PRIJATELJ

Ostala sam bez riječi. Blenula sam u to poznato, a opet tako nepoznato lice. Polako sam se digle sa klupe i ispružila ruku prema njegovom licu. Morala sam se uvjeriti da je to zaista on.
Nasmiješio se i pritisnuo moju ruku uz svoje lice i zatvorio oči.
- Stvarno mi jesi nedostajala – tiho je prošaptao.
- Nan? – konačno sam došla do riječi. – Jesi li to stvarno ti? –
- Jesam, malena, ovo sam stvarno ja. – nasmiješio se. Taj me smješak natjerao da se konačno probudim
iz šoka. Smješeći bacila sam mu se oko vrata, a on me zagrlio tako jako da je izgledalo da me želi upiti u sebe.
- Ne mogu vjerovati koliko si se promjenila. – rekao je puštajući me iz zagrljaja. – Moja mala
Semiramis je potpuno odrasla. –
- Ja sam se promjenila ? – držeći ga za ruku, ponovno smo sjeli. – Nan, ti si potpuno drugi čovjek. Ne
mogu vjerovati da si ti isti onaj dječak koji je s Tamatisom prije pet godina zaplovio prema jugu. –
- Vjeruj mi radeći na brodu, trenirajući za borbu i konačno sudjelovajući u borbi čovjek se promjeni.
Tijelo i duh ojačaju, ali se i promjene. – ponovno me pomilovao po licu, a njegovim je prošla neka sjena tuge. Brzo se pribrao i nadodao – Ali ima i dobrih strana, bar viša nisam hodajuća vreća sala. – oboje smo prasnuli u smijeh.
Nedostajalo mi je smijanje s njime. Nedostajali su mi ovakvi naši trenuci, iako je ovaj mladić koji je sjedio kraj mene bio potpuno druga osoba od onog malog debeljka kojeg sam nekada znala. Na trenutak sam se uplašila da je njegova promjena uzrokovala promjenu u meni, a on kao da mi je čitao misli.
- Malena, vidim ti na licu da ti moja promjena nije draga. – podigao mi je lice. – Semiramis, to sam i
dalje ja, samo je moja težina manja. Ništa od onog što sam prije pet godina osjećao za tebe nije se promjenilo. Baš ništa. –
- Znam da si to i dalje ti. – tiho sam rekla i spustila pogled. – Ali... –
- Ne trebaš se pretvarati. – prekinuo me. - Predugo te poznajem. Znam sve tvoje strahove i sve razloge
tih strahova. Znam da sam otišao, ali sada sam ovdje. A i sama znaš da nije bio moj izbor da odem. –
- Znam , oprosti. Vjerojatno si mi samo previše nedostajao . – nasmiješila sam se i ponovno ga zagrlila.

Sljedećih sat vrema smo proveli šetajući perivojem, a Nan mi je prepričavao sve dogodovštine i sve smješne anegdote sa svog putovanja. Uživala sam zamišljajući sve stvari koje je vidio i dala bih sve da sam mogla biti tamo, daleko od ove palače, običaja aristokracije i očekivanja svoje obitelji.
Ali sve dobro, mora brzo doći kraju. – Malena, mislim da je došlo vrijeme da se zasad pozdravimo. Došlo je vrijeme da se spremiš za zabavu. – glavom je pokazao prema terasi na kojoj je stajala moja sluškinja koja zabrinuto okretala glavom tražeći me.
- Kad barem ne bi morala ići. – mahnula sam sluškinji da dolazim. – Mogla bih ostati s tobom na obali
da mi ispričaš sve one strašne priče koji su ti se dogodile. – prekorno sam ga pogledala
- Mislim da takve priče nisu za uši jedne plemenite djevojke – nacerio se. – Bit će vremena malena. Već
sutra možemo nastaviti gdje smo stali. –
- Obećaješ? - pitala sam ga. Primio me za ruku i pogledao me te tiho rekao – Obećajem. –
Okrenula sam se i potrčala prema palači.

