.....malo je ljubavi koju osjećaju svi.....
nedjelja, 28.05.2006.
Na početku se ispričavam na možda malo prostijem postu al eto, došlo mi je.....
Jeste se ikada razmišljali o tome što bi bilo da se niste rodili? Ja nisam, fakat nisam.. Tek sad mi ta tema došla do mozga.. Kaj bi bilo da ne postojim? Ništa.. Kao da bi netko primjetio da ne postojim.. Možeš mislit.. Baš ja nekome predstavljam neki dio u životu.. Od svake puzle se može napraviti kopija. Kad gledam koliko je cura iz moga društva podareno srećom, koliko imaju jebene sreće! Di je Bog gledao kad je mene išao stvarat? Šta mi nije barem malo sreće mogao posudit? Neki dan sam pričala sa meni jako dragom frendicom Marinelom i nešt sam joj se žalila kak mi je ljubavni život u kurcu i ona mi je počela nešt govorit kak sam ja lijepa, kak uopće nisam ružna, nešt da se malo kurvastije oblačim kao neke cure iz društva da bi mi likovi padali pod noge a ja si mislim: hey! Kaj ja praktički moram sebe mijenjati da bi me drugi zavoljeli, primjetili..?? Zašto bi? Ako me netko želi voljeti ovakvu kakva jesam, nek me voli a ak ne, nek odjebe! Oni koji me znaju, vole me ovakvu kakva jesam: prosječna cura sa smješkom na licu koji nikada ne skida osim kada joj je skroz teško, cura koja razveseljava ljude svojim glupim izjavama, cura koja je građena Bog zna kako je on to posložio (ma prosječno, nemogu reć za sebe da sam debela jer ih znam i od 75-80 kg ak ne i više al ja sam lakša ;) .. to je sad ka neka normala.. Visina isto prosjek 165-70-neznam ni ja.. , cura za koju kažu da je slatka i da ima zarazan osmjeh i iako nešto i nije smiješno, njoj je.. vedra je osoba i uživa u životu, za one koje su u društvu blatili, upoznala ih je i pokazala onima koji su imali jako nisko mišljenje o njima, povukli su ga jer su vidjeli da je u pravu.., cura koja je filozof teški al od svoje filozofije uvijek radi sprdanciju.. cura koja se, vjerovali ili ne, nikad nije poljubila makar je imala dečke al nije to bilo to, to zaslužuje samo onaj pravi....za razliku od ostalih šesnaestogodišnjakinja, njoj to nije na prvom mjestu.. ne želi se hvaliti s nečim a poslije zbog toga požaliti.. to je kao kad se neki dečki hvale kak su spavali sa nekom trebom.. i tako, pričale moja frendica i ja al ona me još uvijek nije uvjerila u to sve..
Kaj vi mislite o tome? Molim komentar na sve.......
subota, 27.05.2006.
*JEDNE VEČERI KAD SAM POSMATRAO NEBO*
Jednom u sumrak, meni reče mila:
"Što, prijatelju, gledaš cijelo veče
Istočnu zvijezdu što k zenitu kreće
I dan, po kome noć već širi krila?
Kud stremi pogled tvoj? On meni treba.
Neka se k mojoj duši spusti s neba.
Čega za tebe, za tvoj pogled, ima
U tome tamnom nebu ogromnome
Što može biti ravno smiješku mome
Ili jednako našim poljupcima?
Oh! sa mog srca čedni veo skini:
Koliko zvijezda tu sja u dubini!
Vidiš, predjele blistave u duši
Daruju nama naši zagrljaji.
Veneri, koja iznad gora sjaji,
Ravna je vjernost što prepreke ruši.
Znaj, ti što gledaš plav ponor svemira,
Nebesa moje duše jos su šira.
Lijepo je kada zvijezda sja u tmini.
Mnogo čudesnih stvari svijet nam pruža,
Opojnih zora i opojnih ruža
No od ljubavi nema ljepših čini.
Zrak što iz duše dušu obasjava -
Najbolji to plam i svjetlost prava!
Jer za nas ljubav vrijedi više nego
Ta bezimena sunca praznog neba.
Bog stavlja, jer zna šta čovjeku treba,
Ženu nadohvat, a nebo daleko.
I zagledanom u mrak kaze: Ljubi!
Sve drugo se u mojoj sjenci gubi!
Volimo! to je sve. Jer to Bog traži.
Pusti to nebo sto hladnoćom zrači.
