milosrđa Božjega Zakej carinik, žena Samaritanka, Savao, progonitelj Crkve, kasnije veliki sv. Pavao apostol? 2. Sve to nije bilo dosta Bogu našemu. Kroz tisuću i devet stotina godina, što nas dijeli od progonitelja Savla, nikada nije prestao iskazivati milosrđe grešnom rodu ljudskome. A onda ga na tako divan način očitovao u Lurdu, kao da se želi natjecati s grešnim ljudskim rodom: hoće li oni njega više uvrijediti ili ih on nadvisiti svojim milosrđem. Da razumijete veličinu ukazanja Majke Božje u Lurdu i milosrđa Božjeg preko tog ukazanja, bacit ćemo kratak pogled na događaje u Francuskoj prije toga, te na događaje u Europi prije ukazanja i u vrijeme ukazanja. Što mislite, zar je mala uvreda bila za neizmjernoga Boga kad su se ljudi, da ne govorimo o bezbrojnim ostalim uvredama, za vrijeme krvave Francuske revolucije toliko zaboravili da su običnu javnu bludnicu odjenuli u kićeno odijelo, stavili na nosiljku i onda u procesiji nosili u crkvu Notre Dame u Parizu i postavili je baš na oltar Majke Božje? I to im još nije bilo dosta, nego su je onda okadili tamjanom kao božicu razuma. A dobri Bog? U svome milosrđu šalje kasnije Gospu s neba u Lurd, da se ukaže i opomene ljude na pokoru, i sve će im oprostiti. Što mislite, zar su za Boga bile male uvrede sve Voltaireove hule, i onih takozvanih enciklopedista, što su ih rigali protiv Boga? Pa takozvani Comteov pozitivizam, o kojem smo već govorili, a koji znači negaciju Boga? Pa cinička izrugivanja Lurda u bezbožnog pisca Zole, makar je svojim očima bio svjedok divnih Božjih i Bogorodičinih djela u Lurdu? Pa sve strahote francuske masonerije? Pa sve zablude takozvanih učenjaka po ostaloj Europi i po svijetu? Što su bile drugo nego hule na Boga Nietzscheove tvrdnje o nekom nadčovjeku? Hackelova tvrdnja o majmunskom podrijetlu čovjeka bez ikakve intervencije Boga? Kako je žalosno bilo pretprošlo stoljeće sa svojim nebrojenim hulama, svojim nebrojenim izazovima pravde Božje! A kao odgovor na sve te nebrojene uvrede i izazove dolazi izljev milosrđa Božjeg: ukazanje Gospino u Lurdu uz poziv na pokoru, i Bog će sve oprostiti grešnom rodu ljudskome. Što je to sve drugo, negoli potvrda onih riječi: ''Vječito traje milosrđe Njegovo?!'' 3. A hoćemo li mi to milosrđe Božje i naše Presvete Majke Božje pustiti neiskorišteno? Njemači pjesnik Heine, koji je živio i umro u 19. st., teško je obolio zbog svojega raskalašenog života u mladosti. Sušila mu se hrptenjača, dok nije konačno završio svoj život u teškoj patnji. U jednoj svojoj pjesmi pjeva kako je nakon prvog svog oboljenja godine 1848. došao u Pariz, u glasoviti muzej Louvre. Tu je, kaže, kleknuo pred jedan torzo Venere. ''Kleknuo sam'', veli, i govorio: ''Ja sam ti cijeli život služio, spasi me sada!'' Ali mu božica, priča on, uz podrugljivi hladni smijeh odgovori: ''Zar ne vidiš, da nemam ruku?'' Heine je iza toga odležao osam punih godina u teškoj bolesti. Ova Heineova molitva pred Venerinim kipom i hladni odgovor božičin, koja mu se narugala i ostavila ga mirno u njegovom očaju, krasna je slika, kako sotona i svijet ostavljaju svoje službenike u nevolji bez ikakva milosrđa. Neka izginu kao pseta. Što je njima stalo ako zbog svojih grijeha očajava neki bludnik? Što je njima stalo ako zbog svojih grijeha očajava ubojica? Što je njima stalo ako očajava otpadnik od vjere, od Boga? Što je njima stalo ako zbog svojih grijeha očajava pijanica, klevetnik, preljubnik koji je upropastio tuđi brak, zavodnik nevine djevojke, ili koji je možda u starosti izvršio nasilje nad njom? Nije tome dugo što je neki pisac jednoga takovoga iskrenog pokajnika naprosto nazvao