Plutala sam na vodi, raširenih ruku, bijele tunike omotane oke tijela. Zamišljala sam da sam Baenu, sveta ptica Nila, koja se diže iz vode i leti iznad Nila i Memfisa, leti i dalje izvan granica Egipta, daleko od svih i svega. Zamišljala sam taj osjećaj slobode u svojim raširenim krilima.
Uživala sam u milovanju sunca na svom licu i u miru i tišini koja me okruživala. Odjednom sam osjetila kapljice vode po licu, a onda veliki pljusak vode o lice. Uspravila sam se pljucajući vodu, spremna sasuti svakakve uvredi budali koja se usudila tako me prekinuti u sanjarenju.
Brišući oči, bolje sam pogledala osobu koja je stajala na rubu bazena igrajući se kamenom u ruci. Visok, zgodan momak u ranim dvadestima, sa lanenom tunikom oko pasa i ogrlicom od zlatnih krila koje su držale smaragdnog skarabeja. Na licu mu je titrao zadovoljan osmijeh, a velike smeđe oči caklile su se od odbljeska vode.
- A ja sam se već ponadao da su bogovi poslali vodenkonja u naš bazen da nas počaste na početku
Ozirisovih svetkovina. – rekao je cerekajući se.
Zamahnula sam rukom omotanom bijelom tkaninom kak bi ga smočila, ali se izmaknuo prsaknju vode. Bila sam tako sretna što ga vidim, ali nisam mu mogla zaboraviti da me ovako naprasno prekinuo u snatrenju, a i ova uvreda neće proći nekažnjeno.
- Glupane, mogla sam se utopiti kada me ovako prestrašiš. – ljutito sam mu odvratila. – A ponoviš li
ikada ovo o vodenkonju tako mi Izidog bijesa zasut ću ti krevet škorpionima. – rekla sam mu izlazeći iz bazene.
Na trenutak se uozbiljio i pogledao me procjenjujući da li se šalim, a onda je prasnuo u smijeh. Nedostajo mi je njegov smijeh, više od 5 godina ga nisam čula. Poznati, zvonki smijeh rastopio je moju ljutnju, pa sam mu se i ja pridružila u napadu smijeha. Nakon što sam se malo smirila, potrčala sam mu u zagrljaj, a on me podigao i zavrtio lagano kao i prije pet godina.
- Semiramis, nedostajala si mi. – rekao je i utisnuo mi poljubac u obraz. – Toliko o tome da će me kad
se vratim dočekati moja ˝mala˝ sestrica. – pustio me iz zagrljaja.
- Tamatise, i dalje sam tvoja mala sestrica, ali tokove vremena ne možeš zaustaviti, moram i ja jednom
ostariti. No, pustimo sad mene, molim te pričaj mi o Tebi, o putovanju, o svemu što si radio sve ove godine. – uhvatila sam ga za ruku i povela ga prema palači.
- Možda jesi narasla, ali Horusa mi, tvoja znatiželja i nestrpljivost ostali su nepromjenjivi. – nasmiješio
se razmičući zastore terase. Sjeli smo na nosilju, a robovi su odmah stigli sa kaležima vina i tanjurima datulja.
Moje su slušknji stigle sa suhim haljinama, i šminkom kako bi me uredile. Otišle smo iza zastora kako bih se osušila i preobukla, a Tamatis se ispružio na ležaljci pijuckajući vino.
- Tamatise, kreni pričati. Ne mogu više čekati. – nestrpljivo sam lupkala nogom o pod, čekajući da mi
sluškinja osuši kosu i nanese šminku.
