23
ponedjeljak
svibanj
2016
PRIJATELJ
Ostala sam bez riječi. Blenula sam u to poznato, a opet tako nepoznato lice. Polako sam se digle sa klupe i ispružila ruku prema njegovom licu. Morala sam se uvjeriti da je to zaista on.
Nasmiješio se i pritisnuo moju ruku uz svoje lice i zatvorio oči.
- Stvarno mi jesi nedostajala – tiho je prošaptao.
- Nan? – konačno sam došla do riječi. – Jesi li to stvarno ti? –
- Jesam, malena, ovo sam stvarno ja. – nasmiješio se. Taj me smješak natjerao da se konačno probudim
iz šoka. Smješeći bacila sam mu se oko vrata, a on me zagrlio tako jako da je izgledalo da me želi upiti u sebe.
- Ne mogu vjerovati koliko si se promjenila. – rekao je puštajući me iz zagrljaja. – Moja mala
Semiramis je potpuno odrasla. –
- Ja sam se promjenila ? – držeći ga za ruku, ponovno smo sjeli. – Nan, ti si potpuno drugi čovjek. Ne
mogu vjerovati da si ti isti onaj dječak koji je s Tamatisom prije pet godina zaplovio prema jugu. –
- Vjeruj mi radeći na brodu, trenirajući za borbu i konačno sudjelovajući u borbi čovjek se promjeni.
Tijelo i duh ojačaju, ali se i promjene. – ponovno me pomilovao po licu, a njegovim je prošla neka sjena tuge. Brzo se pribrao i nadodao – Ali ima i dobrih strana, bar viša nisam hodajuća vreća sala. – oboje smo prasnuli u smijeh.
Nedostajalo mi je smijanje s njime. Nedostajali su mi ovakvi naši trenuci, iako je ovaj mladić koji je sjedio kraj mene bio potpuno druga osoba od onog malog debeljka kojeg sam nekada znala. Na trenutak sam se uplašila da je njegova promjena uzrokovala promjenu u meni, a on kao da mi je čitao misli.
- Malena, vidim ti na licu da ti moja promjena nije draga. – podigao mi je lice. – Semiramis, to sam i
dalje ja, samo je moja težina manja. Ništa od onog što sam prije pet godina osjećao za tebe nije se promjenilo. Baš ništa. –
- Znam da si to i dalje ti. – tiho sam rekla i spustila pogled. – Ali... –
- Ne trebaš se pretvarati. – prekinuo me. - Predugo te poznajem. Znam sve tvoje strahove i sve razloge
tih strahova. Znam da sam otišao, ali sada sam ovdje. A i sama znaš da nije bio moj izbor da odem. –
- Znam , oprosti. Vjerojatno si mi samo previše nedostajao . – nasmiješila sam se i ponovno ga zagrlila.
Sljedećih sat vrema smo proveli šetajući perivojem, a Nan mi je prepričavao sve dogodovštine i sve smješne anegdote sa svog putovanja. Uživala sam zamišljajući sve stvari koje je vidio i dala bih sve da sam mogla biti tamo, daleko od ove palače, običaja aristokracije i očekivanja svoje obitelji.
Ali sve dobro, mora brzo doći kraju. – Malena, mislim da je došlo vrijeme da se zasad pozdravimo. Došlo je vrijeme da se spremiš za zabavu. – glavom je pokazao prema terasi na kojoj je stajala moja sluškinja koja zabrinuto okretala glavom tražeći me.
- Kad barem ne bi morala ići. – mahnula sam sluškinji da dolazim. – Mogla bih ostati s tobom na obali
da mi ispričaš sve one strašne priče koji su ti se dogodile. – prekorno sam ga pogledala
- Mislim da takve priče nisu za uši jedne plemenite djevojke – nacerio se. – Bit će vremena malena. Već
sutra možemo nastaviti gdje smo stali. –
- Obećaješ? - pitala sam ga. Primio me za ruku i pogledao me te tiho rekao – Obećajem. –
Okrenula sam se i potrčala prema palači.
Vrativši se u palaču krenula sam sa svojim slukinjama prema svojoj sobi. Nakonšto su me okupale, osušile
i počešljale kosu, krenule su mi nanosit šminku. Odjenula sam smaragdno zelenu haljinu od lagane, prozračne tkanine, vrat i ruke ukrasila sam zlatnim nakitom koji se slagao sa zlatnim prahom koji su mi sluškinje nanijele na kapke.
Stala sam pred zrcalo i pogledala krajnji rezultat uređivanja. Nasmješila sam se, sluškinje su stvarno napravile dobar posao. Zelena je haljina istaknula smaragno zelenilo mojih očiju, a kroj haljine laskao je svim mojim oblinama. Moja duga crna, kovrčava kosa, razlila se po mojim leđima poput slapa, a zlato je još dodatno istaknulo njezinu crninu.
Odmakla sam se od ogledala i krenula prema balkonu. Naslonila sam se na granitnu izrezbarenu ogradu i pogledala prema rijeci, prema velikom i nezaustavljivom Nilu. Skrenula sam pogled prema obali na kojoj su bile kuće našihstražara i pisara i trgovaca koji su radili za oca. Svjetlile su poput krijesnica u noći. Znala sam točno koja je krijesnica ona koju tražim.
