četvrtak, 28.02.2008.

MiT o Johnnyju Štuliću

Biografija
Poznat pod nadimkom Johnny, rodjen u Skopju 11. travnja 1953. godine. Autor tekstova, kompozitor, pjevač, gitarist. Srednju školu je pohađao u Zagrebu, na Katarininom trgu (današnja Gornjogradska gimnazija), a studirao je na Filozofskom fakultetu, također u Zagrebu. Osnivač je, vođa i autor svih pjesama grupe Azra (osim teksta Pit...i to je Amerika koji je napisao Mile Rupčić). Od 1989. nastupa pod svojim imenom uz pratnju Sevdah Shuttle Banda.. Štulić motive, slike, jezične forme i izražajna sredstva za svoje pjesme pronalazi u živom govoru svoga, zagrebačkog, urbanog okružja, za šankom, u krevetu, poslije koncerta. Jedan je od malobrojnih koji se svojim izrazom približio publici, a publika je u njemu vidjela sebe kroz pravi, sirovi, gradski rock'n'roll. Nije uzalud napisan grafit Johnny je bog

A sade moj dio priče:Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojim drugim rock-protagonistom … Neosjetljiv na vanjske poticaje, Štulić je ostao dosljedan sebi, u Nizozemskoj maknuo se od prošlog života i bez suvišne prtljage na leđima radi ono što voli, a ne radi ono što bi njegovi poklonici voljeli da radi."Štulić je bio vizionar i jedan od rijetkih koji je predvidio što će se svega koju godinu kasnije dogoditi na ovim prostorima Štulić svoj nadimak 'Johnny' dobio po strip junaku Džoniju Panteru, a dao mu ga je stanoviti Musa s kojim je bio na radnoj akciji u Novom BeograduPosljednji članak u knjizi intervju je s Johnnyjem objavljen u beogradskom Zum reporteru 1982. kada je na pitanje novinara: "Po čemu želiš da te ljudi pamte?" odgovorio: "Po anarhiji". Johnnyja možete obožavati ili mrziti, ali činjenica je da bi bez njega i Azre domaća rock scena '80-ih bila ako ne nezamisliva, onda barem daleko siromašnija. Azrin rekord od 2860 ljudi u Klubu SC-a valjda nitko prije ni poslije nije uspio oboriti, kao niti sedam uzastopnih rasprodanih koncerata u Kulušiću.

Ima jedan zgodna anegdota o tome kako je Jajo iz Prljavog kazališta obećao trčati gol od Zvečke do Zdenca i natrag ukoliko "Balkan" postigne uspjeh (što, naravno, nikada nije ispunio). Štulić je imao potrebu da 'izrazi sebe posvećujući pjesme drugima', a budući da su sve njegove pjesme bile prave male vedute s gradskih ulica u kojima je 'pjevao život koji je živio', nije ni čudo da skoro svaka od tih pjesama ima i svog junaka odnosno junakinju(Marina,Meri,Suzy…) Ono što je za novi val bila Zvečka, to su za Štulića i njegovu ekipu bili Mali Kavkaz, Corso i Blato ("Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze/za šljakere sto loču ko pesi/studenti bez diplome/žene bez ljepote/neženje bez stana/putnici bez para.
Dosta je razmišljao i o situaciji u zemlji u vrijeme političkih previranja u svijetu i Hrvatskoj,studentski prosvjedi i borba za ravnopravnost.Štulić u to doba tek anonimni brucoš Filozofskog fakulteta koji se ne petlja u politiku i jedino 'oružje' mu je bila gitara, a i činjenica je da stihovi njegove "68" - "Dok sam bio student kružio sam često/čitao Praxis polemizirao vješto/anarhizam mi je bio u krvi/svi na barikade/sanjao sam kako vodim proletere mlade" itekako odišu anarholiberalnim duhom specifičnim za to doba.
Za mene je on legenda I predvodnik jedne generacije dobrih umjetnika,to je jednostavno bilo vrijeme posljednjeg velikog umjetničkog buumaa...vremena za kojim amo trebamo žaliti sad za kraj stihovi koji su dostatni: riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve, odaberi za sebe samo one prave

petak, 22.02.2008.

nAjVeĆi bUbNjaR kOjI je iKaDa pOsToJaO..