u novinama ''perverzni tip'', za kojega više nema smilovanja. A taj pisac možda sam nije ni za dlaku bolji, samo što ljudi ne vide njegovih moralnih ispada. Jao nama kad bi Boga naš i Presveta Bogorodica tako postupali s nama! Ali što kaže za njega Knjiga Danijela proroka? ''Do vijeka'', vele ona tri mladića u knjizi Danijelovoj, ''do vijeka traje milosrđe Njegovo.'' I to nam opetuje Majka Božja u Lurdu svojim ukazanjem. Njezino ukazanje prije sto pedeset godina, sve što se zbilo tamo u tih sto pedeset godina, nije ništa drugo nego veličanstvena pjesma milosrđu Božjem i milosrđu Marijinom. Našli su tamo milosrđe nebrojeni bolesnici u teškim svojim bolestima. Našli su tamo milosrđe toliki tužni u nevoljama života. Našli su tamo milosrđa, savjeta u svojim dvojbama toliki, koji su bili blizu očaja. Našli su tamo svjetla toliki duhovni slijepci, koji su izgubili svjetlo svete vjere, kao što smo vam i na početku govorili u primjeru one gospođe, koja je iz zahvalnosti za dar vjere dala postaviti kip od bronce u čast Gospi, koji pokazuje slijepca raširenih ruku, tražeći svjetlo. Našli su tamo milosrđe toliki grešnici, koji su možda već zdvajali zbog počinjenih grijeha i grižnje savjesti. A mislite li da je Majka Božja danas možda manje milosrdna negoli je bila prije sto pedeset godina kad se ukazala u Lurdu? Ne, i sasvim sigurno ne! Čuli ste kako je kip Majke Božje Fatimske pošao godine 1947. na svoj slavodobitni put najprije po Europi, a onda kasnije po čitavom svijetu. Išao je ponajprije po Portugalu, zemlji fatimskih ukazanja. Kad je kip došao u grad Portalegre, neka vlasnice sramotne jave kuće bila je izgubila već posve vid. Bila je slijepa već nekoliko mjeseci na tjelesne oči, kao što je godinama bila slijepa na duši, baveći se tako žalosnim zanatom – javnom kućom. Čuvši da dolazi kip Majke Božje u njihov grad, odluči promijeniti život ako se Gospa udostoji da joj vrati vid. Malo je čudno stavljati čak i uvjete milosrđu božjem i Gospinu, ali eto, ona i to podnosi. Kad je kip došao u grad, služili su misu na javnom trgu da što više ljudi, jer je sav grad bio na nogama, može prisustvovati sv. Misi i odati štovanje kipu ili bolje Gospi, čiji je kip bio izložen na oltaru. Ta je nesretna žena kraj svoga sramotnog života sačuvala trunak poniznosti. Nije se usudila stajati zajedno s drugim bolesnicima, te se samo pridruživala povicima mase u čast Gospi i Isusu u Presvetom Sakramentu. Povikala je grešnica Kraljici Milosrđa, Majci Miosrđa: ''Učini da progledam!'', i u isti čas čuli su ljudi tu jadnu grešnicu kako je uskliknula: ''O kako je lijepa! Kako je bijela krunica u njezinim rukama!'' Bogorodica joj je vratila vid. I onda se grešnica od uzbuđenja i silne radosti srušila na koljena i zaplakala. Nije imala snage da se digne, tako je bila ganuta dobrotom i milosrđem Majke Božje. Smjesta je napustila svoj dotadašnji život, a s njom još šest pokvarenih žena iz te javne kuće. Onaj bi je pisac nazvao ''perverznim tipom'' i prelomio nad njom štap, makar možda sam nije bolji od nje, samo što se to ne vidi kod njega, a Majka Božja i Isus drukčije. Rekao je nekoć prorok za njega: ''Trske stučene neće prelomiti i stijenja što se puši neće ugasiti.'' (Iz 42,3) Ni Isus Bog, ni njegova Presveta Majka nisu prelomili štapa nad ovom javnom grešnicom, nego joj, štoviše, vratili tjelesni vid, da se lakše u njezinoj duši rasplamsa nanovo luč vjere. To je sljedeća poruka Majke božje iz Lurda našem naraštaju, koji je daleko zastranio od Boga: Bog je milosrdan, neizmjerno milosrdan! Stučene trske neće prelomiti, stijenja što se puši neće ugasiti! Bacite se svi u naručaj milosrđa Boga i Marije, i naći ćete pokoj dušama svojim! |