Nan, moj Nan, se vratio.
On je znao, on me shvaćao. Znao je da nisam bila poput drugih djevojaka iz plemenitih obitelji. Ova večer, ova haljina, cijela ova parada hrane, bogatstva, dragulja, sve sam to prezirala, a Nan je to dobro znao. Novac nikad ništa dobro nije donio. Cijeli sam život gledala kako on kvari ljude, kako ih izvana uljepšava, a iznutra trunu kao prezrelo voće. Gledala sam cijeli život kako onaj koji ima puno želi još više i još više i kako ga ta želja tjera da zanemari sve i svakog u svojoj blizini. Vidjela sam obitelji koje nisu bile obitelji, jer je novac i bolesna želja za njime ugasio svu ljubav i sve emocije osim ambicije.
Prezirala sam takav život, a znala sam da me upavo to čeka jednog dana. Nan je znao koliko sam se borila s tim osjećajima u sebi. Nisam željela takav život, nisam željela postojanje obilježeno vječnom težnjom za bogaćenjem ili stjecanjem utjecaja na dvoru. Nisam željela biti sredstvo kojim će otac upravo to postići. Nisam željela biti prodana nekome koga ne volim. Ništa od toga nisam željela, a opet nisam mogla iznevjeriti roditelje, nisam mogla dozvoliti da budem razočaranje. Baš poput Tamatisa, nisam htjela biti prodana.
Zato je Nan bio moj Nan, moj jedini i iskreni prijatelj. Cijeli sam život gledala kako ljudi ginu i propadaju jer su vjerovali krivim ljudima. Vidjela sam kako muževi varaju žene, kako žene varaju muževe, kako plemeniti dvorjani varaju faraona, kako svećenici varaju i bogove. Svugdje sam vidjela laži, prevaru i iskorištavanje. Zato nikada nikome nisam vjerovala, jedino Nanu. Čak ni roditeljima, ni bratu, jer roditelje je vodila ambicija za novcem i za moći, i za nju će me jednog dana prodati najpoželjnijem kupcu, a bratu nisam vjerovala, jer njegova ambicija i željala za vojnim uspjesima prijetili su da razore svijet koji volim. Samo je Nan bio osoba koja je uvijek dolazila k meni bez ikakvih želja da nešto dobije od mene, bez ikakvih skrivenih namjera, bez ikakvih laži.
Naučila sam da uvijek moram očekivati najgore od ljudi, tako da uvijek budem spremna na razočaranje. Smatrala sam da nikad srce neće lakše puknut nego kada te razočara osoba kojoj vjeruješ. Ako nikome ne vjeruješ i ako od svih očekuješ najgore nikad ti nitko neće slomiti srce, nitko ti nikad neće slomiti dušu.
Da sam barem tada znala, ono što znam sad. Srcu ne možeš zapovjedati, ne možeš birati kome će ono vjerovati i u što će sve povjerovati. Nije se još rodio čarobnjak ili mag koji je uspio odgonetnuti čudne puteve emocija koje srce stvori. Nije se još rodio onaj koji se uspio otrhvati ljubavi, kad tad ona nas nađe. Neki su sretni, pa ih nađe prava, iskrena i istinita ljubav, a oni drugi nisu te sreće pa ih nađe lažna, nestalna, promjenjiva, pokvarena ljubav. Moja nije bila ni jedno, moja ljubav je bila prokleta, a od nje me ni Nan, ni sve u što sam vjerovala nije moglo spasiti.
Nastavit će se
komentiraj (3) * ispiši * #
18
srijeda
svibanj
2016
POČETAK
Plutala sam na vodi, raširenih ruku, bijele tunike omotane oke tijela. Zamišljala sam da sam Baenu, sveta ptica Nila, koja se diže iz vode i leti iznad Nila i Memfisa, leti i dalje izvan granica Egipta, daleko od svih i svega. Zamišljala sam taj osjećaj slobode u svojim raširenim krilima.
Uživala sam u milovanju sunca na svom licu i u miru i tišini koja me okruživala. Odjednom sam osjetila kapljice vode po licu, a onda veliki pljusak vode o lice. Uspravila sam se pljucajući vodu, spremna sasuti svakakve uvredi budali koja se usudila tako me prekinuti u sanjarenju.
Brišući oči, bolje sam pogledala osobu koja je stajala na rubu bazena igrajući se kamenom u ruci. Visok, zgodan momak u ranim dvadestima, sa lanenom tunikom oko pasa i ogrlicom od zlatnih krila koje su držale smaragdnog skarabeja. Na licu mu je titrao zadovoljan osmijeh, a velike smeđe oči caklile su se od odbljeska vode.
- A ja sam se već ponadao da su bogovi poslali vodenkonja u naš bazen da nas počaste na početku
Ozirisovih svetkovina. – rekao je cerekajući se.