U oku što te voli ti ces naći
Sav sjaj tog svijeta, sve njegove draži.
Ko voli - taj zna, vidi, sluti, sanja.
Kod nježnog srca moćan duh se sklanja.
Dođi, voljeni! Čuj taj čudnovati
Sklad koji u našem zanosu se širi!
Priroda oko nas već sliči liri
Što našu ljubav svojom pjesmom prati!
Neka nas njoj vodi želja neumorna!
Ne gledaj nebo! Na nj sam ljubomorna!"
To meni tiho šaputaše draga,
S čelom na ruci, s licem što se smiješi,
S pogledom tamnim anđela što tješi,
Prelijepa, glasa ozbiljna i blaga.
Spokojna, sretna zbog bliskosti naše,
To meni tiho draga šaputaše.
Kroz mrak, dok zanos gušio je mene,
Večernje cvijeće rastvaraše krune...
Gdje li su krošnje, naših riječi pune,
Gdje nam sakriste uzdahe, o stijene?
Sudbine naše zaista su crne
Kad, nalik svima, i takav dan trne!
Sjećanje! blago naraslo sred tmina!
Tamni vidice davnih misli! Sjaju
Dragih nam stvari što u sjenci traju!
O ti zračenje isčezlih davnina!
Kao sa praga i s prilaza hrama,
Sanjarski pogled duha leti k vama!
Kad lijepe dane smijeni dan gorčine,
Okaniti se treba težnje k sreći;
Kad nada gine, u noć odlazeći,
Nek pehar padne u morske dubine.
O zaboravu! ponore, dno nijemo
Gdje svoju radost mi sahranjujemo!
V. Hugo
četvrtak, 18.05.2006.
Kao suncokret..
Moje žute velike latice čekaju izlazak sunca..
Čekaju osmjeh velike sjajne kugle..
Ona izlazi, vidim ju..
Moje latice se šire,
Stabljika upija njegov osmjeh..
Upijam snagu iz njegovih zraka..
Tako živim na prostranoj livadi..
Čekam veliku sjajnu kuglu da mi poželi laku noć..
Ona me poljubi, ja zatvaram svoje latice i utonem u san..
Kao suncokret..
subota, 13.05.2006.
Mislim da je ljubav....
Koliko vas je igralo igru?
Koliko vas se je trudilo dobiti nešto za što znaš da ne možeš imati?
Koliko puta ste zbog toga patili?
I uvijek ponovo..
Uvijek iz početka...
Uvijek ista igra...
Znam jednog anđela, sa osmjehom koji sobu obasja. Sa očima što sjaje srećom, sa glasom kao pjesmom neke daleke ptice.. što te vuče da ju slušaš, gledaš, želiš dotaknuti.. Barem na trenutak.. Pomirisati njegovu kožu, osjetiti njegovu kosu pod svojim prstima. Barem na trenutak zaustaviti sve, da vrijeme ne ode, da ostane tu, kad ga gledam i sve dublje tonem i gubim se u njegovom pogledu..
Pogledu koji gleda nju. Njoj pruža ljubav, a meni bol. Njenom osmjehu što me guši, što me ubija, malo po malo. Jedan za drugim.. želim ga zagrliti, želim ga poljubiti.. Ali znam da ne mogu, da ga ne mogu imati.. I zašto patim, pitam se? Zašto budalu od sebe radim. zašto ne prestanem i odustanem..?
Zašto?
Zašto?!
Zato jer znam gdje to ide. Zato jer znam gdje će to završiti. Zato jer je to jače od mene. Ne mogu si pomoći, da ga ne gledam - a znam da mogu.
Da ga ne nasmijem - a znam da mogu. Da ga ne usrećim - a znam da mogu.
Prepotentna kažete... Možda...
A možda sam i samo malo zaljubljena pa ne vidim istinu što se skriva iza svakog njegovog pogleda, svake njegove riječi, njegovog osmjeha. Kažu da ljubav ne poznaje granice.... nije istina.. ljubav jako dobro zna svoju granicu. Ona se nalazi tamo gdje ona voli njega a on nju ne.. I ništa to promijeniti ne može
A kada to znaš.. Zašto se i dalje trudiš? Zašto se mučiš? Zašto patiš?
Zašto?
Zašto?!
Zato jer želiš da postaviš smiješak na njegovo lice. Da vidiš sjaj u njegovim ocima. Da vidiš te predivne bijele zube kako izviru svaki put kad se nasmije. Da znaš da si za to ti zaslužan. Da uživaš sa svakom njegovom riječju, svakim pogledom, pokretom njegovog tijela.