Ovo je priča o možda največem bubnjaru kojeg je rock ikad imao.Bubnjaru Led Zeppelina.John Henry Bonham-Bonzo rođen je 31.06.1948 godine u Redditch, Worcestershire.Mali Bonhan još u kolijevci bio određen za bubnjaraOn je i sam jedanput rekao: "Želio sam biti bubnjar već kada sam imao pet godina. Već kao mala beba svirao sam na šalicama za kavu koje sam stavio na postolje i dodao im žicu kako bi postigao efekt činele, naravno tu su bili i mamini lonci." ..Od malih nogu znalo se da će John biti bubnjar, s 10 godina dobio je prve bubnjeve, a kako je i sam poslije rekao ti su prvi bubnjevi koje je dobio od roditelja bili prekretnica u njegovom životu , na njima je naučio prve ritmove i tada je shvatio da mu je suđeno da bude bubnjar. S 15 godina dobio je prvi profesionalni (+zahrđali)set bubnjeva nakon čega se ubrzo i pridružio u svoju prvi rock sastav"Terry Webb and the Spiders."

Znak Bonza u bendu Led Zeppelin
Sa 16 je napustio školu i odlučio postati bubnjar, malo je radio u očevoj građevinskoj firmi, ali ljubav za bubnjevima je bila puno jača pa se posvetio grupi u kojoj je ostao godinu dana, u to je vrijeme i upoznao buduću suprugu Pat, s kojom se vjenčao u 17., tad je i prešao u novu grupu "A Way of Life". Već je prije upoznao mladog pjevača Roberta Planta, i odlučivši se baciti u profesionalne vode odlučio je obnoviti prijateljstvo s Robertom, skupa su bili u grupi "The Crawling King Snakes", ali nakon par mjeseci Bonham je napustio grupu i vratio se starim Way of Life-ima.Bonhamova reputacija je rasla velikom brzinom zahvaljujući njegovom talentu, u svijet glazbe ga je progurao Ed Piling. Kao i većina glazbenika toga vremena i Bonzo je bio pod utjecajem glazbe 60-ih,Ali on je razvijao svoj vlastiti stil sviranja vrlo ozbiljno i puno je radio kako bi postigao prirodan zvuk za razliku od drugih bubnjara koji to nisu mogli "Uvijek sam nastojao postići što čišći zvuk. Od malena slušam rane soul ploče. Htio sam i ja tako zvučati – s jedne strane meko i lepršavo, a s druge grubo i glasno." Najveći uzor mu je bio Ginger Baker (međuostalim svirao i u Cream-u:) Bonham se opet odlučio udružiti s Plantom u "Band of Joy" i to je potrajalo do '68.nakon čega je Bonzo zarađivao svirajući s Timom Rosom koji je imao turneju po VB.... U međuvremenu je Jimmy Page tražio "Nove Yardbirdse" već skupio JPJ-a i Planta koji mu je odmah predložio svog starog frenda Bonhama...šta je dalje bilo znate i sami (hope so)

Plakat Bonza

Ovo je moja priča o Bonzi.Kad sam na sad krajem ljeta bio na maturalcu u Španjolskoj posjetili smo Barcelonu,i moj prvotni cilj je bio posjeta Hard Rock Caffea u Barceloni,ali sam se duboko razočarao ambijentom u tom cafeu koji je bio prava komercijala neki đir između kavane i fast fooda i prolazeči tako rock caffeom ugledam Ludwigove bubnjevi na kojima je Bonzo svirao,jednostavno sam zastao i pitao prijatelje jesu li svijesni što to stoji ispred njih,kako sam i prepostavljao nitko od njih ne zna ni tko je Led Zeppelin,a kamoli Bonzo.Ja sam tada ostao par minuta ispred bubnjeva i stojim ja ispred nijh , i kažem sebi ma što kad sam ih već vidio mogu ih i dodirniti te dodirnem bubnjeve možda najvećeg bubnjara u povjesti...
Bonzo me fascinira jednostavnoscu i ukusom kojim svira,sve je tako prirodno...i svi oni koji njegovo sviranje ocijenjuju po pijesmi Moby Dick su rock neznalice,ja imam 25 njegovih sola i Bonham po meni uopće nebi trebo bit poznat po Moby Dicku već po totalno nenadmašnom grooveu i zvuku bubnja koji dan danas nitko nije postigao s oproštenjem. Uopće nije stvar u tome dali netko može skinut njegove dionice na bubnju, nego je stvar u tome da nikome te dionice neće zvučat kao njemu!