Zamahnula sam rukom omotanom bijelom tkaninom kak bi ga smočila, ali se izmaknuo prsaknju vode. Bila sam tako sretna što ga vidim, ali nisam mu mogla zaboraviti da me ovako naprasno prekinuo u snatrenju, a i ova uvreda neće proći nekažnjeno.
- Glupane, mogla sam se utopiti kada me ovako prestrašiš. – ljutito sam mu odvratila. – A ponoviš li
ikada ovo o vodenkonju tako mi Izidog bijesa zasut ću ti krevet škorpionima. – rekla sam mu izlazeći iz bazene.
Na trenutak se uozbiljio i pogledao me procjenjujući da li se šalim, a onda je prasnuo u smijeh. Nedostajo mi je njegov smijeh, više od 5 godina ga nisam čula. Poznati, zvonki smijeh rastopio je moju ljutnju, pa sam mu se i ja pridružila u napadu smijeha. Nakon što sam se malo smirila, potrčala sam mu u zagrljaj, a on me podigao i zavrtio lagano kao i prije pet godina.
- Semiramis, nedostajala si mi. – rekao je i utisnuo mi poljubac u obraz. – Toliko o tome da će me kad
se vratim dočekati moja ˝mala˝ sestrica. – pustio me iz zagrljaja.
- Tamatise, i dalje sam tvoja mala sestrica, ali tokove vremena ne možeš zaustaviti, moram i ja jednom
ostariti. No, pustimo sad mene, molim te pričaj mi o Tebi, o putovanju, o svemu što si radio sve ove godine. – uhvatila sam ga za ruku i povela ga prema palači.
- Možda jesi narasla, ali Horusa mi, tvoja znatiželja i nestrpljivost ostali su nepromjenjivi. – nasmiješio
se razmičući zastore terase. Sjeli smo na nosilju, a robovi su odmah stigli sa kaležima vina i tanjurima datulja.
Moje su slušknji stigle sa suhim haljinama, i šminkom kako bi me uredile. Otišle smo iza zastora kako bih se osušila i preobukla, a Tamatis se ispružio na ležaljci pijuckajući vino.
- Tamatise, kreni pričati. Ne mogu više čekati. – nestrpljivo sam lupkala nogom o pod, čekajući da mi
sluškinja osuši kosu i nanese šminku.
- Semiramis, draga, pričat ću ti sve do kad mi se je jezik ne osuši i ne otpadne, ali sada bih htio popiti
malo vina, ispružiti se i odmoriti se od putovanja. Bit će vremena za priče, kasnije. – rekao je ubacujući datulju u usta i zalijevajući je obilnim gutljajem vina
Zahvalila sam sudbini da sam sakrivena iza zastora, pa da nije vidio moje kolutanje očima. Tamatis je oš kada smo bili djeca prezirao tu moju naviku, jer je kao pravi sin naše majke smatrao da je to navika koja nije primjerena plemenitoj djevojci, jer ona uvijek mora biti staložena i pristojna. Ali sam zato u sigurnosti ovog zaklona mogla dati oduška svojoj nezadovoljnosti njegovim prioritetima, ali znala sam da nema smisla pokušavati ga odgovoriti od njegovog nauma, pa sam zasad odlučila zauzdati svoju znatiželju. Odlučila sam promjeniti temu, a i malo mu se osvetiti, jer nije htio udovoljiti mojoj molbi.
- Znači već si bio kod oca? – pitala sam ga, odjevajući bijelu lanenu haljinu i stavljajući zlatne narukvice
na ruke i ogrlicu ukrašenu smaragdima oko vrata . Čula sam da se naglo uspravio na ležaljci i nezadovoljno pucnuo jezikom .
- Ne, nisam još. – odgovorio je, mašući robu da mu donese još jedan kalež vina. Ispio je vino u jednom
gutljaju, obrisao je usta nadlanicom. Sjeo je natrag na ležaljku i zario glavu u ruke.
- Ah, Semiramis, znam zašto me pozvao natrag. Mislio sam da ima još vremena do tog trenutka, ali stari
je odlučio sve ubrzati. – čula sam mu očaj u glasu. Ušla sam natrag na terasu i sjela pored njega. Uhvatila sam mu ruke i nježno mu ih maknula s lica. Vidjela sam da plače.
Tamatis je oduvijek bio veseljak, uvijek je bio duša svake zabave, svake svetkovine. Svi su ga voljeli jer je svojim vedrim duhom mogao razvedriti najtmurniju osobu. Nikad ga nisam vidjela da plače niti da se prepušta očaju. Iako sam znala što će otac zahtjevati od njega, nisam mislila da će ga to toliko pogoditi.
