Marketing
KAKO RIJEČI PONEKAD BOLE
Ovaj kratki esej je nastao već davno prije kao temelj za zadaćnicu iz Hrvatskog, niko ga nikad nije ni pročitao ni vidio jer sam se odlučio za jednu drugu temu pa sam mislio da je sad to vrijeme da ljudi prosude jeli dobar,a i ponukalo me to što je nedavno jedan moj prijatelj izjavio nešto,pa rekao nije važno ja to stvarno ne mislim,to je samo zafrkancija
Govorio sam kako mene riječi ne bole,već djela.Kako sam ja hrabar i kako znam da ljudi samo puno pričaju,jer pas koji laje ne grize.To sam mislio sve dok mi nije počelo stajat do nekih ljudi.Počeo sam shvaćat kako riječi bole puno više od djela. Tesko je kad nas neko povrijedi rijecima i to je gore od tjelesne boli to nam se svima vec desilo ali kad sami nekoga povrijedimo mislim da je jos gore onaj osjecaj krivice ne popusta tako lako Riječi ostaju u zraku.Kad ti netko nešto napravi onda je ta epizoda tvog života gotova,hoćeš mu oprostit ili ne to je tvoj problem,ali kad te netko povrijedi riječju to je druga priča.Kad te nazove pogrdnim imenom,ne znaš da li se šali ili ne,to se zapravo nikad ne zna.Ljudi govore više istine kad se šale i kad su pijani nego kad su ozbiljni,tj. trijezni.
Što su misli bez riječi, što su riječi bez djela? Vrlo zanimljiva teza. Ima nas tako nekih koji volimo reći ali i malo učiniti. I oni uporno misle kako se riječima osvajaju srca, a ne znaju da prazne riječi bole više no ijedna šutnja. Zašto? Vrlo jednostavno. Kada ništa ne kažeš ništa ne boli, ali ako kažeš a ne učiniš...
Ljudi jednostavno ne primjećuju težinu svojih riječi. One riječi koje kao kamen padnu na srce. Riječi koje bi mogle poderati dušu i izliti suze.Nekada ne shvaćam da li sam ja stvarno zaslužio takve ispade. Toliko je vremena prošlo da sam odupirao napadima takve vrste. Riječi cijenim i ne volim njihovu zloupotrebu, pogotovo ako nekoga mogu povrijediti. Zašto im ne daju više značaja? Samo ih bacaju bez veze, kao da je to tek tako…što god kažu. Kao da je nevažno, jer će se riječi opet zaboraviti…ali ja ih nikada ne zaboravljam. Ponekad se u životu suzdržiš da ne kažeš neke riječi samo da ne bi povrijedio nekoga svog a ne shvaćaš da šutnjom vrijeđaš sebe.Jednom mi je moj prijatelj rekao „Riječi ponekad bole a ponekad dignu.. Jedino, nikada nisam primjetio da riječi vole. To je privid. Sama riječ nema osjećaj. Sve one ne izgovorene rijeci bole vise i znace vise od svega ikad recenog. tisina koja toliko toga kaze...i to vjecito OK. da ga bar zabrane zakonom.“
Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrijediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš van. Nema veze koliko puta kazes: "Žao mi je"..rana je ipak još uvijek tu.Povrijediti nekoga riječima je ponekad gore nego fizički. Prijatelji su naše rijetko bogatstvo i treba ih čuvati. Oni te nasmijavaju kada si tužan, ohrabruju te kada trebaš uspijeti nešto u životu, pozajmljuju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce. Mrzim taj osjećaj bespomoćnosti koji osjećam svaki kad nešto krivo kažem.Zašto se vrijeme ne može vratiti?Zašto ne mogu napraviti svoj život onako kako bih ja to htio.
Post je objavljen 18.02.2008. u 15:11 sati.