četvrtak, 21.02.2008.

Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja." Martin Luter King Jr.

Kao što več nagađate,ovaj post posvečen temi prijateljstva."Prijateljstvo je najteža stvar na svijetu za objasniti. To nije nešto što se uči u školi, ali ako nisi naučio što je smisao prijateljstva, uistinu nisi ništa naučio. " Imate li prijatelja?

Biste li se složili da bi mnogi od nas rekli: "Teško je naći pravog prijatelja"ali da bismo imali prijatelje, prvo moramo postati prijatelj.Pravo prijateljstvo uključuje otvorenu iskrenost.Pravi dokaz stvarnog prijateljstva je,
odanost, pomoć, opraštanje, rame za plakanje, ohrabrenje,davanje, suosjećanje, povjerenje, tješenje, i ljubav kroz cijelo vrijeme! Prijateljstvo je vrijedno, jer kroz prijateljstvo možemo primati ljubav i potporu, čak i kritiku koja će nam pomoći u izgradnji karaktera.Mislim da malo ljudi zna i može shvatiti koliko prijatelji znače.najbolji način za dobiti prijatelja jest biti prijatelj.Pravih prijatelja nema mnogo,tek jedan, dva ili tri...pravih istinskih prijatelja, poznanika ima dosta.

Vrijednost prijatelja je u tom što od nas ne diže ruke ni onda kad to učine roditelji ili mi sami od sebe.Prijatelj ništa ne zahtijeva, svoje prijateljstvo ničim ne uvjetuje. Prijatelj ti nije onaj koji ti je prijatelj dok je sve u redu nego onaj koji je tu kad ti je najteže,i kad si zaglibio,kad si nesretan. Tu je kad ga trebamo, ne smeta kad ga ne trebamo. Raduje se našim uspjesima, dijeli s nama našu muku. Prijateljstvo ne znači nužno slaganje u svemu – pa nismo vezani pupčanom vrpcom. To ne podrazumjeva identičnost dvije osobe. Ali važno je to da se i ta različitost poštuje i prihvaća, uči jedan od drugog. Osim toga, važna je obostranost prijateljstva. Ne može se od nekoga očekivati sve, a ne davati ništa.
Uvijek postoji izdaja u prijateljstvu,ali treba to sve prebroditi jer taj koji te izdao i nije ti bio pravi prijatelj.

utorak, 19.02.2008.

JiM MoRrIsOn-ThE LiZaRd KiNg

Danas nemam baš puno ideja za post,malo sam umoran jer sam imao vožnju u autoškoli...stoga bi vam ispričao moju stranu priče i moje viđenje,doživljaj Jima Morrisona

Pjesnik... Shaman... Rock idol... Sex simbol... Vizionar... Mitski "Lizard King”...
James Douglas Morrison Rođen u Melburneu nedaleko od Cape Kenedya u Floridi 8.12.1943.god.Tokom studija u Los Angelesu upoznaje Raya Manzareka s kojim 1965 osniva grupu "The Doors". Jim sam sebe naziva Kraljem Guštera,( Lizard King) Bio je zaokupljen predodžbom o rock zvijezdi. I mao je osjećajan i ekstravagantan stil pijevanja.
Smatra se najobrazovanijim ,najčitanijim umjetnikom rocka. Umro je 3. 7.1971.god u Parizu. Bio je ispred vremena u kojem je živio i ljudi nisu shvaćali način na koji je živio i stvarao! Pa mnogi ni danas ne razumiju njegove pjesme.

"If my poetry aims to achieve anything, it's to deliver people from the limited ways in which they see and feel."

Hurricane & Eclipse

I wish a storm would come & blow this shit away. Or a bomb to burn the Town & scour the sea. I wish clean death would come to me