Vrativši se u palaču krenula sam sa svojim slukinjama prema svojoj sobi. Nakonšto su me okupale, osušile
i počešljale kosu, krenule su mi nanosit šminku. Odjenula sam smaragdno zelenu haljinu od lagane, prozračne tkanine, vrat i ruke ukrasila sam zlatnim nakitom koji se slagao sa zlatnim prahom koji su mi sluškinje nanijele na kapke.
Stala sam pred zrcalo i pogledala krajnji rezultat uređivanja. Nasmješila sam se, sluškinje su stvarno napravile dobar posao. Zelena je haljina istaknula smaragno zelenilo mojih očiju, a kroj haljine laskao je svim mojim oblinama. Moja duga crna, kovrčava kosa, razlila se po mojim leđima poput slapa, a zlato je još dodatno istaknulo njezinu crninu.
Odmakla sam se od ogledala i krenula prema balkonu. Naslonila sam se na granitnu izrezbarenu ogradu i pogledala prema rijeci, prema velikom i nezaustavljivom Nilu. Skrenula sam pogled prema obali na kojoj su bile kuće našihstražara i pisara i trgovaca koji su radili za oca. Svjetlile su poput krijesnica u noći. Znala sam točno koja je krijesnica ona koju tražim.
Nan, moj Nan, se vratio.
On je znao, on me shvaćao. Znao je da nisam bila poput drugih djevojaka iz plemenitih obitelji. Ova večer, ova haljina, cijela ova parada hrane, bogatstva, dragulja, sve sam to prezirala, a Nan je to dobro znao. Novac nikad ništa dobro nije donio. Cijeli sam život gledala kako on kvari ljude, kako ih izvana uljepšava, a iznutra trunu kao prezrelo voće. Gledala sam cijeli život kako onaj koji ima puno želi još više i još više i kako ga ta želja tjera da zanemari sve i svakog u svojoj blizini. Vidjela sam obitelji koje nisu bile obitelji, jer je novac i bolesna želja za njime ugasio svu ljubav i sve emocije osim ambicije.
Prezirala sam takav život, a znala sam da me upavo to čeka jednog dana. Nan je znao koliko sam se borila s tim osjećajima u sebi. Nisam željela takav život, nisam željela postojanje obilježeno vječnom težnjom za bogaćenjem ili stjecanjem utjecaja na dvoru. Nisam željela biti sredstvo kojim će otac upravo to postići. Nisam željela biti prodana nekome koga ne volim. Ništa od toga nisam željela, a opet nisam mogla iznevjeriti roditelje, nisam mogla dozvoliti da budem razočaranje. Baš poput Tamatisa, nisam htjela biti prodana.
Zato je Nan bio moj Nan, moj jedini i iskreni prijatelj. Cijeli sam život gledala kako ljudi ginu i propadaju jer su vjerovali krivim ljudima. Vidjela sam kako muževi varaju žene, kako žene varaju muževe, kako plemeniti dvorjani varaju faraona, kako svećenici varaju i bogove. Svugdje sam vidjela laži, prevaru i iskorištavanje. Zato nikada nikome nisam vjerovala, jedino Nanu. Čak ni roditeljima, ni bratu, jer roditelje je vodila ambicija za novcem i za moći, i za nju će me jednog dana prodati najpoželjnijem kupcu, a bratu nisam vjerovala, jer njegova ambicija i željala za vojnim uspjesima prijetili su da razore svijet koji volim. Samo je Nan bio osoba koja je uvijek dolazila k meni bez ikakvih želja da nešto dobije od mene, bez ikakvih skrivenih namjera, bez ikakvih laži.
Naučila sam da uvijek moram očekivati najgore od ljudi, tako da uvijek budem spremna na razočaranje. Smatrala sam da nikad srce neće lakše puknut nego kada te razočara osoba kojoj vjeruješ. Ako nikome ne vjeruješ i ako od svih očekuješ najgore nikad ti nitko neće slomiti srce, nitko ti nikad neće slomiti dušu.
Da sam barem tada znala, ono što znam sad. Srcu ne možeš zapovjedati, ne možeš birati kome će ono vjerovati i u što će sve povjerovati. Nije se još rodio čarobnjak ili mag koji je uspio odgonetnuti čudne puteve emocija koje srce stvori. Nije se još rodio onaj koji se uspio otrhvati ljubavi, kad tad ona nas nađe. Neki su sretni, pa ih nađe prava, iskrena i istinita ljubav, a oni drugi nisu te sreće pa ih nađe lažna, nestalna, promjenjiva, pokvarena ljubav. Moja nije bila ni jedno, moja ljubav je bila prokleta, a od nje me ni Nan, ni sve u što sam vjerovala nije moglo spasiti.

Nastavit će se