Svi moramo jednom otići....Neki prije..neki kasnije...a neki moraju otići čim su stigli. Kao da im se žuri u neki drugi, možda bolji svijet...Zadnjih par dana susrela sam se s dvije smrti. Starica preko deveset godina je skončala svoj život na ovom svijetu, a otišla je je i jedna mala bebica (Grgo za kog sam molila neki dan) od svega dva mjeseca, koja nije dobila niti pravu priliku da zagrize u taj naš život...Ne mogu ja suditi o uzrocima o pravednosti zašto je netko tu s nama neizmjerno dugo, a neko ode brzinom svjetlosti....Iza jednog i drugog ostane tuga, s tim da Grgo nikad neće biti prežaljen. Moja mama i dan danas tuguje za svojom bratom i sestricom koji su umrli prije njenog rođenja. Matilda i Miško....I oboje su dobili svoju svijećicu i rojžicu za Sisvete iako ovog svijeta se nisu nimalo nauživali a umrli su prije šezdeset godina. Mama se pitala tko će njima zapaliti svijeću kad ona ode....Odgovorila sam joj...Pa naravno ja....I moja djeca ako ih budem imala-a imam i nećake pa je na njima red da čuvaju tradiciju. Jer obitelj je svetinja. I treba čuvati uspomene na ljude, događaje i običaje. Jer samo kad bi ih groba ustao prethodni naraštaj teško da bi se snašao. Mnogo se toga promijenilo...i to iz korijena....ali nažalost medicina nije dovoljno napredovala da se izbjegne da oni koji su nam tek došli tako brzo i nenadano odu....
Ali i to će se promijeniti jednog dana. Jer ja vjerujem u napredak. Ljudi, medicine, tehnologije i duhovnosti.
A tebi Grgo, lahka ti hrvatska zemlja.