Ne pada mi nitko napamet ko bih bio imao više značenja za svoje vrijeme od njega. Za života legenda i mit, 20 godina nakon smrti snimaju se filmovi, pišu knjige, ...
Pjesnik, glazbenik, performator, umjetnik, zapravo vlastiti život mu je sam po sebi umjetničko djelo.“Crni anđeo” rock ‘n’rolla To što je Huxley poslužio Morrisonu kao inspiracija ne čudi, jer jos u osnovnoj i srednjoj školi Morrison, izuzetno bistar, pohlepno je čitao sve što mu je pod ruku došlo, često autore i knjige za koje niti njegovi nastavnici iz književnosti nikada nisu čuli, a kamoli njegovi vršnjaci. Njemu najdraži bili su filozofi Friedrich Nietzsche i Jean-Paul Sartre, britanski pjesnik William Blake, francuski pjesnici Arthur Rimbaud i Charles Baudelaire, zatim Kerouac i drugi američki pisci-beatnici, grčka mitologija, Freudovska psihologija i mitovi i religije Indijanaca. I sam je napisao par zbirki poezije, a ono što je o filmu naučio, primijenit će na pravljenje glazbenog videa, desetljećima prije nego što će muzički video spot postati normalna stvar. Pod utjecajem droge i alkohola, Morrison često i spontano na nastupima glasno meditira, izvikuje kletve, bogohuljenja, bestidne riječi, pozive za putenim užicima. Morrison nije znao svirati ni na jednom od instrumenata, melodiju za svoj tekst nosio bi u glavi –njegov bariton bio je prilično nepouzdan i melodiju nije mogao baš dobro i sigurno nositi.... ali bio je majstor na pozornici, znao je publiku držati. Svi će njegovi kasniji nastupi biti egzibicionistički, popraćeni ispadima, pozivima mlađoj generaciji da protiv starije ustane seksom, alkoholom, drogama i glazbom koja vrata percepcije otvara. Na koncertu u Miamiju, 1969. godine, Morrison biva uhićen, zbog razgolićavanja na pozornici.

S kim ga uspoređivati? Među pjesnicima s Kafkom. Koji nije imao gotovo nikakav utjecaj na društvo i samo mali broj mu znaju djela.
Sa likovnim umjetnicima kao Kandinskyim, Malevičem, Picassom, Daliom, Warholom ili Beuysom? Imali su utjecaj uglavnom unutar svoje domene.
Sa muzičarima kao Strawinsky, Šostakovič. Lighety.

Dok je Morrison bio pojam svoje generacije i onih poslije njega, sve do danas. A vjerujem da će se o njemu pričati još i za 100 godina, jer je više od Rock-Pop-glazbenika...više od Beatlesa, Stonesa, Nirvane, ... IQ mu je bio iznad 150! Za one koji misle da nije bio dovoljno intelektualan. Vjerojatno spada u najinteligentnije umjetnike uopće Jim je bio nešto nalik dervišima, šamanima... Izazivao je kod publike trans, ekstazu, s vradžbenim parolama, uz muziku rotacionog dinamizma, i na kraju je sve treštalo, grmilo od orgulja, bubnjeva, gitara... u Parizu je stanovao u apartmanu ulice Beautreillis, br°17... ista ulica u kojoj je živio Baudelaire sa dragom mu Jeanne-om.Kratak i eksplozivan život Jima Morrisona naposljetku je završio uz Pamelu

Nađen je mrtav 3. srpnja 1971, u kadi, u svom stanu u Parizu, kamo je preselio samo nekoliko mjeseci ranije, u nadi da će srediti život i da će se moći koncentrirati na pisanje. Mrtvozornik je kao uzrok smrti naveo srčani udar. Srce je i izdalo Morrisona, u očajničkoj utrci sa smrću, utrci koju je droga žestoko pothranjivala. Tužan i bijedan kraj jednoj kratkoj karijeri koja je imala svijetlih i mračnih trenutaka, uspona i padova, ali koja je nosila i obećanja, i ne samo ona koja su bila lažna, rezultat drogiranja. Pokopan je tiho, bez fanfara, na pariškom groblju Piere Lachaise, na kojemu vječno počivaju i Frédéric Chopin i Oscar Wilde i Edith Piaf i Marcel Proust i Moliere.....Na njegov grob, svake godine, i dalje se slijeva rijeka hodočasnika

Nasljeđe Jima Morrisona? Taj prototip rock-zvijezde – osoran, seksi, zagonetan, ostaje i dalje jedan od najpopularnijih i neosporno najutjecajnijih pjevača u povijesti rocka... iako nije bio veliki pjevač, ali njegova tehnička strana nije ni bila razlog uspjehu benda. Morrison je glazbeno dobro potkovanim članovima Doorsa donio dva druga kvaliteta, to su bile karizmatičnost i mračna poezija. Morrison i Doorsi su gurnuli rock u smjelo i mračno novo doba. Morrison je jednom i rekao:
“Više nas sve zanima mračna strana života, pokvarenost, zloba, noćno doba.” “
Ako svojom poezijom mogu išta postići,” rekao je jednom, “onda je to - osloboditi ljude stega unutar kojih vide i razmišljaju.” Morrison i Doorsi su u tome uspjeli – pustili su nas, pa makar i na kratko, da vidimo kako je na drugoj strani. Otvorili su vrata percepcije koja više nitko nije mogao zatvoriti.

ponedjeljak, 18.02.2008.

