.....malo je ljubavi koju osjećaju svi.....
utorak, 25.04.2006.
VOLIM...
20.11.
Ne mogu vjerovati..... ne mogu vjerovati....Jednostavno je otišao!!! Istina je kad kažu da ljubav boli...BOLIIIIII.... tu negdje...mislim da bih mogla opipati gdje me boli...Pitam se kako ( kako??? sjeo u auto i odvezao se!!!), pitam se kada ( i to znam!!!), pitam se zašto ( ??? ), pitam se gdje...., gdje je nestala ljubav, gdje je nestao onaj osmijeh samo za mene, gdje je nestao onaj poljubac, topao i mekan...... Zar meni nije suđena ljubav? Zar ja to nisam zaslužila?
Ne mogu zamisliti sutrašnji dan bez njega..... Užasno se osjećam...., da počnem piti????
Gdje si? Dođi. Poljubi me. ....kao nekad... Vrati se, molim te!!!!!
21. 11.
Ne mogu uopće pisati....samo mi se plače...
7. 12.
Danas mu je rođendan. Poslala sam mu sms. Zahvalio se!!!! ( Kao da sam ja to htjela?!)
Sreli smo se. Lijepo se javio, čak smo se i rukovali...Par riječi smo razmijenili i produžio je... Osjećala sam se još gore. Poslala sam mu sms, nešto kao , zar ne zaslužujem rođendansko piće... Našli smo se, sjeli na piće...., bio je tako nasmijan, mislila sam, mislila sam, eto, to je to, sad će reći, volim te, ne mogu bez tebe...ali ništa.... što smo duže sjedili na piću, sve sam više bila sigurna da od pomirenja ništa.... Opet sam se slomila pred njim, plakala sam kao mala beba.... Ne mogu se zamisliti bez njega....To sam mu i rekla ( kako sam glupa!!!)
Užas, užas, užas..... Plačem, plačem i samo plačem......
Kad će ovaj osjećaj nestati? Ovaj osjećaj beskrajne tuge? Znam nisam jedina, drugima se dešavaju i gore stvari, ali ne mogu....Ni takve misli me ne mogu utješiti....Najradije bih se utopila u svojim suzama....
19.12.
Danas je mjesec dana od kada smo prekinuli.... Nazvao me...Zašto me nazvao? A, da, zašto, da trebamo vratiti stvari jedno drugome..... Kad sam čula tu rečenicu mislila sam da ću umrijeti od tuge...
Kronično sam tužna... Znam da bih se trebala trgnuti, ali ne mogu, nemam snage... U stvari, ŽELIM se ovako osjećati..... Zašto? Zašto? zašto??????
20.12.
Danas mi je najgori dan...Plačem, plačem, plačem..... Što je najgore i on plače....Zašto on plače? Pa on bi trebao biti sretan. Riješio se tereta.
Zašto plačeš?
Zašto mi tim suzama daješ nadu?
Ima li nade za nas?
Zašto me ostavljaš ako ti je tako teško?
Zar ne vidiš da me još uvijek voliš?
Zašto odlaziš?
Poslao mi neke sms-ove, kako mu je teško.... Što to znači??????
Ima li nade za nas?
24.12.
Sinoć dobila neki sms od njega, nešto svjetlost, dobrota, put bla bla.... Nazvala ga da mi objasni jer meni je to zvučalo kao neka poruka na nadgrobnom spomeniku. Naravno, on nije tako mislio. Navodno mi poslao poruku jer je tako osjećao.... Rekla mu da mi više ne šalje takve poruke.... Ja želi pročitati samo jednu jedinu poruku...Hoću li je ikad dobiti?
Kako ide ona pjesma....Nada, zadnji brod......
25.12.
Božić. čestitao mi sms-om (Naravno, da ne bi nazvao!!!). I to se naljutio, da zašto se ja nisam sjetila njemu čestitati Božić... Što je njemu? Pa on je mene ostavio!!!
Nazvala ga, pitala što mu je.... Ne razumijem, mislim da je tip u kurcu! Ponaša se kao da sam ja njega ostavila. Da bar jesam.......