Krenuo je prema meni, srce mi je preskočilo udarac, zastalo na trenutak. nije znalo kuda da krene, da iskoči van i padne njemu pred noge ili da ostane tu gdje je i da kuca i dalje. Zastalo je i pomislilo samo na jednu stvar. "Da mi je svaki dan ovako!".. bez misli i daha, bez zraka i snage da se protivim
Da mi ga je svaki dan vidjeti..
Njegove oči što sjaje, njegov osmjeh što se širi, njegovu kosu što zadivljuje sve njegovom nestašnošću.. dok stoji tu predamnom....
Da mi ga je svaki dan vidjeti..
Da ga zagrlim barem na trenutak..
Autor: Zaljubljena….
Nastavak ovog posta…..
Evo, došlo vrijeme kad će se tajanstvena “zaljubljena” pokazat na slikicama.. Real photo kak je rekao jedan komentator.. Nisam baš nešto al eto, ne sramim se svog izgleda ;) Ovak, nešto ukratko o meni: Zovem se Sanja. Nadimci: Sanjica, Sanjićka, Škemba, Talibanka, Bubmbo, Ćumbo, Ferdo, Sanjo, Globus i mislim da nisam ništa zaboravila.. Imam 16 godinica (mlada josh), volim sve I svašta.. Muzika I zajebancija su mi na prvom mjestu.. Obožavam ić van.. Volim se smijat, jednostavno voolimm.. Kažu mi da sam super i da dani nisu isti bez mene.. Jas am neka “ziherica” u društvu.. Na slikama vidite kak izgledam al za svaki slučaj: zeleno smeđe okice, visoka 165-170 (sad neznam), teška- hm, dost za mene, širih kukova (brazilski stil;) a joj neznam više kaj, volim techno I muziku sa puno basa, onak, glavno da je ritam dobar.. Bavim se trbušnim plesom koji mi je krenuo u zadnje vrijeme s obzirom da tečaj polazim tek mjesec dana.. Živim u Petrinji, volim Petrinjčicu I njene slapove (rijeka u Petrinji).. Kaj vas još zanima, pitajte…..
Ove me pjesme strefile u zadnje vrijeme.. nemogu si pomoć…..
E a ovo bi bila ja….. 3 slikice…..
nedjelja, 07.05.2006.
Priznajem..
Zašto te volim?
Zašto te nemogu zaboraviti?
Možda zato što dio mene ne želi?
Zato što te želim i dalje voljeti?
Zato što pomisao na tebe izaziva neku unutarnju sreću?
Zašto ne priznajem kad me pitaju: da li ga voliš?
Zašto je tako strašno reći: da, volim ga i želim biti s njim..?
....Da, volim ga i želim ga kraj sebe?
Pa evo, priznajem: volim ga..
Volim ga iako neki misle da je besmisleno..
Volim ga iako on ne voli mene..
Volim ga..
Voljet ću ga..
Jer znam..
Znam da neću više nikoga voljeti jer se bojim..
bojim jer neću više nikoga voljeti..
voljeti..
kao njega..
priznajem..
utorak, 02.05.2006.
Možda pjesma čeka proljeće..
Pjesma: nešto bezvrijedno..
Nekima uopće nije vrijedno..
A nekima poput najvećeg blaga..
Proljeće: isto tako..
Pjesma i proljeće: vrijedno ako si ti glavni junak..
A možda pjesma čeka proljeće kako bi ti bio glavni junak....
Slika....
Što je to slika?
Praktički ništa..
Ona bilježi neke trenutke našeg života..
Lijepe i manje lijepe...
Želim imati nekoga s kime ću dijeliti djelićak slike..
Polovicu...
Makar crno bijelu....
Ali polovicu....
Polovicu....
Uzalud pitaš.....
Pitaš: kako to da ga volim?
Pitaš: razlikujem li zaljubljenost od male zaluđenosti?
Pitaš: jesam li istinski zaljubljena?
Pitaš: kako je moguće da voliš nekoga koga si vidio samo jedamput?
Pitaš: jesi li ti normalna?
Odgovaram: neznam....
Odgovaram: naravno....
Odgovaram: mislim da je to najveća do sada.....
Odgovaram: neznam, sudbina (glupa sam)....
Odgovaram: odgovor u prethodnom pitanju („glupa sam“)....