- Semiramis, draga, pričat ću ti sve do kad mi se je jezik ne osuši i ne otpadne, ali sada bih htio popiti
malo vina, ispružiti se i odmoriti se od putovanja. Bit će vremena za priče, kasnije. – rekao je ubacujući datulju u usta i zalijevajući je obilnim gutljajem vina
Zahvalila sam sudbini da sam sakrivena iza zastora, pa da nije vidio moje kolutanje očima. Tamatis je oš kada smo bili djeca prezirao tu moju naviku, jer je kao pravi sin naše majke smatrao da je to navika koja nije primjerena plemenitoj djevojci, jer ona uvijek mora biti staložena i pristojna. Ali sam zato u sigurnosti ovog zaklona mogla dati oduška svojoj nezadovoljnosti njegovim prioritetima, ali znala sam da nema smisla pokušavati ga odgovoriti od njegovog nauma, pa sam zasad odlučila zauzdati svoju znatiželju. Odlučila sam promjeniti temu, a i malo mu se osvetiti, jer nije htio udovoljiti mojoj molbi.
- Znači već si bio kod oca? – pitala sam ga, odjevajući bijelu lanenu haljinu i stavljajući zlatne narukvice
na ruke i ogrlicu ukrašenu smaragdima oko vrata . Čula sam da se naglo uspravio na ležaljci i nezadovoljno pucnuo jezikom .
- Ne, nisam još. – odgovorio je, mašući robu da mu donese još jedan kalež vina. Ispio je vino u jednom
gutljaju, obrisao je usta nadlanicom. Sjeo je natrag na ležaljku i zario glavu u ruke.
- Ah, Semiramis, znam zašto me pozvao natrag. Mislio sam da ima još vremena do tog trenutka, ali stari
je odlučio sve ubrzati. – čula sam mu očaj u glasu. Ušla sam natrag na terasu i sjela pored njega. Uhvatila sam mu ruke i nježno mu ih maknula s lica. Vidjela sam da plače.
Tamatis je oduvijek bio veseljak, uvijek je bio duša svake zabave, svake svetkovine. Svi su ga voljeli jer je svojim vedrim duhom mogao razvedriti najtmurniju osobu. Nikad ga nisam vidjela da plače niti da se prepušta očaju. Iako sam znala što će otac zahtjevati od njega, nisam mislila da će ga to toliko pogoditi.
- Tamatise, znao si da će doći to vrijeme. – nježno sam rekla, brišući mu suze. – Otac i majka nisu
bili nagrađeni Izidinom milošću zato budućnost ove obitelji leži samo na tebi i meni. Znam da to nije lak zadatak, ali ja sam se pomirila s njime, možda je vrijeme da i ti to učiniš. –
- Zašto bih ? – uhvatio mi je ruke i pogledao me. U očima sam mu primjetila nešto što mu naš otac
nikad neće tolerirati, neposlušnost. Zaustila sam da ga pokušam prizvati pameti, ali on se nije spremao tako brzo odustati. – Ne mogu se prodati, Semiramis. Ja sam ratnik, ja nisam političar. Ne mogu živjeti takvim životom, jer takav bi život za mene bio gori od smrti. Osjećao bih se kao zatočenika, kao ptica koja je zavorena u zlatnom kavezu. Imao bih sve što mi srce poželi, ali nikada više ne bih osjetio vjetar u krilima, niti slobodu neba. Ne mogu se osuditi na takav život. – digao se i došao do zastora koji su okruživali terasu. Ja sam ostala nepomično sjediti, jer to što je on izrekao na glas bilo je upravo ono o čemu sam ja potajno razišljala. Nisam htjela da vidi da sam potresena njegovim riječima, pa sam sklopila ruke u krilu i usredotočila pažnju na njih.
Razmaknuo je zastore i pogledao niz bazen pun plavih lotosa prema Nilu koji je bezobzira na sve naše nedaće i brige i dalje neumorno tekao, dajući nam uvid u činjenicu da vrijem nikada nećemo moći zaustaviti. Kao djeca smo se mogli pretvarati da ovaj trenutak nikada neće doći. Tamatis je uvijek zamišljao da će biti najveći ratnik kojeg je Egipat ikada vidio, a ja sam maštala da na jednom od brodova otplovim do mjesta gdje Nil utječe u veliko nepregledno more i tamo nađem hrabrog i predivnog kapetana koji će biti ljubav mog života i koji će me odvesti daleko preko mora u neki novi svijet.