KAKO RIJEČI PONEKAD BOLE

Ovaj kratki esej je nastao već davno prije kao temelj za zadaćnicu iz Hrvatskog, niko ga nikad nije ni pročitao ni vidio jer sam se odlučio za jednu drugu temu pa sam mislio da je sad to vrijeme da ljudi prosude jeli dobar,a i ponukalo me to što je nedavno jedan moj prijatelj izjavio nešto,pa rekao nije važno ja to stvarno ne mislim,to je samo zafrkancija


Govorio sam kako mene riječi ne bole,već djela.Kako sam ja hrabar i kako znam da ljudi samo puno pričaju,jer pas koji laje ne grize.To sam mislio sve dok mi nije počelo stajat do nekih ljudi.Počeo sam shvaćat kako riječi bole puno više od djela. Tesko je kad nas neko povrijedi rijecima i to je gore od tjelesne boli to nam se svima vec desilo ali kad sami nekoga povrijedimo mislim da je jos gore onaj osjecaj krivice ne popusta tako lako Riječi ostaju u zraku.Kad ti netko nešto napravi onda je ta epizoda tvog života gotova,hoćeš mu oprostit ili ne to je tvoj problem,ali kad te netko povrijedi riječju to je druga priča.Kad te nazove pogrdnim imenom,ne znaš da li se šali ili ne,to se zapravo nikad ne zna.Ljudi govore više istine kad se šale i kad su pijani nego kad su ozbiljni,tj. trijezni.

Što su misli bez riječi, što su riječi bez djela? Vrlo zanimljiva teza. Ima nas tako nekih koji volimo reći ali i malo učiniti. I oni uporno misle kako se riječima osvajaju srca, a ne znaju da prazne riječi bole više no ijedna šutnja. Zašto? Vrlo jednostavno. Kada ništa ne kažeš ništa ne boli, ali ako kažeš a ne učiniš...
Ljudi jednostavno ne primjećuju težinu svojih riječi. One riječi koje kao kamen padnu na srce. Riječi koje bi mogle poderati dušu i izliti suze.Nekada ne shvaćam da li sam ja stvarno zaslužio takve ispade. Toliko je vremena prošlo da sam odupirao napadima takve vrste. Riječi cijenim i ne volim njihovu zloupotrebu, pogotovo ako nekoga mogu povrijediti. Zašto im ne daju više značaja? Samo ih bacaju bez veze, kao da je to tek tako…što god kažu. Kao da je nevažno, jer će se riječi opet zaboraviti…ali ja ih nikada ne zaboravljam. Ponekad se u životu suzdržiš da ne kažeš neke riječi samo da ne bi povrijedio nekoga svog a ne shvaćaš da šutnjom vrijeđaš sebe.Jednom mi je moj prijatelj rekao „Riječi ponekad bole a ponekad dignu.. Jedino, nikada nisam primjetio da riječi vole. To je privid. Sama riječ nema osjećaj. Sve one ne izgovorene rijeci bole vise i znace vise od svega ikad recenog. tisina koja toliko toga kaze...i to vjecito OK. da ga bar zabrane zakonom.“
Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrijediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš van. Nema veze koliko puta kazes: "Žao mi je"..rana je ipak još uvijek tu.Povrijediti nekoga riječima je ponekad gore nego fizički. Prijatelji su naše rijetko bogatstvo i treba ih čuvati. Oni te nasmijavaju kada si tužan, ohrabruju te kada trebaš uspijeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce. Mrzim taj osjećaj bespomoćnosti koji osjećam svaki kad nešto krivo kažem.Zašto se vrijeme ne može vratiti?Zašto ne mogu napraviti svoj život onako kako bih ja to htio.

nedjelja, 17.02.2008.

