LOTOS
28.05.2005., subota
Izvor vremena
|
Kad utisnes moje ime u obris svojih misli, izabranice morskih uvala i bjeline skoljki, kad ustanes u modrom satenu praskozorja, nepomucena visinama planinskih vrhova, kad mirisna zalepsas dubinama moje duse, zahvaljujem se njedrima ravnice sa kojih si u vjecnom dahu postala moja ljubavnica puneci moj zivot olujnom snagom ljubavi. Kome reci da oko mene rascvjetas zrak, ne pitas, niti ulazis u razvodjena sjecanja, vec oslobadjas u meni slast postojanja, lijezes i moje tijelo castis svojom ljepotom, glasom zene ispunjavas otkucaje srca, lakocom dodira hvatas bjelinu mog stomaka, grlis kao prepelica i obuhvacas me zjenicom, da se ispod tvojih krila umirim i snivam. Kakav je to divan osjecaj imati tebe u sebi, i svakoj slutnji izbrisati trag pamcenja, krenuti osmjehom prema izvoru vremena, pronaci zajednicko nebo iznad trenutaka, u predvorju beskonacnosti osvanuti s tobom, podsjetiti stare pjesme koliko su nevjeste, dici ruke i sa njima dohvatiti toplinu srca, pokloniti se tebi i srasti u korijenu srece. Tako mi je ljepo vratiti se pod stare orahe, i njihovim plodovima posjecati utrobu, blago ravnice unositi krvotokom u sebe, s oblacima ptice vrhom pogleda posjecivati, ne iskazane rijeci obalama rijeke vaditi, po vrtovima cvijece uz mjesecinu gledati, i u tom kraljevstvu, gdje si ti kraljica, cekati svitanje u kojem osmjehom dolazis. Dok te cekam, ramenom mi tvoja ruk seta, druga trci mojim strukom i zalazi pod pazuh, jedna s drugom, kao dvije nerazdvojne sestre, cas u kosi, cas oko vrata sutke stizu moje zelje, proljetnim se mirisima razbacaju po meni, nude svoju strast kao da si i ti s njima stigla, zorom staju dvije njezne sestrice i u snu me medju tvoja bedra, posteljom od rose, vode. DAH DUGE Kistom svog srca na platno moje duse nanosis paletu i plavom bojom oslikavs beskrajni oblik dubina, sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas, neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis. Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda, s njom, obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove, kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir, uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade. Zacet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjecaja, iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana, istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma, auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice. Zemlja ti je dom, smedja i topla, cvrsta poput majke, imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva, izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge, pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina. Tu me znansvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe, strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece, kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra, da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek. Ti si dah duge, pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja, ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse, tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju, i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu. ( Zal Kopp) |