21.02.2008., četvrtak
4. Velika su i divna djela Tvoja, Gospodine Bože svemogući! (Otk 15,3)
Kad je veliki sluga Božji Mojsije s narodom izraelskim prešao sretno preko Crvenog mora, tada je ispjevao krasnu pjesmu zahvalnicu Bogu, koju smatraju ponajljepšim draguljem u židovskom pjesništvu, a u kojoj Mojsije na divan način oslikava svemoć Božju. Ta je svemoć rastavila Crveno more, da je narod izraelski mogao po suhu prijeći preko mora te je svemoć isto tako sklopila opet valove nad Egipćanima, neprijateljima naroda izraelskog, i potopila ih u dubini mora. I kao što je Mojsije ispjevao pjesmu zahvalnicu svemoći Božjoj zbog oslobođenja naroda izraelskog iz Egipta i prijelaza preko Crvenog mora, tako isto i u knjizi Otkrivenja sv. Ivana apostola izabrani, koji su pobijedili pod vodstvom Spasitelja sotonu, pjevaju na moru pjesmu pobjednicu svemoći Božjoj, u kojoj govore: ''Velika su i divna djela Tvoja, Gospodine Bože svemogući!'' Kad pak mi danas nakon sto pedeset godina gledamo na ukazanje Majke Božje u Lurdu i kada gledamo na sve što se zbilo u času tih ukazanja prije sto pedeset godina, onda kao da čujemo Bogorodičin glas, koji istim riječima slavi tu svemoć Božju: ''Velika su i divna djela Tvoja, Gospodine Bože svemogući!'' Bogorodica, doduše, nije to izrazila riječima, ali to jasnije u potvrdu ove činjenice govore djela. 1. Jest, Lurd nam se nakon sto pedeset godina nameće kao sjajan primjer svemoći Božje. Sveta vjera nas uči, i to je članak vjere (kako se vidi iz raznih vjerovanja, koje molimo, i kako se vidi iz raznih crkvenih sabora) da je Bog biće svemoguće. Više od sedamdeset mjesta nalazimo u Svetom pismu Staroga zavjeta, u kojima se Bog naziva svemogući. Psalmist govori o Njemu: ''Što god se dopada Gospodinu, to on čini na nebu i na zemlji, u morima i svim dubinama.'' (Ps 134,6) Anđeo govori Majci Božjoj kad pita kako će se zbiti začeće Sina Božjega (jer ona ima zavjet vječnog djevičanstva): ''U Boga nije nemoguća nijedna stvar.'' (Lk 1,37) A pogledajte Lurd! Koja bi druga sila, osim svemoći Božje, bila u stanju da jedno biće, koje je prije više od 1900 godina umrlo i uzneseno na nebo, to biće opet pošalje na zemlju i učini ga vjesnikom svoje dobrote i smilovanja prema rodu ljudskomu, koji je tako zastranio bio s puta istine i spasa? A to je učinila svemoć Božja, koja je prije sto pedeset godina poslala neokaljanu, bezgrešnu Majku Božju, da se u Lurdu ukaže jednoj skromnoj pastirici, koja će poslužiti kao izabrano oruđe, da prenese nebeske poruke ostalim ljudima. Koja bi druga sila, osim svemoći Božje, bila u stanju učiniti da jedno siromašno djevojče, jedna skromna pastirica posluži kao oruđe za divne planove Božje: ljudski rod, koji je naglim koracima srljao u propast, po ovim nebeskim objavama vrati natrag na pravi put? A to je učinila svemoć Božja preko male sv. Bernardice, kojoj se objavila Gospa. ''Ona dolazi'', veli Sveti Otac u ekciklici francuskom episkopatu, ''ona dolazi k Bernardici, čini je svojom pouzdanicom, svojom suradnicom, oruđem svoje materinske nježnosti i milosrdne svemoći svoga Sina da se svijet obnovi u Kristu po jednom novom i neusporedivom izljevu Otkupljenja.'' Bernardica nailazi na velik otpor svojih roditelja, koji se boje prijevare zla duha i izrugivanja svijeta. Nailazi na otpor vlastitog župnika, koji je prima u početku s najvećim nepovjerenjem. Nailazi na otpor tamošnje bezvjerske inteligencije. Nailazi na otpor vlasti, od najnižih do najviših, koja se služi i oružanom silom da spriječi vjernike u njihovu oduševljenju za špilju ukazanja Bogorodičina. Nailazi na otpor u bezvjerskom tisku, koji nastoji sve izvrći ruglu. ''Vi znate, dragi sinovi i časna braćo'', nastavlja Sveti Otac u istoj enciklici, ''u kakvim se začudnim okolnostima, usprkos ruganju, sumnji i protivljenju, glas toga djeteta, te glasnice Bezgrešne Majke Božje, nametnuo svijetu?'' Tko je to drugi, pitam vas, dragi vjernici, tko je to drugi bio kadar učiniti osim svemoći Božje? 