- Tamatise, znao si da će doći to vrijeme. – nježno sam rekla, brišući mu suze. – Otac i majka nisu
bili nagrađeni Izidinom milošću zato budućnost ove obitelji leži samo na tebi i meni. Znam da to nije lak zadatak, ali ja sam se pomirila s njime, možda je vrijeme da i ti to učiniš. –
- Zašto bih ? – uhvatio mi je ruke i pogledao me. U očima sam mu primjetila nešto što mu naš otac
nikad neće tolerirati, neposlušnost. Zaustila sam da ga pokušam prizvati pameti, ali on se nije spremao tako brzo odustati. – Ne mogu se prodati, Semiramis. Ja sam ratnik, ja nisam političar. Ne mogu živjeti takvim životom, jer takav bi život za mene bio gori od smrti. Osjećao bih se kao zatočenika, kao ptica koja je zavorena u zlatnom kavezu. Imao bih sve što mi srce poželi, ali nikada više ne bih osjetio vjetar u krilima, niti slobodu neba. Ne mogu se osuditi na takav život. – digao se i došao do zastora koji su okruživali terasu. Ja sam ostala nepomično sjediti, jer to što je on izrekao na glas bilo je upravo ono o čemu sam ja potajno razišljala. Nisam htjela da vidi da sam potresena njegovim riječima, pa sam sklopila ruke u krilu i usredotočila pažnju na njih.
Razmaknuo je zastore i pogledao niz bazen pun plavih lotosa prema Nilu koji je bezobzira na sve naše nedaće i brige i dalje neumorno tekao, dajući nam uvid u činjenicu da vrijem nikada nećemo moći zaustaviti. Kao djeca smo se mogli pretvarati da ovaj trenutak nikada neće doći. Tamatis je uvijek zamišljao da će biti najveći ratnik kojeg je Egipat ikada vidio, a ja sam maštala da na jednom od brodova otplovim do mjesta gdje Nil utječe u veliko nepregledno more i tamo nađem hrabrog i predivnog kapetana koji će biti ljubav mog života i koji će me odvesti daleko preko mora u neki novi svijet.
No, vrijeme nitko nije pitao što dvoje djece želi. Vrijeme je nastavilo teći, a djeca su postala ljudi, a luksuz bezbrižnog djetinjstva konačno nam je stigao na naplatu. Došlo je vrijeme kad ćemo morati platiti za sve što smo dosad užvali.
Zagledan u Nil koji je svjetlucao na vrućem Egipatskom suncu, Tamatis je tiho progovorio – Sve češće želim da sam rođen kao Nan,kao običan seljakov sin, da o nikome ne ovisim i da nikome ne moram polagati račune. On je samo zahvaljujući svojem talentu stigao tako visoko i svoj uspjeh ne duguje utjecaju svojeg oca i zato ga nitko nikada neće moći prisiliti da radi stvari koje ne želi. –
- To nije istina i ti to dobro znaš. Iako je Nan slobodan od utjecaja kakav naš otac ima na naše živote, ne
znači da se nikome ne pokorava. Znaš da iznad roditeljske vlasti ima viših i moćnijih vlasti nad našim životima. – pokušavala sam ga urazumiti
- Znaš i sama da sam davnih dana prestao vjerovati u praznovjerja kojima nas plaše oni stari ljigavci u
hramovima. Bogovi da postoje ne bi dozvoljavali da se događaju stvari koje sam ja vidio da se događaju. Ne bi doz... – zastao je u pola rečenice kad ga je moj dlan zahvatio po licu. Vidjela sam mu šok na licu, a on je morao primjetiti bijes kojim je zračilo moje lice.
- Ti si budala ako se usuđuješ tako pričati o bogovima. – ljutito sam mu rekla. – Svoja uvjerenja zadrži
za sebe i nikad sebi nemoj umisliti da imaš pravo vrijeđati tuđa uvjerenja. Može te biti sram da pljuješ u lice stoljećima tradicije. – okrenula sam mu leđa i probala umiriti disanje kako bih se smirila.
Čula sam kako je tužno uzdahnuo. Ljutnja je počela popuštati, jer sam počela shvaćati da to iz njega progovara samo očaj.
- Oprosti, nisam htio biti tako bezobrazan. – tiho je rekao.
- Znam da nisi. Oprosti i ti meni, ni ja nisam tako mislila. – blago sam se nasmiješila i pomilovala ga po
licu. – Iako čak nisam ni mislila na bogove u ovom slučaju, nego na faraona i njegove naredbe kojima se ti jednako kao i Nan moraš pokoravati. A tu status osobe nema nikakve veze sa dužnošću. -
Stala sam uz njega i pogledala prema rijeci. Sad kad je spomenuo Nana poželjela sam odmah potrčati
prema obali Nila gdje je bila njegova kuća. Jednako kao i Tamatisa, nisam ga vidjela pet godina, a Nan je bio moj najbolji prijatelj i jedina osoba koja je znala sve moje tajne. Iako sam voljela Tamatisa i iako mi je jako nedostajao, snaga kojom mi je Nan nedostajo nije se dala mjeriti. No, zasad ću morati zaboraviti svoje želje i pričekati bolje vrijeme da odem posjetiti Nana.
Obratila sam ponovno pažnju na Tamatisa i primjetila sam promjenu u njegovom držanju. Vidjela sam
da se polako miri sa sudbinom.
- Znam što mi je dužnost. Samo bih htio da nije tako. Samo to bih htio, Semiramis. – spustio je pogled i
lagano odmahnuo glavom kao da želi otjerati ružne slike iz glave. Kad je podigao pogled, opet je bio onaj stari nasmješeni Tamatis kojeg sam znala.