MI SMO JOŠ JEDNA IZGUBLJENA GENERACIJA NA PUTU BEZ POVRATKA

...danas se probudim i upalim malo glazbe kad ono Fakofbolan i njihova pijesma Predgrađa,ne znam baš da puno vas sluša tu vrstu glazbe ali oni su jedan odličan punk bend tekstovi su im luuudillooo
...ova pjesma me odmah posjetila na mračni dio naš generacije rođene od Černobila (1986) pa do sredine 90-tih.Naši životi su kako oni kažu bezidejno lutanje,ljudi se utapaju u sivilu svijeta,rijetki su oni koji su još svijetlo na kraju tunela u tom sivilu,ljudi koji imaju snage da se odupru tom sortiranju ljudi u kalupe,uniformiranju mladih i nađu neki svoj unutarnji svijet i postanu unikatni.Sijećam se dana kad bih sjeo ispred škole i promatrao ljude 90 posto nih su svi isti,isto se oblače,pričaju iste priče te kremice,roba,čizme od 1000 kuna,a da ne pričam da ljude koji misle drukčije od njih izoliraju i misle da mi ostali nismo in.
A kad još čujem kako puštaju cajke,izgubin vjeru u ovu generaciju i ovaj svijet.Mnogo njih ne može ni jednu rečenicu sročiti o tome što misle o svijetu,njih drugi ne zanimaju,ali kad sam se ja u petak cijeli školski sat raspravljao s profesorom o ljudskom dostojanstvu,njih pola to nije ni zanimalo jer su sebična derišta koji ne ne znaju što je život, a da ne govorim o tome da su kulturno ništa.Ti isti mladi ljudi su izgubili životne ciljeve,nemaj ništa u životu čemu streme,uzori su im ili neke starlete,narkomani ili sponzoruše.Sada se ljudi cijene više po tome koliko su u "žutom tisku" ili koliko imaju afera i razvoda.Nekad prije si na naslovnice mogao doći samo radom i znojem,bilo to u glazbi,filmu,sportu ili nečem drugom,zato ljudi moji mi smo još jedna MI SMO JOŠ JEDNA IZGUBLJENA GENERACIJA NA PUTU BEZ POVRATKA NA PUTU ZA NIKUDA




PREDGRAĐA

BEZIDEJNO LUTANJE
MONOLITNIM PREDGRAĐIMA
I ZATIRANJE FRUSTRACIJA
BJEŽANJEM OD STVARNOSTI

SUDBINA JE MLADEŽI
KOJOJ JE OBEĆANA BUDUĆNOST
A ISTINA JE OKRUTNA
I TU JE PRIČI KRAJ

NEMA VIŠE NI CILJEVA
KOJIMA BI SE STREMILO
A SVIJET VRVI OD
PATOLOŠKIH SLUČAJEVA

ALI BUDIMO OPTIMISTIČNI
BUDIMO POZITIVNI
JER NEKE SE STVARI BAŠ
NIKAD NEĆE PROMIJENITI

STOGA NATRAG DOMA
U SIGURNO SUSJEDSTVO
GDJE MLADEŽ TONE
U CIVILIZACIJSKI GLIB

Ref.
MI SMO JOŠ JEDNA
IZGUBLJENA GENERACIJA
NA PUTU BEZ POVRATKA
NA PUTU ZA NIKUDA
MI SMO JOŠ JEDNA
IZGUBLJENA GENERACIJA
U ĆELIJI BEZ PROZORA
U TUNELU BEZ IZLAZA

subota, 16.02.2008.

KaDa vRiJEMe NiŠtA Ne MiJeNja

Ovo je priča o najutjecajnijem bendu punka,ovaj bend za mene znači mnogo slušajući njega formirao sam dosta stavova ,iako nikada nisu postali onako veliki kakvi su mogli, a i zaslužili postati, bili su bend koji je vratio strast u posustali rock'n'roll . Danas su jedni od najvažnijih u povijesti rock glazbe.... ladies and gentlemans... The Clash.
Bend su osnovali Joe Strumer Mick Jones.Dvojica buntovnika ali i intelektualaca.
Joe Strummer je bio dijete iz dobrostojeće obitelji i većinu je djetinjstva proveo po internatima i privatnim školama, no te su mu se godine izgleda jako zgadile jer je kasnije stalno pjevao o revoluciji i borbi radničke klase za bolje sutra. Roditeljskih se okova oslobodio tek u ranim 20-ima kada se počeo povlačiti po londonskim ulicama i svirati u vlastitom pub rock bandu 101'ers.