26.12.
Pozvao me na kavu. Našli se. Koma, koma, koma..... Mislila sam da ću moći održavati neke prijateljske odnose sa njim, ali ne mogu...Ali, dobro, barem nisam žalila. To je veliki korak za mene.
Ok, nisam pred njim žalila, ali zato kad sam došla doma.....
Još jedan udarac, još jedna propala nada...Mislila sam, sve te božićne poruke, širite ljubav, darujte ljubav.....da će taknuti i njega...
Ah, baš sam glupa.....
1.1.
Ovaj put sam ja prva čestitala Novu. Vratio neku glupavu poruku. Poslije me nazvao. Ma zašto on mene zove? Što on hoće od mene?
2.1.
Skupila hrabrosti i pozvala ga na kavu.... Nije odgovorio. Govno! Gnjida ljudska! Kreten! Šmokljan!!
15.1.
Od Stoke nisam čula ni riječi, ni glasa....
Ali mogu reći da u meni vlada neki čudan osjećaj, neko tupilo, neka praznina....
Danas sam čak slušala neke naše pjesme i nisam plakala...Što to znači?
Ma ima još puno toga njegovog...Ne mogu reći da sam ga prestala voljeti ili da sam ga preboljela...Gledam naše slike. Volim ga. Da, znam da ga još volim, ali nešto se promijenilo...Što? ne znam.
19.1.
Stoka me sinoć nazvala. Baljezga o nekim svojim uspjesima, o tome kako izlazi u disko, na večere, kako mu je super....
Ne kužim.
Pa nije valjda takvo govno da me nazvao samo da se pohvali i da vidi je li ja još patim, hoću li žaliti i moliti.... ???
Ne znam.
Pa nešto spominje svoje kolegice ( u daljnjem tekstu Kuge), kao sad je sam , ali nikad se ne zna, možda to bude i neka od Kuga.... Nazvao me da me obavjesti o nečemu? Da me pripremi za nešto? Ima li nešto sa nekom od Kuga?
Mislim da je tip totalno u kurcu..
Ali, ima jedna važna spoznaja.... Kad je zazvonio mob i kad sam vidjela njegov broj.....ništa, nula, praznina....nikakvo uzbuđenje, nikakva nervoza....i što je najvažnije, nikakva nada i na kraju, nikakva tuga..... Znači li to nešto? Znači li to nešto za mene? Je li počela faza prebolijevanja? Ne volim ga više?
Ipak ima nade....ne za nas dvoje.... za mene... :)
Čak sam i na poslu bila vesela..... Veliki, ogroman korak za mene.... :))))
26.1.
Srela sam ga u Gradu. Izgledao je super, ulickan, sređen, a ja nenašminkana u trenerci... Osjećala sam se gore nego inače. Čak smo se i javili, popili piće, razmijenili par kurtoaznih riječi. Pokušavala sam uloviti njegov pogled, ali ništa... Nadala sam se da će možda kasnije nazvati... Nije.
Bože, kako boli....
Mislila sam da su se osjećaji malo stišali, ali nisu.. Još uvijek su tu, sakriveni i čekaju savršen trenutak kad će se pojaviti. Jučer mi je bio koma dan, sve one slike su se vratile... slike kad je otišao, riječi koje je izgovorio... Još uvijek se tako dobro sjećam naših trenutaka, nas dvoje nasmijani, sretni... Sanjam nas dvoje... Još uvijek se pitam zašto si otišao....
Ma Stoka. Kreten. Idiot. Šmokljan.
Još uvijek tu Stoku volim.... Ne znam je li to još uvijek ista ljubav, ali nešto je.... neki ludi osjećaj....
Ma bit će bolje....
I pjevam - Nisi me bio vrijedan ti,
ni jedne noći niti jednog dana,
moje ljubavi,
ni svega onog što sam tebi dala.....
Autorica: Brenda Walsh
nedjelja, 23.04.2006.
Da objasnim zašto, kako, zbog čega i tak....
Gle, draga frendice.... Nemožeš odlučit kada ćeš se zaljubit i kojom mjerom pa tak i ja...