- Nego, reci ti meni, sestrice najdraža, jesi li ti meni spremna za večerašnju zabavu? – nasmiješio mi se i
upitno nakrivio glavu. – Znaš, nije često da se slave takve dvije velike stvari u istom danom. Nadam se da ćeš nas očarati nečim posebnim –
- A o kojim dvjema stvarima ti točno pričaš? – pitala sam, praveći se da ne znam o čemu priča
- Pa, o početku Ozirisovih svetkovina i naravno, o proslavi mog povratka. – odvratio je.
- Kao da tvoj povratak zaslužuje neku porslavu, nije to tako velika stvar. – zamahnula sam kosom
glumeći bahatost ikrenula se spuštat stepenicam prema bazanu i vrtu koji ga je okruživao.
Dostigao me i lagano mi uštipnuo obraz. – Vidim i sarkazam je novitet koji si razvila sa godinama, sestrice. – nasmiješio se i prebacio ruko oko mojih ramena. Hodali smo tako po vrtu koji je okruživao palaču, uživajući u suncu i mirisima cvijeća. Nisam htjela daljnjim razgovorom prekidati mir koji nas je okruživao, a Tamatis je izgledao kao da nastoji upiti sve mirise i sve slike doma u kojem je odrastao a kojeg toliko dugo nije vidio. Uz sve što je ocu vjerojatno zamjerao, volio je ovo mjesto, i sve što je ono predstavljalo, jednako kao što je volio i sve nas, cijelu svoju obitelj, pa čak i oca iako se s nijme nije slagao u mnogim stvarima.
Stao je na kraju perivoja, na početku staze koja je vodila prema obali rijeke i molovima gdje su bili usidreni očevi brodovi. Još je jednom pogledao prema Nilu, a onda se okrenuo prema meni. Duboko je udahnuo i rekao. – Mislim da nema smisla više odgađati neizbježno, moram otići do oca. – podigao je moju ruku i utisnuo mi kratki poljubac u nadlanicu. – Moli se bogovima da uspijem izdržati razgovor koji mi slijedi. – zagrlila sam ga, jer sam znala koliko mu je potrebno da osjeti ohrabrenje. Okrenuo se i nastavio se vraćati prema palači.
Kad je stigao do ruba bazena, zastao je i viknuo – Imam iznenađenje za tebe navečer. Uredi se i budi posebno lijepa, mislim da će ti se isplatiti. – vidjela sam kak se nasmijao. Mahnula sam mu kao znak da sam ga čula, ali on je već jurio uz stepenicama natrag u palaču, a ja sam ostala sama u perivoju.
Pronašla sam jednu od klupica sakrivenih od pogleda iz palače i sjela na nju razmišljajući o iznenađenju koje je Tamatis spomenuo. Pretpostavlja sam da se radi o nekom posebnom nakitu kojeg je pronašao u Tebi, kako li sam se samo varala.
Sjedeći tako u miru koji se spuštao na perivoj i čitav Memfis sa zalaskom sunca, ponovno sam bila sama sa svojim mislima. Mogla sam dobro promisliti o svemu što je zapravo značio Tamatisov povratak.
Tamatis i ja smo djeca egipatskih plemića, naš je otac bio jedan od najbogatijih plemića u Egiptu. Novac nakupljen u generacijama naše obitelji osigurao nam je luksuzan život, a našem ocu veliki politički utjecaj. No, otac je stario i znao je što će to značiti za budućnost naše obitelji. Znao je da će se ostale plemićke obitelji u trenutku njegove smrti sjatiti ko šakali na strvinu kako bi rastrgali njegovo bogatstvo, zato je trebao Tamatisa uvesti u svoj svijet, svijet intriga, utjecaja i novaca.
Takva dužnost bila je prokletstvo svakog plemićkog sina. Nastavak loze, očuvanje i širenje bogatstva bilo je pitanje časti svake obitelji. Sada je došao čas da taj teret sa očevih leđa pređe na Tamatisova. Pretpostavljala sam da je današnja zabava zapravo i bila izgovor da bi otac mogao započeti provedbu svog plana. Očekivala sam da će na zabavi biti parada kćeri svih plemićkih obitelji koje je otac smatrao pogodnima da nastave njegovu obiteljsku lozu, a i dovoljno bogatih da osiguraju i punjenje obiteljske riznice. Nasmiješila sam se sebi u bradu i prošla prstima kroz kosu. Prokletstvo plemićke djece.
Uskoro će doći trenutak kada će taj teret pasti i na mene. Moj će zadatak biti jednostavan. Mojom udajom za čovjeka kojeg odabere otac, naša će obitelj dobiti još veći politički utjecaj. Ženska djeca služe tome, ojačavanju političkih saveza.
- Biti ko Nan... – sjetila sam se Tamatisovih riječi.
Nan će biti jedan od onih rijetkih sretnika koji će smjeti voljeti ženu i dočekati trenutak kada će ta žena
pred bogovima postati njegova za cijelu vječnost. Sretnik.