Joe Strumer

Jones je, s druge strane, došao iz radničke obitelji i svoje je tinejdžersko doba proveo slušajući sve vrste rock glazbe do koje je mogao doći. Na kraju je osnovao hard rock bend London SS u kojem su svirali i njegov prijatelj iz djetinjstva, basist Paul Simonon, kao i bubnjar Topper Headon, kojeg je ubrzo zamijenio Terry Chimes.

Možda bi i sve tako ostalo da Strummer nije vidio Sex Pistolse na koncertu. Njihov ga je nastup oborio s nogu, nakon čega je odmah ostavio 101'ers i s gitaristom Keithom Leveneom krenuo u potragu za novim, žešćim zvukom. Dvojac se pridružio trojci iz London SS-a, a novu su postavu počastili i novim imenom - The Clash.



Postava grupe The Clash

Prvi su nastup imali u ljeto 1976. u Londonu, i to kao
predgrupa Sex Pistolsima. Ubrzo nakon tog nastupa The Clash su izgubili Levenea, ali su zato dobili menadžera Bernarda Rhodesa koji im je počeo organizirati nastupe na sve strane. Nije trebalo puno da se za njih pročuje i ekipa se našla u studiju gdje je za tri radna vikenda snimila svoj prvijenac 'The Clash'.

Album je pobrao hvalospjeve kritičara i u Britaniji se prodavao stravično dobro, dospjevši na 12. mjesto top ljestvica, ali od uspjeha u Americi nije bilo ništa. Štoviše, američki ogranak CBS-a je album ocijenio nedovoljno prihvatljiv za emitiranje na radiju i nije ga uopće izdao za tamošnje tržište. To se pokazalo kao pogodak prstom u oko jer je 'The Clash' postao najbolje prodavani uvozni album svih vremena u Americi.


Da sada ne bi ispalo kako imamo posla s četiri priglupa idiota, u isto su vrijeme pokazali i izuzetnu socijalnu svijest, predvodeći pokret Rock Against Racism i izdajući stvari poput '(White Man) In Hammersmith Palais'. Ljenčarenja je bilo dosta i Clashevci su prionuli na snimanje drugog albuma 'Give 'Em Enough Rope' kojim su se pokušali probiti i na američko tržište, nažalost opet neuspješno.



Omot albuma London Calling

'London Calling', album zbog kojeg se danas i sjećamo The Clash, bio je i ostao njihov najbolji rad, album koji su mnogi isticali kao najbolji rad 80-ih, a neki i kao najbolji rock album svih vremena. U svakom slučaju, to je album nakon kojeg je valjda svima postalo jasno da Clash više nisu punk band. Previše je tu bilo raznolike glazbe, a da bi se to sve moglo svrstati samo pod punk.
riječi. Početkom 1986. su obznanili svijetu da više ne postoje. Bilo je još priča i naznaka da bi se The Clash mogli još koji puta okupiti, ali to se nikada nije obistinilo, a nakon što je Joe Strummer umro od strčanog udara krajem 2002. godine, priča o ovom bendu je zaključena


Koncert The Clash

srijeda, 13.02.2008.

Glazba koja život znači

Ponukan riječima nekih ljudi odlučio sam otvoriti blog,na ovom blogu biti če riječi o svemu pomalo a najviše o glazbi,crtanju,mojim prijateljima i mom mjestu...
prvo želio bi se svima predstaviti moje ima je Mate .A sad nešto o glazbi,za mene glazba je dio mog života,nešto što me obilježava i nešto bez čega ne mogu,glazba je za mene kao zrak koji dišem.glazba me svakodnevno okružuje ,jedem uz glazbu,učim uz glazbu,spavam uz glazbu,odmaram se uz glazbu..u jutro ustajam uz glazbu,ja glazbu volim i to je ne raskidiv dio mene ,za one koji me poznaju znaju da je umjetnost,točnije crtanje sljedeća moja ljubav...crtrati sam počeo krajem 7 razreda na na nagovor prijatelja,a i sam sam shvatio da sam talentiran počeosam crtati i ss vremenom se to toliko napunilo da da sam radove počeo dijelitiu s prijateljima oslikao sam i prostoriju u kojoj se ja i prijatelji družimo evo slika te prostorije crteži još nisu završeni još su fazi rada