Tama

Nisam jedna od onih osoba koja voli pogledati s vremena na vrijeme u svoju prošlost. Nikada nisam promišljala o stvarima koje su se dogodile prije, nikad nisam željela preispitivati svoje pošle postupke. Prošlost je za mene uvijek bila škrinja, dobro zaključana i zakopana duboko, duboko, duboko u mrak iz kojeg nikada ne smije ponovno isplivati. Jer čemu razmišljati o nečemu što nikada nećeš moći promijeniti, čemu razmišljati o nečemu što je nestalo i što više nikada nećeš imati?
Kad padne mrak na moju dušu, ponekad poželim otkopati tu škrinju, otključati je i posegnuti za nekim pretincem u kojem se skrila sreća davnih dana. Svaki put se zaustavim, jer se sjetim sadašnjosti i onog što sam sada. Čemu se sjećati onog dobrog, kad je zlo davno pojelo sve? Što me može dočekati ako se škrinja otvori? Žaljenje, bol, tuga i kajanje jedino je što ću tada moći osjetiti, a ništa više ne mogu ispraviti, jer nikog više nema.

- Asia, moramo nastaviti dalje. - Kaiev glas me prenuo iz razmišljanja. Stajao je u svjetlosti baklje nasred mračnog hodnika. Njegov me glas vratio u sadašnjost, sjetila sam se gdje smo i što tu radimo.
- Da, oprosti. Razmišljala sam kako da nastavimo. - brzo sam rekla, da mu odvratim pažnju, jer sam vidjela da je htio krenuti ispitivati.
Dobri moj, vjerni Kai. Njegove tople, poznate plave oči i smiren glas bili su mi utjeha u ovom novom životu od trenutka kad sam ga pronašla onih davnih dana. Godine su između nas stvorile bratsku povezanost i on je bio jedina osoba kojoj sam istinski vjerovala. Predobro i predugo me poznao, pa sam znala da sumnja da nešto nije u redu, ali nisam željela da se brine, pogotovo ne za mene.

Stajali smo usred ovog ulaza u pakao, jer sam ja dobila zadatak koji će me jednog dana uzdignuti do položaja o kojem sam mogla samo sanjati. Samael je imao plan za sve nas, ali najprije je trebao osigurati sigurnu budućnost za sebe i za sve nas. Zato smo Kai i ja danas stajali ovdje.
- Mislim da bi bilo najbolje da se vratimo. - rekao je Kai. Vidjela sam mu na licu tjeskobu i strah, identičnu tjeskobu i strah sam ja osjećala u sebi. Ali ako si dozvolim da on to vidi, zaboravit će na sve i pokušat će nas izvući van, a to nisam smjela dozvoliti. Nisam smjela razočarati Samaela.
- Žao mi je Kai, ali moramo nastaviti. Samael je tako naredio. - uzela sam mu baklju iz ruke i nastavila se spuštati hodnikom.
- Znam da je on tako naredio, ali ne shvaćam što mi zapravo ovdje radimo. Ne želiš mi odgovoriti ni na jedno pitanje. - uhvatio me za rame i naglo me okrenuo. Vidjela sam mu u pogledu preklinjanje, slabost koju si vani nikada ne bi dozvolio, ali ovo je mjesto iz ljudi izvlačilo najgore stvari.
Odgurnula sam mu ruku sa svog ramena.
- Znaš da ti ne mogu odgovoriti na ta pitanja. Zadatak je povjeren meni. Ti si inzistirao da pođeš sa mnom. Ja te nisam tražila da budeš ovdje. - osjetila sam kako ljutnja buja u meni. Nikad nisam dozvoljavala da netko preispituje moje postupke ili da postavlja nepotrebna pitanja.