No, vrijeme nitko nije pitao što dvoje djece želi. Vrijeme je nastavilo teći, a djeca su postala ljudi, a luksuz bezbrižnog djetinjstva konačno nam je stigao na naplatu. Došlo je vrijeme kad ćemo morati platiti za sve što smo dosad užvali.
Zagledan u Nil koji je svjetlucao na vrućem Egipatskom suncu, Tamatis je tiho progovorio – Sve češće želim da sam rođen kao Nan,kao običan seljakov sin, da o nikome ne ovisim i da nikome ne moram polagati račune. On je samo zahvaljujući svojem talentu stigao tako visoko i svoj uspjeh ne duguje utjecaju svojeg oca i zato ga nitko nikada neće moći prisiliti da radi stvari koje ne želi. –
- To nije istina i ti to dobro znaš. Iako je Nan slobodan od utjecaja kakav naš otac ima na naše živote, ne
znači da se nikome ne pokorava. Znaš da iznad roditeljske vlasti ima viših i moćnijih vlasti nad našim životima. – pokušavala sam ga urazumiti
- Znaš i sama da sam davnih dana prestao vjerovati u praznovjerja kojima nas plaše oni stari ljigavci u
hramovima. Bogovi da postoje ne bi dozvoljavali da se događaju stvari koje sam ja vidio da se događaju. Ne bi doz... – zastao je u pola rečenice kad ga je moj dlan zahvatio po licu. Vidjela sam mu šok na licu, a on je morao primjetiti bijes kojim je zračilo moje lice.
- Ti si budala ako se usuđuješ tako pričati o bogovima. – ljutito sam mu rekla. – Svoja uvjerenja zadrži
za sebe i nikad sebi nemoj umisliti da imaš pravo vrijeđati tuđa uvjerenja. Može te biti sram da pljuješ u lice stoljećima tradicije. – okrenula sam mu leđa i probala umiriti disanje kako bih se smirila.
Čula sam kako je tužno uzdahnuo. Ljutnja je počela popuštati, jer sam počela shvaćati da to iz njega progovara samo očaj.
- Oprosti, nisam htio biti tako bezobrazan. – tiho je rekao.
- Znam da nisi. Oprosti i ti meni, ni ja nisam tako mislila. – blago sam se nasmiješila i pomilovala ga po
licu. – Iako čak nisam ni mislila na bogove u ovom slučaju, nego na faraona i njegove naredbe kojima se ti jednako kao i Nan moraš pokoravati. A tu status osobe nema nikakve veze sa dužnošću. -
Stala sam uz njega i pogledala prema rijeci. Sad kad je spomenuo Nana poželjela sam odmah potrčati
prema obali Nila gdje je bila njegova kuća. Jednako kao i Tamatisa, nisam ga vidjela pet godina, a Nan je bio moj najbolji prijatelj i jedina osoba koja je znala sve moje tajne. Iako sam voljela Tamatisa i iako mi je jako nedostajao, snaga kojom mi je Nan nedostajo nije se dala mjeriti. No, zasad ću morati zaboraviti svoje želje i pričekati bolje vrijeme da odem posjetiti Nana.
Obratila sam ponovno pažnju na Tamatisa i primjetila sam promjenu u njegovom držanju. Vidjela sam
da se polako miri sa sudbinom.
- Znam što mi je dužnost. Samo bih htio da nije tako. Samo to bih htio, Semiramis. – spustio je pogled i
lagano odmahnuo glavom kao da želi otjerati ružne slike iz glave. Kad je podigao pogled, opet je bio onaj stari nasmješeni Tamatis kojeg sam znala.