Kada sam zamislila da Nan stoji u hramu i pred slikom bogova izgovara zakletvu, a kraj njega stoji neka nepoznata žena, osjetila sam čudan osjećaj u trbuhu. Osjećaj koji nikad dotad još nisam osjetila. Bila sam ljubomorna na ženu koja ni ne postoji, na budućnost koja još nije na vidiku. Nisam mogla vjerovati da bih se ja srozala na tako niske grane da osjetima taj najgluplji ljudski osjećaj. Ali znala sam da je to pitanje vremena, te će se stvari kad tad dogoditi, a tada ću ja izgubiti svojeg najboljeg prijatelja.
Iako sam voljela svoje roditelje i brata, nikad s njima nisam imala osjećaj povezanosti. Otac i majku su bili tu za mene kroz svaku dječju bolest, a Tamaris je bio tu da mebrani svaki put kad sam se ko djevojčica znala posvađati sa drugom djecom, ali ono što smo Nan i ja dijelili bila je posebna vrsta bliskosti.
Nan je bio taj kome sam plakala na ramenu kad mi je uginuo ljubimac, njemu sam se jadala kad je otac vikao na mene, jer nisam ispunjavala zadaće svojih tutora. Nan je bio uz mene kroz sve dobro i loše u mom životu. Taj mali, debeljuškasti dječak i njegov zagrljaj bili su moja oaza sigurnosti. Morala sam si priznati da je sve to bilo nekada, nekada jako davno. U pet godina svašta se moglo promjeniti. Nan je lako mogao upoznati neku ženu na njegovim i Tamatisovim putovanjima, lako se mogao zaljubiti i zaboraviti na mene, lako je mogao odlučiti da ga mala naporna Semiramis više neće daviti svojim problemima.
On je danas imao dvadeset, a ja sedamanest godina, bili smo odrasli ljudi, sa potpuno novim problemima. Da li je moguće da su onaj petnaestogodišnji dječak i dvanaestogodišnja djevojčica ostali sakriveni negdje duboko u ovim odraslim ljudima? Da li je moguće da vrijeme nije nagrizlo prijateljstvo? Da li je prijateljstvo sklono jednakim drastičnim promjenama kojima je bilo sklona ova naša vanjska ljuštura? Ja sam znala svoj odgovor na to pitanje, ali nisam mogla znati što je pet godina učinilo Nanu.
Prenula sam se iz razmišljanja jer sam osjetila kako me nešto miluje po ruci. Okrenula sam se i obasjanog suncem vidjela visokog, atletski građenog momka. Pomaknuo se i zakrio sunce tako da sam mu mogla vidjeti lice, crvenkasto plava kosa sjajila je na suncu, duboke plave oči nasmješeno su sjajile, a na usnama je blistao tako poznati osmjeh. U ruci je držao ljubičastu peruniku kojom je nježno laticam prešao mojom rukom, ispružio ju i rekao – Zdravo, malena moja. Nedostajala si mi. -
Nastavit će se
komentiraj (5) * ispiši * #
14
subota
svibanj
2016
Tama
Nisam jedna od onih osoba koja voli pogledati s vremena na vrijeme u svoju prošlost. Nikada nisam promišljala o stvarima koje su se dogodile prije, nikad nisam željela preispitivati svoje pošle postupke. Prošlost je za mene uvijek bila škrinja, dobro zaključana i zakopana duboko, duboko, duboko u mrak iz kojeg nikada ne smije ponovno isplivati. Jer čemu razmišljati o nečemu što nikada nećeš moći promijeniti, čemu razmišljati o nečemu što je nestalo i što više nikada nećeš imati?
Kad padne mrak na moju dušu, ponekad poželim otkopati tu škrinju, otključati je i posegnuti za nekim pretincem u kojem se skrila sreća davnih dana. Svaki put se zaustavim, jer se sjetim sadašnjosti i onog što sam sada. Čemu se sjećati onog dobrog, kad je zlo davno pojelo sve? Što me može dočekati ako se škrinja otvori? Žaljenje, bol, tuga i kajanje jedino je što ću tada moći osjetiti, a ništa više ne mogu ispraviti, jer nikog više nema.
- Asia, moramo nastaviti dalje. - Kaiev glas me prenuo iz razmišljanja. Stajao je u svjetlosti baklje nasred mračnog hodnika. Njegov me glas vratio u sadašnjost, sjetila sam se gdje smo i što tu radimo.
- Da, oprosti. Razmišljala sam kako da nastavimo. - brzo sam rekla, da mu odvratim pažnju, jer sam vidjela da je htio krenuti ispitivati.
Dobri moj, vjerni Kai. Njegove tople, poznate plave oči i smiren glas bili su mi utjeha u ovom novom životu od trenutka kad sam ga pronašla onih davnih dana. Godine su između nas stvorile bratsku povezanost i on je bio jedina osoba kojoj sam istinski vjerovala. Predobro i predugo me poznao, pa sam znala da sumnja da nešto nije u redu, ali nisam željela da se brine, pogotovo ne za mene.