2. A onda, gledajte dalje svemoć Božju! Mjesto ukazanja Majke Božje bila je tvrda kamena špilja. Nikada nije nijedan stanovnik Lurda čuo da je provrla i kap vode u toj špilji. A na riječ Bogorodice, mala Bernardica iskopa prstima malu jamicu u špilji, voda poteče, teče sve jače i jače, bistra, divna, hladna voda. Kroz sto pedeset godina teče neprestano, a da nikada ne presuši, na pet cijevi, iz kojih hodočasnici neprestano piju i zahvaćaju vodu, a povrh toga to vrelo puni devet takozvanih piscina ili kupaonica, da se u njima mogu kupati bolesnici. Množina vode iznosi dvadeset i dvije tisuće litara na dan. Raznosi se na sve strane svijeta, i samo Bog znade koliki su po njoj stekli opet zdravlje, ne po vodi kao takvoj, jer ona na temelju kemijske analize nema nikakvih ljekovitih sastojaka, nego na temelju moći koju joj je Bog dao, kad se Bogorodica ukazala i naredila Bernardici da prstima idubi jamicu. Gledajte dalje svemoć Božju! Kao što rekosmo, zli ljudi uprli su sve sile, da se mjesto ozloglasi i zabrani tamo odlazak masama. A kad tamo iz godine u godinu rasla su hodočašća. Prigodom pedesete godišnjice lurdskih ukazanja donio je jedan pisac malu statistiku. Od godine 1867. kad je bilo organizirano prvo hodočašće, u kojem je sudjelovalo 28.000 ljudi, pa do godine 1903. pohodilo je Lurd 3.817.000 ljudi. Sada ih godišnje dolazi oko tri milijuna. Za vrijeme ove jubilarne stopedesete godine, tko zna koliko će milijuna doći? Vidite li svemoć Božju? Dolaze radnici, dolaze seljaci, dolaze intelektualci, dolaze kardinali, biskupi, svećenici, dolaze tisuće liječnika da se na svoje oči u tamošnjem liječničkom uredu osvjedoče da ima neka viša sila od ove vidljive prirode. Godine 1956. došlo je i 30.000 francuskih vojnika i časnika, četiri stotine pilota iz šest europskih država, koje su bile u međusobnom sukobu u Drugom svjetskom ratu, došao je veliki odred belgijskih vojnika i časnika, došli su i maršali, primjerice engleski maršal Montgomery, došli su bolesnici, došli su zdravi, došli su ljudi svih boja, klasa i rasa. Gledajte dalje svemoć Božju! Koliki su u Lurdu stekli opet zdravlje, makar ih je medicinska znanost proglasila neizlječivima. I to u tren oka, da se bolje izdigne svemoć Božja. O svemoći Božjoj glede grešnika nećemo za sada govoriti, premda se tu najviše očituje, jer, ''tko može opraštati grijehe osim Boga?'', rekli su već Židovi Isusu kad je ozdravio onoga uzetoga, što su ga spustili kroz krov u kuću gdje je bio Isus. Povjesničari Lurda navode nam krasan primjer i tjelesnoga i duševnoga, ili bolje duhovnoga ozdravljenja u isti mah. Gabriel Gargan bio je odrastao u kršćanskoj obitelji. Ali u školi, koju je polazio u Angoulemeu, stekao je doduše praktičnih znanja, ali je isto tako izgubio vjeru. Stupio je u poštansku službu i pripravljao se za ispit za višeg činovnika. Dana 17. prosinca 1890. nalazio se službeno u vlaku, na putu iz Bordeauxa u Pariz. Kako je vlak zbog nekih manjaka smanjio brzinu, to ga je pred Angoulemeom o ponoći dostigao brzi vlak. Kod sudara je bilo mnogo žrtava. Među njima je teško stradao i Gabriel Gargan, koga su oko sedam sati ujutro našli u snijegu, strahovito izranjenog i umirućega ga prenijeli u