- Nego, reci ti meni, sestrice najdraža, jesi li ti meni spremna za večerašnju zabavu? – nasmiješio mi se i
upitno nakrivio glavu. – Znaš, nije često da se slave takve dvije velike stvari u istom danom. Nadam se da ćeš nas očarati nečim posebnim –
- A o kojim dvjema stvarima ti točno pričaš? – pitala sam, praveći se da ne znam o čemu priča
- Pa, o početku Ozirisovih svetkovina i naravno, o proslavi mog povratka. – odvratio je.
- Kao da tvoj povratak zaslužuje neku porslavu, nije to tako velika stvar. – zamahnula sam kosom
glumeći bahatost ikrenula se spuštat stepenicam prema bazanu i vrtu koji ga je okruživao.
Dostigao me i lagano mi uštipnuo obraz. – Vidim i sarkazam je novitet koji si razvila sa godinama, sestrice. – nasmiješio se i prebacio ruko oko mojih ramena. Hodali smo tako po vrtu koji je okruživao palaču, uživajući u suncu i mirisima cvijeća. Nisam htjela daljnjim razgovorom prekidati mir koji nas je okruživao, a Tamatis je izgledao kao da nastoji upiti sve mirise i sve slike doma u kojem je odrastao a kojeg toliko dugo nije vidio. Uz sve što je ocu vjerojatno zamjerao, volio je ovo mjesto, i sve što je ono predstavljalo, jednako kao što je volio i sve nas, cijelu svoju obitelj, pa čak i oca iako se s nijme nije slagao u mnogim stvarima.
Stao je na kraju perivoja, na početku staze koja je vodila prema obali rijeke i molovima gdje su bili usidreni očevi brodovi. Još je jednom pogledao prema Nilu, a onda se okrenuo prema meni. Duboko je udahnuo i rekao. – Mislim da nema smisla više odgađati neizbježno, moram otići do oca. – podigao je moju ruku i utisnuo mi kratki poljubac u nadlanicu. – Moli se bogovima da uspijem izdržati razgovor koji mi slijedi. – zagrlila sam ga, jer sam znala koliko mu je potrebno da osjeti ohrabrenje. Okrenuo se i nastavio se vraćati prema palači.
Kad je stigao do ruba bazena, zastao je i viknuo – Imam iznenađenje za tebe navečer. Uredi se i budi posebno lijepa, mislim da će ti se isplatiti. – vidjela sam kak se nasmijao. Mahnula sam mu kao znak da sam ga čula, ali on je već jurio uz stepenicama natrag u palaču, a ja sam ostala sama u perivoju.
Pronašla sam jednu od klupica sakrivenih od pogleda iz palače i sjela na nju razmišljajući o iznenađenju koje je Tamatis spomenuo. Pretpostavlja sam da se radi o nekom posebnom nakitu kojeg je pronašao u Tebi, kako li sam se samo varala.
Sjedeći tako u miru koji se spuštao na perivoj i čitav Memfis sa zalaskom sunca, ponovno sam bila sama sa svojim mislima. Mogla sam dobro promisliti o svemu što je zapravo značio Tamatisov povratak.
Tamatis i ja smo djeca egipatskih plemića, naš je otac bio jedan od najbogatijih plemića u Egiptu. Novac nakupljen u generacijama naše obitelji osigurao nam je luksuzan život, a našem ocu veliki politički utjecaj. No, otac je stario i znao je što će to značiti za budućnost naše obitelji. Znao je da će se ostale plemićke obitelji u trenutku njegove smrti sjatiti ko šakali na strvinu kako bi rastrgali njegovo bogatstvo, zato je trebao Tamatisa uvesti u svoj svijet, svijet intriga, utjecaja i novaca.
Takva dužnost bila je prokletstvo svakog plemićkog sina. Nastavak loze, očuvanje i širenje bogatstva bilo je pitanje časti svake obitelji. Sada je došao čas da taj teret sa očevih leđa pređe na Tamatisova. Pretpostavljala sam da je današnja zabava zapravo i bila izgovor da bi otac mogao započeti provedbu svog plana. Očekivala sam da će na zabavi biti parada kćeri svih plemićkih obitelji koje je otac smatrao pogodnima da nastave njegovu obiteljsku lozu, a i dovoljno bogatih da osiguraju i punjenje obiteljske riznice. Nasmiješila sam se sebi u bradu i prošla prstima kroz kosu. Prokletstvo plemićke djece.