Stajali smo usred ovog ulaza u pakao, jer sam ja dobila zadatak koji će me jednog dana uzdignuti do položaja o kojem sam mogla samo sanjati. Samael je imao plan za sve nas, ali najprije je trebao osigurati sigurnu budućnost za sebe i za sve nas. Zato smo Kai i ja danas stajali ovdje.
- Mislim da bi bilo najbolje da se vratimo. - rekao je Kai. Vidjela sam mu na licu tjeskobu i strah, identičnu tjeskobu i strah sam ja osjećala u sebi. Ali ako si dozvolim da on to vidi, zaboravit će na sve i pokušat će nas izvući van, a to nisam smjela dozvoliti. Nisam smjela razočarati Samaela.
- Žao mi je Kai, ali moramo nastaviti. Samael je tako naredio. - uzela sam mu baklju iz ruke i nastavila se spuštati hodnikom.
- Znam da je on tako naredio, ali ne shvaćam što mi zapravo ovdje radimo. Ne želiš mi odgovoriti ni na jedno pitanje. - uhvatio me za rame i naglo me okrenuo. Vidjela sam mu u pogledu preklinjanje, slabost koju si vani nikada ne bi dozvolio, ali ovo je mjesto iz ljudi izvlačilo najgore stvari.
Odgurnula sam mu ruku sa svog ramena.
- Znaš da ti ne mogu odgovoriti na ta pitanja. Zadatak je povjeren meni. Ti si inzistirao da pođeš sa mnom. Ja te nisam tražila da budeš ovdje. - osjetila sam kako ljutnja buja u meni. Nikad nisam dozvoljavala da netko preispituje moje postupke ili da postavlja nepotrebna pitanja.
Upravo sam zbog svoje hladne smirenosti bila Samaelovo najvrijednije blago iako sam u usporedbi sa njegovim drugim generalima bila dijete. Moja mladost je na početku bila prepreka za napredak, ali ubrzo sam svojom nemilosrdnošću postala njegov omiljeni general. Samael mi je vjerovao, barem koliko je za njega moguće, i zato sam danas bila ovdje. Zato sam ja izabrana da izvršim zadatak koji će osigurati naš spas.
Nadala sam se samo da Samaelov bijes kad se vratim neće biti pretjeran, jer mi je naredio da odem sama, a ja sam protiv njegove izravne naredbe povela Kaia. Moramo zadatak obaviti uspješno, možda će radi toga biti milostiv.
- Da, znam da je Samael naredio, ali Asia, ovo što radimo je opasno. Idemo protiv svega u što vjerujemo, što ako su priče istinite, što ako ovo razljuti bogove? Jesi li stvarno spremna riskirati njihov bijes, za to da ispuniš Samaelov zahtjev. - iako nije direktno rekao, shvaćala sam da me preklinje da se vratimo.
Nasmješila sam se i uhvatila ga za ruku. - Ne, jer su me priče za djecu davnih dana prestale plašiti. A što se bogova tiče, mislim da nam više štete od ovog što su nam već napravili, ne mogu učiniti. Sada se molim te priberi i moramo nastaviti. - pustila sam mu ruku i okrenula se da nastavim dalje niz hodnik.
Čula sam da je malo zastao, vjerojatno razmišljajući da li da se vrati, jer je on usprkos svemu ostao slijepi vjernik i strah od bijesa bogova bio je duboko ukorijenjen u njemu, ali odlučio me slijediti.
Izgleda da je bratska ljubav pobijedila praznovjerje.- pomislila sam s podsmjehom. Ali morala sam u sebi priznati, da bez obzira na moj skepticizam prema bogovima, ovo je mjesto u meni izazivalo strah, pa sam ipak u sebi izgovorila molitvu da mi bogovi daju snage i sigurnosti.
Spuštali smo se sve dublje i dublje u tamu. Zrak je počeo nepodnošljivo smrdjeti po truleži i nečem slatkastom. Osjećala sam da mi osjetila otupljuju, a mozak zamagljuje. Strah je sve više i više počeo u meni bujati, a osjetila sam kako se pojavljuje i očaj, osjećaj koji toliko dugo nisam osjetila.
Počela sam kliziti daleko, osjećala sam kako se gubim,kako me taj mračni hodnik proždire, kako me tama cijelu obavija i kako nestajem u nečemu što nisam mogla objasniti.
Odjednom sam čula glas. Najčudniji glas koji sam ikada čula. Zvučao je kao da istovremeno zvone ritualni zvona i kao da se razbija staklo. Zvučao je istovremeno lijepo i ružno, stravično i smirujuće. Glas me dozivao, dozivao sve dublje i dublje u tamu.
Odjednom je glas izgovorio - Semiramis, čekao sam te - u tom trenutku strava me preplavila. Godinama nisam čula to ime. Napustila sam hodnika i Kaia i vidjela sam onu svoju dobro sakrivenu škrinju. Osjetila sam kako brava popušta i kako se škrinja otvara. Nagnula sam glavu da provjerim njezin sadržaj, ali odjednom sam izgubila oslonac i upala unutra. Poklopac se zatvorio i ja sam ostala zatočena u škrinji svoje prošlosti. Lupala sam po poklopcu i preklinjala sve koji bi mogli čuti da me puste van. Neka me puste van prije nego li prošlost oživi i konačno me proguta.