bolnicu. Željeznička uprava bila je osuđena da mu isplati visoku odštetu i daje ubuduće veliku plaću. Kad dvadeset mjeseci liječenja u bolnici nije ništa pomoglo, zamolio je da ga otprate kući da umre među svojima. Majci je bilo više stalo da spasi dušu negoli tijelo svojega sina, pa ga zamoli da se s njom poveze u Lurd. I makar je to za njega značilo izložiti se smrti na putu, jer je bio potpuno satrt, ipak je za volju majci pošao. Hraniti se nije mogao drukčije nego po cijevi ravno u želudac. Nosili su ga na nosiljci. Nije imao ni najmanje nade u kakvo ozdravljenje, kad mu se stanje kraj svih pokušaja liječnika nije ni za dlaku popravilo, jer je bio upravo smrvljen u onoj željezničkoj nesreći. U Lurdu, makar se bio otuđio vjeri u prijašnjim danima, osjetio je potrebu da moli. Milost Božja takla je njegovu dušu. Odnijeli su ga u piscinu, kupku lurdske vode, i položili u nju. Izgubio je svijest, tijelo mu se ohladilo kao lešina, lice davalo izgled mrtvaca. Samo su čekali kad će izdahnuti. Kad su ga iznijeli van, odnijeli su ga pred crkvu sv. Krunice da bude prisutan u času kad će prolaziti procesija s Presvetim Sakramentom. U taj čas bolesnik je otvorio oči, došao je k svijesti. Odjednom se podupre rukama i pridigne, a onda opet sruši na svoj ležaj. Digne se iznova i ustane u svojoj dugoj noćnoj košulji, sličan mrtvacu koji izlazi iz groba. Skoči da pođe za Svetim Otajstvom, ali ga silom zaustave, jer nije bio odjeven. Bio je posve zdrav. U tren oka je nestalo uzetosti koja ga je prikovala tolike mjesece uz krevet, ćutio je opet i silnu glad. Kad je došao kući, nije Gabriel Gargan propustio ni jedne godine a da ne posjeti Lurd i zahvati Bogu i Majci Božjoj za svoje čudesno ozdravljenje. On je bio jedan od najmarljivijih nosača, koji su bolesnike vozili na kolicima do špilje i kupali u piscini, a da mu se nije ni najmanje gadio pogled na njihove strašne rane. 3. Braćo i sestre, čuli ste što nam govori Bogorodica svojim ukazanjem u Lurdu, ne riječima nego djelima: ''Velika su i divna djela tvoja, Gospodine Bože svemogući!'' Što znači za nas ta svemoć Božja? Sigurno ste već vidjeli bršljan. On je po sebi slaba biljka koju se lako zgazi nogama. Ali kad se bršljan uhvati čvrstog hrasta, on se bez teškoća penje u visinu, visinu hrasta. Ne svojom snagom nego snagom hrasta koji ga nosi. Bog je, rekosmo, biće svemoguće. To nam potvrđuje bezgrešna Majka Božja svojim ukazanjem u Lurdu. Mi smo pak bića ništava. U stanju nas je uništiti i maleni crv, pače bacil, koji se ne vidi prostim okom. Ali vidite, ako se uhvatimo svemogućeg Boga, mi ćemo postati na neki način svemogući i dizat ćemo se neprestano prema nebu, kao bršljan po hrastu. Zato i kaže sv. Pavao apostol: ''Sve mogu u Onome, koji me jača.'' (Fil 4,13) Po Bogu je na neki način postao svemoćan patrijarh Abraham. S malo svojih slugu potukao je do nogu pet kraljeva, koji su odvukli u ropstvo njegova sina Lota. Po Bogu su na neki način postali svemoćni patrijarsi Izak i Jakov, sluga Božji Mojsije, kad je onako pobjedonosno vodio Izraelce preko Crvenoga mora. Po Bogu je na neki način postao svemoćan vođa naroda izraelskoga Jošua, kad je osvajao Palestinu i uništio kao igračku 31 kralja. Po Bogu je postao na neki način svemoćan Gideon, Jefta, Debora, Barak, Samson, David u borbi s Golijatom i silnim neprijateljima. Po Bogu su na neki način postale svemoćne one svete žene kao Judita, Estera, Ana, Sara i tolike druge. Po Bogu su na neki način postali svemoćni apostoli, mučenici itd. U ovim žalosnim danima bez vjere držite se Boga koji je svemoćan. Bit ćete i vi uz Njega! To vam poručuje Bogorodica iz Lurda. |