Uskoro će doći trenutak kada će taj teret pasti i na mene. Moj će zadatak biti jednostavan. Mojom udajom za čovjeka kojeg odabere otac, naša će obitelj dobiti još veći politički utjecaj. Ženska djeca služe tome, ojačavanju političkih saveza.
- Biti ko Nan... – sjetila sam se Tamatisovih riječi.
Nan će biti jedan od onih rijetkih sretnika koji će smjeti voljeti ženu i dočekati trenutak kada će ta žena
pred bogovima postati njegova za cijelu vječnost. Sretnik.
Kada sam zamislila da Nan stoji u hramu i pred slikom bogova izgovara zakletvu, a kraj njega stoji neka nepoznata žena, osjetila sam čudan osjećaj u trbuhu. Osjećaj koji nikad dotad još nisam osjetila. Bila sam ljubomorna na ženu koja ni ne postoji, na budućnost koja još nije na vidiku. Nisam mogla vjerovati da bih se ja srozala na tako niske grane da osjetima taj najgluplji ljudski osjećaj. Ali znala sam da je to pitanje vremena, te će se stvari kad tad dogoditi, a tada ću ja izgubiti svojeg najboljeg prijatelja.
Iako sam voljela svoje roditelje i brata, nikad s njima nisam imala osjećaj povezanosti. Otac i majku su bili tu za mene kroz svaku dječju bolest, a Tamaris je bio tu da mebrani svaki put kad sam se ko djevojčica znala posvađati sa drugom djecom, ali ono što smo Nan i ja dijelili bila je posebna vrsta bliskosti.
Nan je bio taj kome sam plakala na ramenu kad mi je uginuo ljubimac, njemu sam se jadala kad je otac vikao na mene, jer nisam ispunjavala zadaće svojih tutora. Nan je bio uz mene kroz sve dobro i loše u mom životu. Taj mali, debeljuškasti dječak i njegov zagrljaj bili su moja oaza sigurnosti. Morala sam si priznati da je sve to bilo nekada, nekada jako davno. U pet godina svašta se moglo promjeniti. Nan je lako mogao upoznati neku ženu na njegovim i Tamatisovim putovanjima, lako se mogao zaljubiti i zaboraviti na mene, lako je mogao odlučiti da ga mala naporna Semiramis više neće daviti svojim problemima.
On je danas imao dvadeset, a ja sedamanest godina, bili smo odrasli ljudi, sa potpuno novim problemima. Da li je moguće da su onaj petnaestogodišnji dječak i dvanaestogodišnja djevojčica ostali sakriveni negdje duboko u ovim odraslim ljudima? Da li je moguće da vrijeme nije nagrizlo prijateljstvo? Da li je prijateljstvo sklono jednakim drastičnim promjenama kojima je bilo sklona ova naša vanjska ljuštura? Ja sam znala svoj odgovor na to pitanje, ali nisam mogla znati što je pet godina učinilo Nanu.
Prenula sam se iz razmišljanja jer sam osjetila kako me nešto miluje po ruci. Okrenula sam se i obasjanog suncem vidjela visokog, atletski građenog momka. Pomaknuo se i zakrio sunce tako da sam mu mogla vidjeti lice, crvenkasto plava kosa sjajila je na suncu, duboke plave oči nasmješeno su sjajile, a na usnama je blistao tako poznati osmjeh. U ruci je držao ljubičastu peruniku kojom je nježno laticam prešao mojom rukom, ispružio ju i rekao – Zdravo, malena moja. Nedostajala si mi. -
Nastavit će se
Post je objavljen 18.05.2016. u 14:04 sati.