Upravo sam zbog svoje hladne smirenosti bila Samaelovo najvrijednije blago iako sam u usporedbi sa njegovim drugim generalima bila dijete. Moja mladost je na početku bila prepreka za napredak, ali ubrzo sam svojom nemilosrdnošću postala njegov omiljeni general. Samael mi je vjerovao, barem koliko je za njega moguće, i zato sam danas bila ovdje. Zato sam ja izabrana da izvršim zadatak koji će osigurati naš spas.
Nadala sam se samo da Samaelov bijes kad se vratim neće biti pretjeran, jer mi je naredio da odem sama, a ja sam protiv njegove izravne naredbe povela Kaia. Moramo zadatak obaviti uspješno, možda će radi toga biti milostiv.
- Da, znam da je Samael naredio, ali Asia, ovo što radimo je opasno. Idemo protiv svega u što vjerujemo, što ako su priče istinite, što ako ovo razljuti bogove? Jesi li stvarno spremna riskirati njihov bijes, za to da ispuniš Samaelov zahtjev. - iako nije direktno rekao, shvaćala sam da me preklinje da se vratimo.
Nasmješila sam se i uhvatila ga za ruku. - Ne, jer su me priče za djecu davnih dana prestale plašiti. A što se bogova tiče, mislim da nam više štete od ovog što su nam već napravili, ne mogu učiniti. Sada se molim te priberi i moramo nastaviti. - pustila sam mu ruku i okrenula se da nastavim dalje niz hodnik.
Čula sam da je malo zastao, vjerojatno razmišljajući da li da se vrati, jer je on usprkos svemu ostao slijepi vjernik i strah od bijesa bogova bio je duboko ukorijenjen u njemu, ali odlučio me slijediti.
Izgleda da je bratska ljubav pobijedila praznovjerje.- pomislila sam s podsmjehom. Ali morala sam u sebi priznati, da bez obzira na moj skepticizam prema bogovima, ovo je mjesto u meni izazivalo strah, pa sam ipak u sebi izgovorila molitvu da mi bogovi daju snage i sigurnosti.

Spuštali smo se sve dublje i dublje u tamu. Zrak je počeo nepodnošljivo smrdjeti po truleži i nečem slatkastom. Osjećala sam da mi osjetila otupljuju, a mozak zamagljuje. Strah je sve više i više počeo u meni bujati, a osjetila sam kako se pojavljuje i očaj, osjećaj koji toliko dugo nisam osjetila.
Počela sam kliziti daleko, osjećala sam kako se gubim,kako me taj mračni hodnik proždire, kako me tama cijelu obavija i kako nestajem u nečemu što nisam mogla objasniti.

Odjednom sam čula glas. Najčudniji glas koji sam ikada čula. Zvučao je kao da istovremeno zvone ritualni zvona i kao da se razbija staklo. Zvučao je istovremeno lijepo i ružno, stravično i smirujuće. Glas me dozivao, dozivao sve dublje i dublje u tamu.
Odjednom je glas izgovorio - Semiramis, čekao sam te - u tom trenutku strava me preplavila. Godinama nisam čula to ime. Napustila sam hodnika i Kaia i vidjela sam onu svoju dobro sakrivenu škrinju. Osjetila sam kako brava popušta i kako se škrinja otvara. Nagnula sam glavu da provjerim njezin sadržaj, ali odjednom sam izgubila oslonac i upala unutra. Poklopac se zatvorio i ja sam ostala zatočena u škrinji svoje prošlosti. Lupala sam po poklopcu i preklinjala sve koji bi mogli čuti da me puste van. Neka me puste van prije nego li prošlost oživi i konačno me proguta.