- Semiramis, dođi ovamo. - odjednom sam začula glas iza sebe. Glas je bio tako poznat, ali nikako se nisam uspjela sjetiti gdje sam ga čula.
Teško sam se okrenula i osjetila sam da više nisam u škrinji, nego u nečemu poput ogromne crne sobe na čijem sam kraju vidjela svjetlost. Krenula sam prema njoj. Nešto u meni me zaustavilo kad sam joj bila nadohvat. Iskonski strah svakog stvorenja, strah za preživljavanje kočio me da napravim tih nekoliko koraka i stanem na svjetlost.
- SEMIRAMIS, nemoj da moram dolaziti po tebe. Svi te čekamo. - glas je zvučao ljuto, ali činilo mi se da to nije prava ljutnja. Ponovno zazivanje me ohrabrilo, pa sam nastavila hodati.
- Malena moja, pa gdje si ti dosad? - stara žena sjedila je na panju uz obalu rijeke, a njoj s lijeve i desne strane sjedili su muškarac, žena i dječak. Ispružila je ruku, a ja sam krenula prema njoj. Osjetila sam sunčevu svjetlost na svojoj koži, miris rijeke i tople zemlje u zraku. Bila sam kod kuće, a baka me zvala da joj sjednem u krilo.
- Semiramis, dušo, jesi li dobro? Obično uvijek prva dojuriš kad je vrijeme za priču. - sjela sam baki u krilo i gledala kako sunce polako zalazi na drugoj obali rijeke. Krijes uz koji smo sjedili ispunio je mrak koji se skupljao oko nas, a baka je krenula pričati.
- Znaš zlato, ti si rođena za vrijeme najcrnije i najhladnije noći koje ja pamtim u svom dugom životu. U narodu iz kojeg ja dolazim postojala je priča o dvije velike sile. Jedna je bila svjetla, topla, ona koja daje život i ispunjava život svjetlošću i mirom. Druga je bila tamna, crna, zla. Isisavala je život iz svega, ubijala sve na svome putu i rasla sa očajem koji je sijala. Moj je narod vjerovao da oni koji su rođeni da dana, postaju dobri, radišni i iskreni ljudi, a oni koji su rođeni za noći, postaju zli, mračni i hodaju kroz život kao utvare. Gledajući tebe, mislim da je moj narod bio u krivu. - baka me pomilovala po licu i nasmijala se.
- Nikad nisam vidjela dijete sa tako zelenim očima poput tvojih. Oči ti izgledaju kao da su bogovi uzeli kapljice Rijeke-koja-život-znači i stavili ih tebi u glavu da jednako kao i rijeka svakome tko pogleda u njih daješ nadu i želju za životom. Ti ćeš, dušo moja, ljudima cijelog svog života nositi sreću i veselje. Nikada ljudska praznovjerja nisu više pogriješila, nego kad si ti u pitanju. -
Odjednom osjetila sam da se dižem iz bakinog naručja i kako ponovno tonem u tamu.
Našla sam se na hladnom podu onog mračnog hodnika, oblivena znojem i zadihana. Nekoliko metara dalje ležao je Kai. Dopuzala sam do njega da provjerim da li je živ. Položila sam lice uz njegovo ne bih li osjetila strujanje zraka. Osjetila sam topli dodir zraka na svom obrazu, bio je živ. Odahnula sam i naslonila se uza zid. Odlučila sam pustiti ga da sam dođe k sebe, jer sam pretpostavila da smo zbog isparina u hodniku oboje doživjeli neku vrstu transa, kakvu obično dožive svećenici kad u hramovima udišu svete pare.
Pogledala sam niz hodniku. Sjećanje na bakinu priču bilo je još svježe. Sada kada je škrinja bila otvorena, sjećanja su navirala. Sjetila sam se kako je baka reagirala kada sam se vratila. Prvotno veselje, zamijenila je strava kada je vidjela što sam postala. Mislila sam da je jedino ona od svih sposobna shvatiti, ali kada sam joj se približila njezin krik je proparao noć. Tada ju je izdalo srce, kada je mislila da sam bila mrtva tugovala je, ali sad kada je vidjela što se vratilo srce toliku bol nije moglo podnijeti. Tiho sam je podigla i pokopala je uz njezin vrt, te se spustila do rijeke i nabrala puno naručje plavog lotosa i cvjetovima prekrila grob. Nitko drugi od obitelji me nikada više nije vidio.
Gledajući sad niz hodnik shvatila sam da je bakin narod imao pravo. Od našeg rođenja sve je zapisano. Stari su narodi svoju mudrost pametno sakrili u priče, ono što smo mi smatrali legendama bile su istine. Ja sam živi dokaz toga. Dijete rođene u tami, postalo je tama. Iz tame ne može proizaći svjetlost. Iz tame ne može izaći dobro. U tami samo žive čudovišta, čudovišta poput mene i onog što se nalazi na kraju ovog hodnika.
Nastavit će se..
komentiraj (5) * ispiši * #