To ti dođe samo od sebe.. Npr, u Picola sam bila zaljubljena ali ne onako kao u Alena...
Picolo mi se sviđao ali ne toliko koliko Alen... Šta ti tu nije jasno?? Pitaj... Ako si ikad bila zaljubljena u dvije različite osobe u različitom vremenskom periodu, moralo bi ti biti jasno.... Drugo je kada se zacopaš u nekoga a drugo kada ti se netko sviđa.... Da mi se Alen samo sviđa, nebi pisala ovaj blog i gnjavila sve vas koji ga čitate... Ako koga nešto zanima, evo, slobodno postavljajte pitanja.... Ovaj post je napravljen za to.... (neznam kaj da više kažem).....
petak, 21.04.2006.
Plavo-zelene oči..
Prvi puta kada sam te vidjela..
Prvi puta kada sam doživjela..
Prvi puta kada sam vidjela tvoje oči..
Znala sam..
Plavo zelene oči..
Poput dubine najmodrijeg mora..
Poput neotkrivene tajne koju čuva zaključanu..
Poput bisera..
Poput..
Poput..
Znala sam da će me obuzeti..
Ne želim da me netko opet povrijedi..
Ne želim da bude kao I****
Ne želim da bude....
A što ako mi napokon krene?
Što ako me zavoli?
To bi bio najsretniji dan mog života..
Dan kada bi me on zavolio..
Dan kada bi rekao:
Volim te i nedam te nikome..
Nikada..
Sve bih dala za to..
Sve..
Sve za..
Plavo-zelene oči..
On....samo on....
Dok je sjedila na klupi gledajući slučajne prolaznike i čekajući 3 najbolje prijateljice, nije očekivala da će doći i netko „četvrti“. nije očekivala da će osjetiti neku toplinu u njegovim očima. nije očekivala da će ju nježni stisak njegove ruke rastopiti. pogled u njegove oči je poput predivnog dubokog i zelenog oceana. tada je shvatila što ljudi misle kada kažu da su oči ogledalo duše. prolazili su joj trnci kroz tijelo ali istodobno je osjećala neku toplinu. imala je osjećaj kao da se odavno poznaju. Stekla je pomalo blesav, smješan ali i sladak dojam o njemu. Istodobno je bio tako sladak, smiješan, smotan ali i nekako umiljat. Kao da je on osoba sa više strana. Želim ga ponovno vidjeti ali prisutan je strah.. ne strah od njega, naprotiv, jako je zabavno s njim.. nego strah od ne prihvaćanja mene kao jedne jako blesave osobe, smiješne, duhovite, ponekad glupe (zbog gluposti koje bubnem nekada), osobe koja se jako voli smijati.. strah od toga da nisam dovoljno dobra za njega. Strah od toga da će možda saznati za ovaj blog i reći da sam glupa il da sam neki psihopat jer pišem samo o njemu. Znam da je malo glupo što pišem o njemu ali on je jedina osoba u koju sam se iskreno zaljubila i koja mi se u potpunosti svidjela i jedino ovdje mogu napisati sve što osjećam prema njemu jer ne želim više zamarati ljude koji su me do sada slušali i jako sam im zahvalna na tome. Zašto postoje prerasude? Svi misle da je on peder jer se voli družiti sa curama. Zašto bi netko morao zbog toga biti peder? Ja imam best frenda iz razreda koji se isto druži sa curama pa nije tako kako svi misle. Zašto se dečki nebi mogli družiti s kime hoće? Zašto? Zašto? Mislim da su uloga dečki i cura u današnje vrijeme skoro iste. Primjetila sam da se i od „tvrdih oraha“ i „macho tipova“ mogu napraviti dečki koji su dosta osjećajni i kojima je stalo do tuđih osjećaja. Ali nije mi jasno zašto nitko ne želi priznat da je osjećajan i da ga neke stvari mogu povrijediti i na kraju krajeva, zaplakati?? Zašto ne? Vjerojatno misle da će cure steći potpuno krivi dojam o njima i da će misliti da su neki mekušci bez imalo muškosti..? ili ne? Neznam..
On..samo on..