- Semiramis, dođi ovamo. - odjednom sam začula glas iza sebe. Glas je bio tako poznat, ali nikako se nisam uspjela sjetiti gdje sam ga čula.
Teško sam se okrenula i osjetila sam da više nisam u škrinji, nego u nečemu poput ogromne crne sobe na čijem sam kraju vidjela svjetlost. Krenula sam prema njoj. Nešto u meni me zaustavilo kad sam joj bila nadohvat. Iskonski strah svakog stvorenja, strah za preživljavanje kočio me da napravim tih nekoliko koraka i stanem na svjetlost.
- SEMIRAMIS, nemoj da moram dolaziti po tebe. Svi te čekamo. - glas je zvučao ljuto, ali činilo mi se da to nije prava ljutnja. Ponovno zazivanje me ohrabrilo, pa sam nastavila hodati.
- Malena moja, pa gdje si ti dosad? - stara žena sjedila je na panju uz obalu rijeke, a njoj s lijeve i desne strane sjedili su muškarac, žena i dječak. Ispružila je ruku, a ja sam krenula prema njoj. Osjetila sam sunčevu svjetlost na svojoj koži, miris rijeke i tople zemlje u zraku. Bila sam kod kuće, a baka me zvala da joj sjednem u krilo.
- Semiramis, dušo, jesi li dobro? Obično uvijek prva dojuriš kad je vrijeme za priču. - sjela sam baki u krilo i gledala kako sunce polako zalazi na drugoj obali rijeke. Krijes uz koji smo sjedili ispunio je mrak koji se skupljao oko nas, a baka je krenula pričati.
- Znaš zlato, ti si rođena za vrijeme najcrnije i najhladnije noći koje ja pamtim u svom dugom životu. U narodu iz kojeg ja dolazim postojala je priča o dvije velike sile. Jedna je bila svjetla, topla, ona koja daje život i ispunjava život svjetlošću i mirom. Druga je bila tamna, crna, zla. Isisavala je život iz svega, ubijala sve na svome putu i rasla sa očajem koji je sijala. Moj je narod vjerovao da oni koji su rođeni da dana, postaju dobri, radišni i iskreni ljudi, a oni koji su rođeni za noći, postaju zli, mračni i hodaju kroz život kao utvare. Gledajući tebe, mislim da je moj narod bio u krivu. - baka me pomilovala po licu i nasmijala se.
- Nikad nisam vidjela dijete sa tako zelenim očima poput tvojih. Oči ti izgledaju kao da su bogovi uzeli kapljice Rijeke-koja-život-znači i stavili ih tebi u glavu da jednako kao i rijeka svakome tko pogleda u njih daješ nadu i želju za životom. Ti ćeš, dušo moja, ljudima cijelog svog života nositi sreću i veselje. Nikada ljudska praznovjerja nisu više pogriješila, nego kad si ti u pitanju. -

Odjednom osjetila sam da se dižem iz bakinog naručja i kako ponovno tonem u tamu.

Našla sam se na hladnom podu onog mračnog hodnika, oblivena znojem i zadihana. Nekoliko metara dalje ležao je Kai. Dopuzala sam do njega da provjerim da li je živ. Položila sam lice uz njegovo ne bih li osjetila strujanje zraka. Osjetila sam topli dodir zraka na svom obrazu, bio je živ. Odahnula sam i naslonila se uza zid. Odlučila sam pustiti ga da sam dođe k sebe, jer sam pretpostavila da smo zbog isparina u hodniku oboje doživjeli neku vrstu transa, kakvu obično dožive svećenici kad u hramovima udišu svete pare.
Pogledala sam niz hodniku. Sjećanje na bakinu priču bilo je još svježe. Sada kada je škrinja bila otvorena, sjećanja su navirala. Sjetila sam se kako je baka reagirala kada sam se vratila. Prvotno veselje, zamijenila je strava kada je vidjela što sam postala. Mislila sam da je jedino ona od svih sposobna shvatiti, ali kada sam joj se približila njezin krik je proparao noć. Tada ju je izdalo srce, kada je mislila da sam bila mrtva tugovala je, ali sad kada je vidjela što se vratilo srce toliku bol nije moglo podnijeti. Tiho sam je podigla i pokopala je uz njezin vrt, te se spustila do rijeke i nabrala puno naručje plavog lotosa i cvjetovima prekrila grob. Nitko drugi od obitelji me nikada više nije vidio.

Gledajući sad niz hodnik shvatila sam da je bakin narod imao pravo. Od našeg rođenja sve je zapisano. Stari su narodi svoju mudrost pametno sakrili u priče, ono što smo mi smatrali legendama bile su istine. Ja sam živi dokaz toga. Dijete rođene u tami, postalo je tama. Iz tame ne može proizaći svjetlost. Iz tame ne može izaći dobro. U tami samo žive čudovišta, čudovišta poput mene i onog što se nalazi na kraju ovog hodnika.


Nastavit će se..